U razgovoru za časopis Lider pročitajte zanimljive odgovore naše Tanje na uvijek aktualna pitanja o hrvatskim poduzetnicima. Kako pristupaju izazovima, koliko su zainteresirani za rad na sebi i usvajanje novih znanja i na koji način sustavno raditi na razvoju karijere i stručnosti.
Krizu još osjećamo, unatoč tome što smo izašli iz recesije. Raste industrija, izvoz, BDP, doduše još uvijek u odnosu na nisku bazu, ali raste. Razgovarajući s poduzetnicima osjeća se jedan zamašnjak, kažu da lakše naplaćuju potraživanja, imaju i taj 'luksuz' da prekinu suradnju s onima koji ne plaćaju. Pitamo se ipak jesmo li što naučili iz ove krize. Kako se postaviti sad kad se ipak nešto kreće, kako se organizirati, kako se odnositi prema radnicima. O tome smo u opuštenoj atmosferi razgovarali sa specijalisticom organizacije i industrijskom psihologinjom Tanjom Puretom, vlasnicom konzultantske organizacije Ramiro koja poduzetnicima pomaže ostvariti poduzetničku kulturu unutar poduzeća i upravljanju ljudskim resursima.
U krizi poduzetnici su vodili defanzivnu politiku, rezali su marketing. Je li sad prilika kada imamo nekakav rast da poduzetnici krenu u neku ekspanziju?
Poduzetnici definitivno trebaju razmišljati ofenzivno. To ne znači da moraju biti agresivni, nelojalni, neetični i sl., već da trebaju biti usmjereni na aktivno pronalaženje novih korisnika i ostvarivanje rezultata. To je, rekla bih, pobjednička filozofija i u dobrim i ukriznim vremenima. Dapače, postoje čak i istraživanja koja kažu da poduzeća koja režu na marketingu i na obrazovanju u krizi, režu na pogrešnim stvarima. Marketing i edukacija su uvijek ulaganje, a ne trošak i rekla bih da su vitalno važni za organizaciju. Naime, i u recesiji postoje potrebe tržišta koje netko treba kvalitetno zadovoljiti. Međutim, ponekad, pogotovo kod hrvatskih poduzetnika, postoji tendencija da u dobrim vremenima čekaju da im kupci sami dođu, a u lošima se žale zbog toga što im ne dolaze. Ukoliko poduzeće ovisi samo u kupcima koji samostalno dolaze do njega, to mu vjerojatno neće biti dovoljno ni za opstanak, a kamoli za razvoj. Iz tog je razloga općenito preporuka poduzetnicima da se uvijek trebaju ponašati ofenzivno, u smislu aktivno i fokusirano traže klijente te nude najbolje proizvode i usluge kako bi se oni pridobili i zadržali.
Kojih je u Hrvatskoj najviše poduzetnika: megalomana, realista, defanzivaca, ziheraša?
Moglo bi se moglo reći da u Hrvatskoj postoje dvije vrste poduzetnika. Prvi imaju jasnu viziju nekih proizvoda ili usluga koji nedostaju na tržištu (premda tržište toga često nije niti svjesno) te imaju snažnu želju realizirati ih i tako ostvariti vlastiti san. Drugi uoče neku već postojeću tržišnu mogućnost te ponude i svoj odgovor na nju, premda već ima sličnih tržišnih igrača. Pritom nastoje kopirati one uspješne uz što manje troškova, jer im nije primarni cilj ponuditi nešto inovativno ili posebne kvalitete, već nešto prihvatljivo, kao bi ugrabili svoj dio tržišnog kolača. Prvi ponekad imaju tendenciju smatrati da će kvaliteta sama po sebi biti prepoznata, pa se manje fokusiraju na prodaju. Drugi stavljaju snažan naglasak na prodaju, pri čemu ponekad mogu zanemariti stvarne potrebe klijenata ili mogućnosti zaposlenika, pa mogu generirati nezadovoljstvo i njihovo osipanje. Poštovanje zaposlenika je jedan od temelja dobre organizacijske kulture. Idealno bi bilo da nauče nešto jedni od drugih, jer jedino dobar spoj ovih pristupa osigurava trajnu konkurentsku prednost.
Jesu li naši poduzetnici spremni učiti?
Prije desetak godina na ovo bih pitanje odgovorila da su nedovoljno spremni učiti, a danas je situacija bitno drugačija. Oni koji su opstali naučili su da se uspjeh možda može dogoditi slučajno, ali da za njegov kontinuitet treba stalno raditi na kvaliteti proizvoda i usluga, organizacijskoj kulturi (znanju ljudi, inovacijama, procesima i procedurama, kulturi poslovanja i sl.) te na dobrom razumijevanju tržišnih zakonitosti kako bi se osiguralo zadovoljstvo postojećih korisnika i stalni dotok novih. Stoga se tome mnogi ozbiljno posvećuju, a ohrabruje i činjenica da tome više ne prilaze stihijski već sustavno, uz pomoć vanjskih konzultanata. Dodatno, ohrabruje i činjenica da i sve veći broj mladih, odnosno novih poduzetnika sustavno pristupa stjecanju ovih znanja te aktivnom razvoju vlastitog poslovanja sukladno njima.
Jesu li to poduzetnici koji su bili poduzetnici i prije deset godina, ili je riječ o novoj generaciji koja usvaja znanja?
I jedni i drugi, premda se čini da nova generacija već ima tu svijest o važnosti stalnog razvoja. Oni puno sustavnije kreću u poduzetničku priču nego što su to radili njihovi kolege prije deset i više godina. Zato postižu dobar uspjeh, pogotovo IT tvrtke, koje su stvarno fantastične. One posvećuju veliku pažnju svojim zaposlenicima i korisnicima, jako paze na kvalitetu proizvoda i ne ponašaju se predatorski na tržištu, premda ostvaruju velike profite. . I ne samo to: IT industrija se iznimno brzo mijenja, gotovo na mjesečnoj bazi, no oni su iznimno fleksibilni te ne rade nikakav problem čak i ako trebaju promijeniti čitavu paradigmu poslovanja. Njima je upravljanje promjenama sastavni dio poslovanja. , za razliku od drugih industrija u kojima to puno teže ide. To samo potvrđuje da se , ljudi mogu mijenjati i brzo i lako ukoliko razumiju zašto te ukoliko vide svrhu u tome.
Što je danas dominantnije, menadžer diktator ili menadžer suradnik?
U svom magistarskom radu proučavala sam stilove rukovođenja hrvatskih menadžera i došla do zanimljive spoznaje da kod nas menadžeri u svom ponašaju svakodnevno spajaju naizgled nespojivo: prijateljski i autoritarni stil rukovođenja. U praksi je to organizacijska kultura kojoj manjka strast, a njihovo ponašanje izgleda tako da nastoje aktivno stvarati prijateljski atmosferu i izlaziti ljudima u susret kada trebaju obaviti neke privatne obaveze, jer vjeruju da će oni pokazati zahvalnost i raditi predano i odgovorno. Međutim, ukoliko se to ne dogodi te posao kasni ili je napravljen u lošijoj kvaliteti, tada naglo prelaze u autoritarni stil, tražeći trenutačnu bespogovornu poslušnost. Autoritarnost može samo trenutačno prodrmati ljude iz zone udobnosti, ali dugoročno dovodi do trajnog osjećaja bespomoćnosti i frustriranosti. Stoga je ova kombinacija neučinkovita, pa je važno da menadžeri nauče da samo stilovima rukovođenja usmjerenim na sustavan rad s ljudima, kako bi se razvili do željene razine stručnosti i motivacije kao puta prema kreativnosti, mogu postići trajnije rezultate. Oni im moraju postavljati ciljeve, razvijati ih, davati im povratne informacije, mentorirati ih. To je univerzalna preporuka za poduzetnike svih hijerarhija. No menadžeri u Hrvatskoj još uvijek nisu „preboljeli“ činjenicu da se moraju više aktivno baviti ljudima nego što to trenutačno rade. Još uvijek im je draži operativni posao i to je bitka koja nas tek čeka, ukoliko želimo povećati uspješnost organizacija.
Jedan od dobrih preduvjeta za uspjeh poduzeća je da se ja okružim još sposobnijim i stručnijim ljudima od sebe. Kako doći do kvalitetnih suradnika?
Kod odabira suradnika presudno je točno definirati što očekujemo od osobe na konkretnim radnom mjestu i to od stručnih znanja do načina ponašanja prema kolegama, korisnicima i radu. Dodatno, važno je analizirati i postojeći tim, kako bismo definirali karakteristike koje treba imati budući zaposlenik da bi se u njega što bolje uklopio. To je polazna osnova za kreiranje uspješnog selekcijskog postupka. Osobno preporučam svakako u njega uklopiti psihologijsko testiranje i intervju, jer kvalificirani stručnjaci mogu napraviti točniju procjenu te mogućnost lošeg odabira svesti na minimum. To je u konačnici značajno manji trošak u odnosu na trošak zapošljavanja neadekvatne osobe na određeno radno mjesto.
Koliko hrvatski poduzetnici angažiraju psihologe?
U velikoj mjeri. To je danas više pravilo nego iznimka, pogotovo za zahtjevnija radna mjesta, premda se mnogi odlučuju testirati kandidate za svako radno mjesto, jer je učinak svakog zaposlenika važan za uspjeh čitave organizacije. . Mi psiholozi ne samo da odabiremo najbolje kandidate, već im dajemo i savjete kako da se dalje profesionalno razvijaju. Danas se zna da se ljudi mogu razvijati čitav život, što je ključ opstanka i uspjeha u ovom suvremenom vremenu stalnih promjena. .
Zašto nemamo više žena u poduzetništvu? Moj je dojam da se tu ne radi o diskriminaciji, nego o kulturi. Žene same kao da imaju psihološku barijeru.
Slažem se s vama da je to pitanje kulture. To je rezultat našeg tradicionalnog sustava vrijednosti u društvu, koji pred ženu implicitno postavlja čitav niz zahtjeva vezanih za obitelj, tako da u većini slučajeva one i ne stignu ozbiljnije promišljati o mogućnostima za vlastito poduzetništvo. Često i ne dobiju ozbiljnu potporu obitelji, a ako ju deklarativno i dobiju, znaju da još uvijek ne postoji ozbiljna namjera da dio obiteljskih obaveza preuzmu i drugi članovi, već da će se to i dalje očekivati od nje, što je prenaporno. Dodatno, lakše će se prihvatiti poduzetništvo vezano za uobičajene ženske uloge, nego što će se poticati ulazak žene u tradicionalno muška područja. Bojim se da će ovakva situacija još dugo potrajati, jer je u pitanju promjena društvene svijesti, što je ozbiljan pothvat kojem treba pristupiti strateški. To je velika šteta, jer su se žene dosad već dokazale kao iznimne poduzetnice koje u svojim aktivnostima pokazuju idealan spoj hrabrosti i promišljenosti.
U jednom ste predavanju govorili o povezanosti kreativnosti i emocija. Kakva je veza?
Kreativnost je iznimno važna karakteristika koja omogućuje ljudima da se uspješno nose sa stalnim promjenama u suvremenom svijetu. Može se reći da je ona ključ ne samo napretka i uspjeha, već samog opstanka. Nefleksibilno inzistiranje na postojećim obrascima ponašanja i otpor prema promjenama danas ljudima prilično šteti, jer čini se kao da ne shvaćaju da starog stanja nema i da je prilagodba jedina opcija. Dobra vijest je da svi imamo kreativni potencijal i da ga „samo“ trebamo naučiti redovito upotrebljavati. Naime, nekad se smatralo da je kreativnost talent koji posjeduju samo rijetki, što je ostalima davalo opravdanje za nekreativno odnosno automatsko ponašanje. Danas kreativnost kao put prema uspjehu dijelimo na inovativnost, što je uistinu osmišljavanje posve novih stvari, te na adaptivnost, što znači stalno razmišljanje o malim poboljšanjima postojećih stvari ili načina rada, odnosno života. Ovo potonje svatko od nas može početi odmah raditi, jer imamo mozak koji nam nudi beskonačne mogućnosti za to. Međutim, činjenica je da se teško pokrenuti u okruženju koje ne potiče kreativnost ili ljude čak plaši lošim posljedicama ukoliko se odluče makar i za najmanje promjene. Nažalost, naše okruženje je prilično takvo. U medijima se više piše i općenito se više priča o neuspjesima nego o uspjesima, pa mnogi mogu pomisliti da su uspjesi rezervirani samo za posebno talentirane. U takvom okruženju nam uvelike mogu pomoći osobne pozitivne emocije, koje nas mogu potaknuti na kreativno djelovanje. Ipak, teško je održati trajno pozitivne emocije kao što su npr. strast i entuzijazam u društvu koje jedino strah, ljutnju i tugu doživljava kao autentične emocije. Stoga se naši ljudi ne pokreću iz straha te se ljute na vanjske okolnosti što nešto ne naprave za njih. Ujedno su i tužni što se to baš njima događa i osjećaju se bespomoćno. Međutim, ukoliko pokažu entuzijazam, mogu sa sigurnošću računati da će ih drugi proglasiti ili prevarantima ili glumcima ili nenormalnim osobama. Mnogi uspješni poduzetnici odlučili su ustrajati na pozitivi u emocijama i ponašanju unatoč nepovoljnoj klimi, ali su oni u našem društvu više iznimka nego pravilo. Pravo je pitanje kada ćemo kao društvo iskreno si priznati ovaj nepovoljni trend te početi sustavno raditi na promjeni svijesti iz mrzovoljne i automatske u optimističnu i kreativnu. Čak i neuroznanost upućuje da je to jedini put opstanka i uspjeha.
