Donošenje odluka kreira naš život i rad
Procjena neuroznanstvenika je da dnevno donesemo nekoliko desetaka tisuća odluka. Neke od njih su sitne, poput odluke hoćemo li se odmah dignuti iz kreveta kada čujemo budilicu ili nastaviti spavati.
Međutim, čak i takvi, naizgled nevažni izbori, kreiraju naš dan. Postoje i velike odluke, koje značajno (pre)usmjeravaju tijek našeg rada i života. Pritom, ako ste dio menadžmenta ili u ulozi voditelja tima ili menadžera, odluke na pitanja poput: Koga izabrati za strateškog partnera? Ulagati i dalje u suradnju s problematičnim korisnikom ili izaći iz tog posla? Dozvoliti fleksibilno radno vrijeme ili zadržati jasne standarde gdje i kada se radi? će utjecati na vas, ali i druge ljude te poslovanje. Sve ove dileme su formulirane kao izbor između dvije opcije, što je u stvarnom životu rijetko slučaj. Prilikom donošenja odluka, mnoštvo je opcija na raspolaganju. Njih je potrebno uočiti, a onda odlučiti koja će vas najbrže i uz što manje rizika dovesti do željenih ciljeva. To je prilično zahtjevan zadatak u kojem vam menadžment coaching može biti od pomoći.
Donošenje odluka nije racionalan proces
Donošenje odluka je obojano emocijama, našim očekivanjima, pa čak i vanjskim utjecajima kojih smo rijetko svjesni. Neke od najčešćih zamki s kojima se zaposlenici susreću prilikom rješavanja problema i donošenja odluka su:
- Ignoriranje problema, jer bi usmjeravanje pažnje na njih otvorilo Pandorinu kutiju i za sobom povuklo mnogobrojna pitanja
- Priznavanje da problem postoji, ali stvaranje dojma da nije toliko bitan
- Prihvaćanje prvog rješenja, i to najčešće onog koje ne narušava status quo previše, istovremeno stvarajući osjećaj da se nešto poduzima
- Traženje nepostojećeg, savršenog rješenja što dovodi do iscrpljivanja tima i propuštanja prilike da se pravovremeno adresiraju poteškoće
- Inzistiranje na pridržavanju donesene odluke, jer se već puno truda uložilo u njenu provedbu
- Odustajanje od odluke tijekom pregovora zbog straha kako će ju suradnici prihvatiti ili uslijed otpora koji se javio
Sve ove zamke onemogućuju napredak i razvoj kreativnih potencijala zaposlenika unutar tima, dugoročno narušavaju radnu atmosferu, ali i rezultate.
Tko je glavni krivac za naš neuspjeh?
Nagrade „Krivac za loše rezultate” dijelimo kapom i šakom. Bilo to „To mi ne piše u opisu posla“ ili „Kolega uvijek kasni s izvještajem“, krivac je uvijek tu i naše prodajne vještine koristimo kako bismo otklonili krivicu sa sebe. Kada pronađemo krivca, padne nam kamen sa srca i jednostavno sami sebe uvjerimo da je to tako. Da smo neuspješni u nečemu i da tu pomoći nema jer rješenje leži u krivcu. Pa zašto se onda uopće i truditi kada ionako nismo krivi? Stoga, bolje ni ne pokušati jer ćemo se i ovako i onako susresti s neuspjehom. Ustrajno donošenje odluka bez obzira na neuspjelu prijavu na posao iz snova ovisi o percepciji situacije. Krivac za naš neuspjeh je zanimao i psihologe, posebice psihologa Weinera. On je postavio teoriju koja objašnjava našu motivaciju za dostizanjem najboljih verzija sebe i donošenje odluka.
Ugledni profesor i autor 15 knjiga, Bernard Weiner pronalazi objašnjenje za naše manjkavo donošenje odluka i manjak osobne motivacije. Američkog psihologa je zanimalo zašto ljudi imaju potrebu za postignućem i kako tu potrebu održati. Njegov model za donošenje odluka temelji se na tome kako trebamo gledati na neuspjeh, a objašnjena je s tri komponente. Weiner tvrdi da donošenje odluka, postavljanje ciljeva te naš uspjeh ovisi o tome čemu pripisujemo naš uspjeh ili neuspjeh. Osobna motivacija je pod utjecajem procesa putem kojih pojedinci teže razumijevanju sebe promišljajući o uzrocima vlastitog uspjeha. Upravljanje konfliktima tko je za što kriv je važan dio dobrog donošenja odluka jer naša objašnjenja o vlastitom uspjehu ovise o tri glavne komponente: lokusu, stabilnosti, kontrolabilnosti.
Hokus-pokus, gdje je lokus?
Prva dimenzija koja utječe na donošenje budućih odluka je dimenzija lokusa. Mucanje i nesvjesno klikanje kemijske tijekom našeg prvog pitcha možemo protumačiti na dva načina. Prvi od njih je: „Ajme meni, pa to je bilo grozno“ ili „Zašto sam tako uzrujana ama baš svaki puta kada moram nešto prezentirati?“ Takav način objašnjenja nazivamo internalnim jer smo neuspjeh objasnili našim vlastitim karakteristikama. Drugi od njih je: „A što sada? Istina je da ovo baš i nije bio moj najbolji performans.“ „Tko bi uopće mogao briljirati kada su majstori vani lupali tim svojim čekićima“ ili „Pa ni Steve Jobs ne bi mogao držati miran i staložen govor da mu netko ovako stalno lupeta po glavi.“ Takav oblik objašnjena naziva se eksternalni jer naš neuspjeh pripisujemo vanjskim uzrocima koji nisu u mahu naše kontrole.
Stoga, naš lokus može biti ili internalni ili eksternalni. Poželjno je da naš uspjeh pripišemo internalno - našim karakteristikama. Naš neuspjeh je bolje gledati kao splet okolnosti na koji mi nismo mogli utjecati - eksternalno. Ako falšanje na karaokama pripišemo lošem sluhu i propalom talentu, nećemo daleko stići. (Ne)donošenje odluka ponovno stupa na podij. Štoviše, to će samo negativno utjecati na samopouzdanje i motivaciju za upuštanje u slične aktivnosti. Karaoke s prijateljima postat će noćna mora i konstantni strah od ponovnog neuspjeha. Za osobnu motivaciju i donošenje odluka povoljnije je da taj neuspjeh pripišemo nedovoljnim vježbanjem niskih dionica.
Razmjerno stabilna ili bipolarno manična
Druga dimenzija koja utječe na viđenje uspjeha i donošenje odluka je dimenzija stabilnosti. Dimenzija stabilnosti objašnjava je li uzrok stabilan ili prevrtljiv od situacije do situacije. Titulu Zaposlenika mjeseca možete opisati i kao stabilan ili pak nestabilan uspjeh. Dobivena titula i poštovanje ostalih zaposlenika može se objasniti izvrsnim rješavanjem problema u vašoj odgovornosti rada. Sposobnost vanredne izvedbe je nešto stabilno jer predstavlja osobnost zaposlenika te je stabilna kroz određeno vrijeme. No, s druge strane, ista ta titula se može pripisati nečemu nestabilnom i prevrtljivom kao što je sreća. „Ma sigurno su izvlačili iz šešira, sljedeći put će Peru zateći ta nagrada. Čemu se uopće truditi?“. Sreća je naišla putem, a na nju se ne može računati često – ona je nestabilan uzrok uspjeha, a ako ćete čekati na nju može vam biti značajan izvor stresa.
Donošenje odluka za sljedeće pobjede bit će lakše ako uspjehe gledamo kao nešto stabilno, dok neuspjehe kao nešto nestabilno. U protivnom, vi ćete se pokolebati u vlastite sposobnosti pa ćete se prestati truditi i ostvarivati rezultat. Rezultat toga je da će Pero uistinu dobiti titulu sljedeći mjesec. Pretpostavka da uspjeh nije stabilan je demotivirajuća te vodi smanjenom radu i trudu. Neuspjeh, je ipak, bolje percipirati kao nestabilan. Nema te motivacije koja će natjerati osobu da se budi u šest ujutro i nastoji trčati ako se vodi iskustvom da će nakon nekoliko prethodnih, neuspjelih pokušaja istrčavanja dionice od pet kilometra i ovaj put odustati. Ta osoba smatra da je taj neuspjeh stabilan i ne može se ništa u vezi toga promijeniti.
Recite DA kontroli
Stoga, budite mudri kako gledate svoje uspjehe i neuspjehe i time će donošenje odluka biti usmjerenije prema vašim težnjama. I zadnja dimenzija koja utječe kako brojimo naše uspjehe i donošenje odluka, je kontrolabilnost. Kontrolabilnost se odnosi na osoban osjećaj kontrole nad ishodom situacije. Time donošenje odluka temeljimo na procjeni odgovornosti i namjere. Silni prekovremeni, žrtvovani vikendi, spretno uskakanje kolegi u pomoć, sve se to isplatilo. Vaši trud i talent su prepoznati ako ste učinkovito komunicirali svoja postignuća. Sve je to djelo vaših ruku koje je na kraju nagrađeno promaknućem. Vi ste svjesno kontrolirali vaše radnje koje su vas dovele do promaknuća. Ako mislite da ste sami odgovorni za vaše promaknuće, i sljedeći put ćete se više potruditi.
Pripisivanje zasluga promaknuća može biti i gledano i drugim očima. Ako mislite da ste dobili posao preko veze i da nemate osobne kontrole glede vaših uspjeha, pustit ćete da sve ide svojim tokom. Stoga, čemu se uopće truditi kada vjerujete da nemate kontrole nad vašim uspjehom ili pak neuspjehom? Percepcija kontrole je važna jer ona diktira hoće li osoba biti aktivna ili pasivna vezano uz proces donošenja odluka. Zašto se uopće prijaviti na natječaj za posao ako osoba vjeruje da će natječaj biti namješten i da ne postoji ni trunka osobne kontrole nad situacijom. Točno je da, postoje neke situacije nad kojima ne postoji osobna kontrola. Međutim, ako za sve predviđamo vlastiti neuspjeh, provest ćemo život zalijepljeni za stolac u neuglednom uredu bez zraka i svjetla. Zapitajte se je li to život koji uistinu želite živjeti?
Trik za promjenu emocija vezane uz neuspjeh
Naše viđenje uspjeha i neuspjeha itekako utječe na emocije koje nas prožmu. Svi možemo svjedočiti tome kada prvi utjeramo svoje čunjiće u kuću prilikom igre Čovječe ne ljuti se. Veselje i osjećaj neranjivosti obuzimaju naše tijelo. Prema Weineru, očekuje se da će pripisivanje neuspjeha osobnoj sposobnosti (internalno, stabilno, nekontrolabilno) dovesti do osjećaja srama i očekivanja nastavka neuspjeha u budućnosti. Recimo, zabili ste se u drvo prilikom vašeg prvog skijanja. „Koja sam ja nesposobnjaković” i nastavljate „sport i ja ne idemo u istoj rečenici.” Ako lošu skijašku vožnju vidite kao internalni, stalni i nekontroliran neuspjeh ni Janica Kostelić vam ne može pomoći savjetima. Javljaju se emocije srama te demotiviranost što utječe na daljnju volju za uključivanje u takve aktivnosti.
S druge strane, pripisivanje vlastita neuspjeha nedostatku osobnog truda (internalno, nestabilno, kontrolabilno) obično dovodi do osjećaja krivnje i očekivanja budućeg uspjeha uz ulaganje većeg truda. Imali ste važno izlaganje za strane investitore, međutim niste ih ostavili u pretjeranom oduševljenju. Ako mislite da utječete na tu situaciju i njen ishod idući put ćete malo više zasukati rukave. Stoga možemo reći da je za uspjeh ključan neuspjeh, a ponekad i sam pogled na neuspjeh. Stalno donošenje ispravnih odluka uistinu je teško, a želja da vam svaka odluka bude ispravna vrlo često vam može donijeti propast. Koliko vam je trebalo vremena da se ohrabrite prići menadžeru i pitati ga za povećanje plaće? Je li dobre volje? Je li ga netko nedavno pitao za povišicu?
Perfekcionizam šteti vašem zdravlju!
Što ako je dobio po nosu zbog nekog trećeg? Mnogi se upitnici lagano pojavljuju nad našom glavom, a donošenje odluka kojima se spremate pitati menadžera za povišicu sve je teže. Naš um kreira misli kao na traci. Sve te osporavajuće misli nam daju razloga da upravo ne radimo ono što želimo. Bojimo se neuspjeha jer često generaliziramo neuspjeh u jednom području na sve ostale.
Teško je razmišljati o neuspjehu, a ne proživjeti ga na vlastitoj koži, kada je to još uvijek tabu tema. Pa kako onda izbjeći rumeno lice nakon propalog razgovora za povišicu? Odgovor koji se slaže u našem umu je – ne pitati za povišicu! Donošenje odluka kojom odustajete od svoje namjere vrlo je lako kada smo perfekcionisti. Ako nije savršeno ne vrijedi ni pokušati. Pretjerano razmišljanje vam sužava prostor djelovanja samo na područje za igranje na sigurno. Uostalom, tko voli gubiti? Kreativan kakav jest, naš um opravdava (ne)donošenje odluka. „I ovako nisam imao šansu dobiti povišicu. Ne sjećam se da se netko hvalio s povišicom u zadnje vrijeme. A ni šef nije baš široke ruke, uvijek priča o štednji. Ah, dobro pa nisam ništa pokušao, uštedio sam si vrijeme i živce.“ To su samo neke od izlika koje koristi naš um da bi nas zavarao i utješio. Perfekcionizam koči vaš put prema razvoju jer su greške ključne za uspjeh.
Unatoč zamkama kojima smo skloni, mi svojim odlukama možemo kreirati napredak i zajedništvo. Ključno je unutar sebe izgraditi jasne principe koji će nam biti stalan kompas, osiguravajući da odluke donosimo svjesno i pravovremeno. Upravo to ćete dobiti na našem treningu donošenja odluka.
