Prosinac je uvijek hektičan, užurban, za neke anksiozan, za druge euforičan. Kako kroz upravljanje emocijama voditi sretniji život? Kako siječanj, najdepresivniji mjesec u godini, pretvoriti u produktivno vrijeme u kojem ćemo se osjećati zadovoljno i ispunjeno? Tanja je za Gloriju u rubrici 'Bez brige s Dijanom' otkrila upravo to, a mi vam njen intervju donosimo u cijelosti.
Zašto je netko depresivan, a netko drugi euforičan u ovo blagdansko vrijeme?
To jako ovisi o tome koje nam se misli motaju po glavi. Kada dolaze blagdani nama se jave različita sjećanja na različite događaje koji su se dogodili tijekom života. Što imamo više utakmica u nogama, odnosno godina života tako imamo i više sjećanja. Ako se sjećamo nekih ugodnih trenutaka koje smo proveli u toj blagdanskoj atmosferi onda će nam se događati euforija jer ćemo imati potrebu ponovo evocirati te iste emocije koje smo imale. S druge strane ako se sjećamo da to nije bilo toliko idealno iz više razloga, možda nismo bili blizu voljenih, možda nije bilo u skladu s našim očekivanjima koja smo tada imali ili ih trenutno imamo, nismo s nekim s kime smo nekada provodili praznike, tu se dogodi jedna melankolija. Međutim, vrlo često je to sve pomiješano i melankolija i euforija samo je pitanje koja će strana kroz upravljanje emocijama biti snažnije izražena.
Kada nam se jave ti „demoni“ odnosno sjeta jer nema dragih ljudi koje želimo imati za blagdanskim stolom ili se sjetimo atmosfera koje nisu bile ugodne ima li neko rješenje za pravilno upravljanje emocijama?
Za pravilno upravljanje emocijama najvažnije je razlučiti da to što mislimo, to nismo mi. Nama misli dolaze kao jedna velika plima i te misli mogu biti svakojake i ugodne i neugodne, euforične i depresivne važno je odmaknuti se od njih i ne dozvoliti da nas svaka misao dovede do preplavljivanjem emocija. Ako se to i dogodi, potrebno je kroz upravljanje emocijama, pustiti misli i usmjeriti se na nešto dobro. Ono što je jednako tako dobro je povezivanje blagdanskih simbola s emocijama. Kada pogledamo bor, zvijezdu, ukras ili bilo koju stvar koja nam ima značenje da nas to odmah vrati u neko dobro sjećanje, dobar osjećaj. Sami sebi trebamo pronići „sidra“, neke podražaje ili simbole oko nas koje kada god vidimo možemo se vratiti u jedan dobar osjećaj ispunjenosti. Blagdani i jesu vrijeme kada trebamo doživjeti i sebe iznutra i biti blagi prema sebi, biti dobri prema sebi.
Lakše nam je biti dobar prema drugima, a sebe stalno okrivljavati s nisam stigla, nisam nešto napravila, nisam uspjela… Divno je biti nekome nešto, ali potrebno je prvo sebi dato jednu dobrotu i nježnost, a onda ćemo biti spremni dati i drugima, otvoriti se za ono što nam drugi žele pokloniti. Svi volimo poklanjati jedni drugima poklone i onda se događa kada primimo poklon kažemo „Joj, pa nisi trebao! Šta si se išao trošiti?“ kao da ne zavrjeđujemo taj poklon.
Možda nema onih osoba koje su bile prošlih godina za blagdane s nama, ali postoji cijelo bogatstvo osoba koje su oko nas, a mi ih i ne vidimo ako smo stalno usmjereni na ono što je nekada bilo. Prema tome, usmjeriti se na ono što sada imamo, na cijelu godinu novih iskustava, ljepote koje smo doživjeli, uživanje u svakom trenutku i onda će to biti prava stvar. Tako ćemo se kroz upravljanje emocijama usmjeriti na ono što već imamo. Lakše nam je usmjeriti se na ono što je otišlo, čega nema, a onda nam pored zdravih očiju promiče cijelo bogatstvo onoga čega ima, za čime možemo već sutra žaliti.
Ono što čujem je da moramo naučiti vladati sobom i svojim emocijama. Koliko ljudi zapravo svjesno vlada sobom? Koliko je njih svjesno svojih misli, svojih emocija? Koliko ljudi uopće radi na sebi i svjesno je onoga što se čovjeku „iznutra“ događa?
Jako malo! Postoje razni razlozi zbog čega je to tako. Dapače, postoji jedan trend kojega su ljudi pogrešno doživjeli, jedne autentičnosti gdje ljudi misle emocije koje mi se javljaju to sam ja. Ja sam moja tuga, bol, strah.. Ono što je jako važno da ljudi osvijeste kroz upravljanje emocijama da su oni puno više od svoje tuge, boli, straha, sreće i osjete emocionalnu slobodu. Mi imamo kapacitet da sve to zajedno jesmo, ali uvijek smo mi malo iznad toga i možemo i trebamo pogledati te emocije, malo se odmaknuto – promotriti ih iz uloge promatrača. To nam daje mogućnost da budemo kapetani svojega života. Usmjereni na ono što je stvarno dobro za nas, da ne letimo impulzivno u bilo što. Odnosno, da nemamo srce na ustima nego usta na srcu. Promislimo prije nego nešto kažemo ili napravimo je li to nešto u skladu sa mnom i onime što je prvenstveno dobro za mene, ali i druge ljude oko mene. Onda vidjeti koliko nešto možemo i želimo zadržati kao emocije, a nešto samo propustiti da ode.
Ako ne upravljamo sobom, koliko mi upravljamo onda i svojim poslovanjem i svojom obitelj, emocionalnim životom?
Upravljanje sobom je preduvjet za upravljanje emocijama. Ako ne znate upravljati sobom teško ćete znati upravljati i svojom obitelji, djetetom, odnosu s partnerom, poslom ili bilo čim drugim. Upravljati sobom znači ustati ujutro i reći „Šta ja to želim od sebe danas? Šta želim ovaj tjedan?“ i u tom kontekstu napraviti određene poteze. Ako toga nemamo i u dan idemo automatski, kako nas dan preuzme, onda ćemo se ponašati u skladu s onim šta nam dođe. Nećemo imati konkretan plan, nego ćemo odgovoriti na ono šta drugi očekuju od nas. Na taj način ćemo ispuniti ciljeve nekoga drugoga bez obzira bili ti ciljevi dobri i za nas kao i za nekoga drugoga potrebno je biti u funkciji vlastitih ciljeva. Dosta ljudi zna reći „Ne mogu imati ciljeve kada netko stalno nešto očekuje od mene.“. Naravno, ali ti si taj koji treba reći da ili ne, postaviti si pitanje je li to u skladu s nečime što je meni važno ili dobro za mene.
Šta je s krivnjom u takvim situacijama?
Krivnju bi trebali odbaciti u povijest. Krivnja je jedan od najnepotrebnijih osjećaja koji možemo imati, pogotovo u današnjem kontekstu gdje se jako zlorabi. Mi osjećamo krivnju što ne možemo svima udovoljiti koji su postavili neki zahtjev ispred nas. Prvenstveno bi trebali osjećati krivnju prema sebi: „Jesam li ja udovoljio sebi, svojim ciljevima i onime što ja želim? Jesam li bila na mjestima s ljudima koji me zaslužuju i s kime ja želim biti? Jesam li napravila aktivnosti koje mene vode do cilja ili ne?“ Ali mi ne osjećamo krivnju prema sebi, osjećamo „Joj nisam se javila na telefon. Nisam odgovorila na mail. Nisam napravila sve što je potrebno.“
Pričate u ženskom rodu i baš od nas žena se očekuje puno: da skuhamo večeru, nekoliko vrsta kolača, kupimo poklone za djecu, muža, a uz to sve dobro izgledamo. Što vi savjetujete ženama u ovih nekoliko tjedana koliko traje blagdanska euforija?
Da misle na sebe. Gledanjem oko sebe na stvari koje su im drage i koje vole, vrate sjaj u svoje oči. Poklonite sebe vama važnim ljudima, to je sto puta važnije nego napraviti neki ručak ili dobar kolač. Mi žene ponekad imamo osjećaj kao da naša prisutnost nije dovoljno snažna, važna ili velika, nije dovoljna i onda mislimo da će biti bolje ako se mi posvetimo kolaču i kroz taj kolač kažemo nekome koliko ga volimo. To je zapravo nebitno. Ako se usmjerimo prema ljudima koje volimo i ako smo prisutne, dat ćemo im najveći mogući poklon. To je naš najuži krug ljudi koji zapravo često ignoriramo, s kojima smo najgrublji jer oni zapravo vide naše „pravo lice“, a trebalo bi biti potpuno obrnuto.
Iza nas su pandemija i potres, teško razdoblje. Sada je tu i inflacija, izazovi života su ogromni. Kroz posao koji radite koliko su se ljudi uspjeli aklimatizirati na novonastale situacije? Koliko su se okrenuli sebi?
Život nosi brojne izazove, ali i brojne načine da ih prebrodimo. Ljudi su u ovim krizama naučili da se sve može preživjeti. Međutim, ono što se sigurno nije dogodilo, baš smo radili veliko istraživanje, nisu naučili da se nešto slično jako brzo može ponoviti i da trebaju ostati čvrsti. Sretni su što je sve prošlo i žele da se ne dogodi više ništa slično. Ponovo se vraćamo u kolotečinu. Nismo stekli onu čvrstinu da što god da se dogodi možemo preživjeti. Zapravo trebamo osvijestiti da smo snažni i da se možemo nositi sa svim tim izazovima i da što god se dogodi uvijek ćemo pronaći rješenje. To je ujedno i jedan savjet koji roditelji trebaju reći svojoj djeci. Kada djeca pitaju hoće li biti sve u redu najgora stvar koju možemo napraviti je reći „Hoće!“, a neće. Ono što možemo reći je da mi kao roditelji i oni kao dijete imamo dovoljno kapaciteta da uvijek pronađemo dobro rješenje.
Koliko je ta roditeljska uloga u obitelji važna ili zanemarena? Znam da držite seminare kako biti uspješniji u poslovanju, je li ikad dođe tema roditeljstva na red?
Naravno! Mi kad držimo seminare uvijek trebamo imati u vidu da su naši polaznici cjeloviti ljudi, odnosno nemaju oni samo poslovnu ulogu nego imaju ulogu partnera, roditelja, prijatelja.. Uvijek dođu razne teme. Kada radimo teme upravljanje emocijama, upravljanje vremenom i slično onda sve uloge trebamo dotaknuti. Ljudi često znaju reći kako smo im dali savjete kako da komuniciraju sa svojim kolegama ili poslovnim partnerima, ali kako da komuniciraju s djecom? Ista stvar! Samo na poslu imamo osjećaj kako to moramo, a doma odmah s vrata pokažemo neko neraspoloženje.
Najvažnija stvar kada dođete doma da prvih deset minuta s velikom ljubavlju pogledate sve osobe koje su tamo, a onda možda u nekom trenutku krenuti na neke ozbiljnije teme. Naravno da nije uvijek sve idealno, netko nije napisao zadaću, netko se nije držao svih dogovora koje smo napravili i slično. Prvo si trebamo dozvoliti osjetiti ljubav jer su svi prisutni, a onda pomalo „krenemo u operativu“. A zapravo se događa da ljudi odmah s vrata krenu prigovarati kako zadaća nije napisana, dogovori nisu ispoštovani i time odmah naprave kaos. Sva znanja i vještine koji naši polaznici steknu tijekom naših treninga koje se tiču poslovnog konteksta i upravljanje emocijama mi im i preporučamo da ih koriste i doma. Obitelj je izvor naše snage, mjesto gdje caruje sreća, pouzdanja i energije te ako je doma dobro na poslu će biti jednako tako dobro.
Često čujemo kako današnje mlade generacije nisu emocionalno uzemljenje ili kako su previše sebične. Međutim po vašem sudu koliko su današnja djeca emocionalno spremna istrpati život? Je li oni imaju neke druge mehanizme? Šaljemo li im dobru poruku?
Sasvim sigurno da imaju kapaciteta da izdrže život, ali do sada to nisu pokazali jer nisu trebali. Roditelji uzimaju previše zaštitničku ulogu i to se pokazalo kao nešto što nije idealno. Dokle god dijete osjeća da što god napravilo ili što god se dogodilo da ćemo se svi oko njega potruditi da stvorimo jednu idealnu sliku svijeta, ne samo roditelji i bake i djedovi i cijelo okruženje. Kao da se plašimo da nam se djeca suoče s bilo kakvom krizom ili problemom, kao da su od stakla napravljeni, međutim nisu. Pokazalo se da kada se izmakne ta sigurnost, ti mladi ljudi itekako pokazuju da su naučili upravljanje emocijama od svojih roditelja, škole, međusobno te pokazuju izuzetnu izdržljivost. Ja jako vjerujem u generacije, samo se mi odrasli trebamo malo maknuti s puta, maknuti tu preveliku odgovornost da bi oni mogli prodisati i nastaviti s razvojem.
Koji je period, odnosno razdoblje života najvažnije za emocionalno uzemljenje? Je li to stvar koja se uči kroz cijeli život ili postoji dobna granica kada smo to savladali?
Sva istraživanja neuroznanosti i neuropsihologije govore da čovjek uči dok je živ. Da je naš mozak izuzetno fleksibilan i da možemo naučiti sve što su ljudi nekada doživljavali kao stvar karaktera. Ljudi često koriste kao ispriku: "Prošlo je već 3 godine, šta je bilo, bilo je", a zapravo se trebamo truditi oko sebe i oko drugih cijeli život. Svi se možemo mijenjati i svi se trebamo mijenjati. Život je promjena! Ako hoćemo živjeti moramo se mijenjati u skladu s njim.
Činili Vam se da su se ljudi malo više okrenuli sebi?
S jedne strane jesmo, spremniji smo pričati o emocijama, spremniji smo otvoriti se i razmjenjivati s drugima iskustva, potražiti pomoć, prihvatiti da može i duša zaobliti, a ne samo tijelo. S druge strane se dogodilo to da su se drugi okrenuli sebi u smislu nezdravog egoizma, u smislu da ću se sad samo brinuti za sebe: „Sada sam ja došla na red, drugi više nisu važni“, što je jako loše.
Brinuti se za sebe je jako važno. Ako se mi ne pobrinemo za sebe nitko se na bolji način ne može pobrinuti za nas. Dobro je da smo se otvorili i krenuli razmišljati o sebi i razvoju. Neki dolaze tražiti pomoć, ali ne zbog pomoći nego dijagnozu kao opravdanje. Imati dijagnozu ne znači da će ih amnestirati svijet od svega. Dijagnoza samo znači prvi korak prema usvajanju vještina psihosocijalnih, psihoemotivnih. Dijagnoza nije utočište što trebamo osvijestiti.
Imate li neki savjet kako preživjeti siječanj, najdepresivniji dan u godini?
Preporučila bi da nitko ne dozvoli da ga siječanj zatekne. Planove za siječanj napravite i prije blagdana. Koji su vam ciljevi? Šta želite ostvariti i sami sa sobom i na poslu? Imati plan za prekrasni siječanj koji uključuje izlete, druženja, ostvarivanje ciljeva. Isplanirajte siječanj koji dolazi i obavite sve s liste koju ste sastavili. Vidjet ćete da ćete biti zadovoljni sobom jer ste u tome uspjeli, a uz to ćete sebi proizvesti cijeli niz pozitivnih emocija i iskustava. Siječanj može biti fantastičan, ako vi tako odlučite.
