Stalo mi je

Tako je za blagdanskim ručkom u Ramiru, naša Tanja rekla jednu takvu: "Kad god niste sigurni što trebate napraviti, samo recite – STALO MI JE – i vaše srce će odmah znati što vam je činiti". Iako se činilo da je to jedna od onih izreka iz "klase optimist" njome je pokrenula lavinu misli.

Dok razmišljam o godini iza sebe, preplavi me veselje, ali ponekad i sjeta. S jedne strane sam upoznala mnogo predivnih ljudi – pozitivnih, dragih, vrijednih i sposobnih. Ne pamtim trening gdje nisam uživala u dobroj atmosferi koju smo kreirali. S druge strane, mnogi susreti bili su obilježeni i na prvi pogled neprimjetnom, ali vrlo podmuklom silom, koja kao da je sve kočila kako bi punim plućima iskoristili priliku da zajedno otkrivamo, učimo i rastemo.

Podmukla sila koja nas koči  

Većina ljudi s kojima sam se susretala najčešće nije bila potpuno nezadovoljna. Ali, umjesto da koriste misli i emocije da im uljepšaju dan, ne mogu se oteti dojmu da se prečesto pojavljivala misao da bi zapravo radije bili negdje drugdje, radili nešto drugo, bili netko drugi.

Na primjer, na pitanje zašto radite to što radite, redovito je izostajao strastveni nastup zaljubljenika koji priča o istinskoj vrijednosti posla kojim se bavi. Na stranu je li to bilo odgovarajuće mjesto, vrijeme i pristup za iskrenost. Najčešći odgovori su bili poput: „Izabralo me na to radno mjesto“; „Igrom slučaja sam tu došla“, a bilo je i manje suptilnih, iz kojih je progovaralo snažnije nezadovoljstvo i osjećaj nepripadanja, kao npr. „Da mogu birati, bavio bih se sasvim nečim drugim“. Osjećaj smisla i povezanosti s vlastitim profesionalnim djelovanjem kao da je iščeznuo. Samim time nestao je i žar. Pritom, najtužnije od svega bio je sveprisutan osjećaj bespomoćnosti da je išta moguće promijeniti. Tim ljudima kao da je trebao eliksir zdravlja i života!

Takve situacije nisu bile rezervirane samo za poslovni kontekst. Susretala sam se i s osobama koje nisu bile u potpunosti zadovoljne svojim privatnim životom. Osjećale su potrebu za promjenom, ali su se i nerijetko vraćale na dilemu jesu li uistinu pokušali sve da spase postojeću situaciju, što ih je sprječavalo da odu iz nje. I u ovom slučaju osjećaj smislenosti je bio sve manji, dojam bespomoćnosti sve veći, a konkretne akcije i pravog uzimanja stvari u svoje ruke – niotkuda.  

Začarani krug  

Nažalost, u takvim situacijama, kako bismo zaštitili sebe od stalnog osjećaja frustracije i, na kraju krajeva, osjećaja da nismo dovoljno sposobni nositi se s vlastitim izazovima, u jednom trenutku se počinje javljati obrambeni mehanizam – distanciranje. Distanciranje od onog tko smo, gdje smo, s kim smo i što radimo - ako mi nije previše stalo, neću ni biti previše razočaran. Pa kreće životarenje.  

Trudimo se odgovorno obaviti svoje obveze, ali bez preuzimanja rizika i istinski proaktivnog djelovanja. Radimo sve kako bi izbjegli uzburkavanje postojeće situacije. Prestajemo reagirati na ono što smatramo neispravnim. Zadržavamo odnose u postojećim okvirima, da ih ne bi pogoršali. I tako dalje, i tako dalje. I, ako nas netko pita zašto se bavimo onime čime se bavimo ili zašto ostajemo u situaciji u kojoj se nalazimo, tražimo dovoljno dobre i prihvatljive argumente koji će (prije svega nama samima) opravdati status quo. Međutim, to su samo to – argumenti. Oni u sebi istovremeno ne nose žar, niti smisao i duboki osjećaj da je upravo to ono što trebamo, želimo i odabiremo biti i raditi. Samim time izostaje i bilo kakva pokretačka energija. Odabralo me je. Dogodilo se. Nisam zadovoljna, ali nisam ni nezadovoljna.  

Nažalost, posljedice su vrlo brzo vidljive - osjećaj praznine, čangrizavost, iscrpljenost, stalno maštanje o nečemu/nekome drugom, neiskorištene prilike (koje je netko drugi iskoristio). ljutnja, osjećaj demoraliziranosti, manjak bliskosti s drugima, problemi sa zdravljem. Slobodno sami nastavite niz. Pri takvom stanju stvari mnogi ne znaju kako se zaista uspjeti odmoriti na odmoru! Čovjek kao svjesno biće treba raditi promjenu i upravljati svojim emocijama i sobom.

Gdje je zapravo problem?  

Ponekad smo imali sreće, te smo sa srcem ušli u neki posao ili odnos, vjerujući da je upravo to naš put. Ponekad smo možda učinili nešto što nam se u tom trenutku činilo praktičnim, iako to nije bio naš prvi izbor. Nažalost, nekad u nuždi ili neznanju odaberemo i ono što uistinu nije najbolje za nas. No, kakva god nas je odluka dovela do onog gdje smo i s kim smo danas, čini se da često zaboravljamo je da je „ljepota u očima promatrača“. Kao i svrha. A oboje nerijetko bivaju zamagljeni pogrešnim očekivanjem da ako je nešto smisleno, automatski je i idealno. I obratno. Čim nešto nije idealno, samim time nije ni smisleno.  

Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Problemi su neizbježni. I, iako mislimo da smo toga svjesni, u praksi (pre)lako dopuštamo da nam pojava poteškoća postane znak kako nismo na pravom mjestu. Samim time prestajemo biti povezani s osjećajem svrhe s kojim smo krenuli na naše putovanje, ili propuštamo ugledati mogućnosti koje se kriju i u situacijama u kojima smo se našli spletom okolnosti, a ne promišljenim odabirom. Posljedično, iz dana u dan sve više gubimo elan, a često i volju da se uspješno uhvatimo u koštac sa svim izazovima, zbog čega se i počinjemo osjećati bespomoćno i malo.  

Upravljanje emocijama

Upravljanje emocijama možda vam je nepoznat pojam ili pak mislite da se tu nema puno za reći. Cilj je povećati pozitivne i smanjiti negativne emocije. No, već tu dolazimo do problema. Ne postoje pozitivne i negativne emocije. Ono što bi nam bile „pozitivne“ treba nazvati ugodne, a one „negativne“ neugodne. Zapravo je dobro moći osjetiti i doživljavati i ugodne i neugodne emocije. One su tu da bi nam „spasile glavu“. Emocije (i one ugodne i one neugodne) evolucijski su se razvile i zadržale da bi pospješile mogućnost preživljavanja i razmnožavanja. Zamislite si nekog neandertalca lovca koji ne može osjetiti neugodnu emociju straha ili anksioznosti. Takav neandertalac bi prilikom lova sigurno umro jer nema straha koji ga čuva od opasnih, životno ugrožavajućih situacija.   

Zato je dobro osjetiti i ugodne i neugodne emocije. No, u današnjem svijetu možemo primijetiti da više ne postoji toliko okolinskih opasnosti u civiliziranom društvu. Uspjeli smo se sačuvati da nas medvjed ne pojede pri spavanju ili da umremo od prehlade. Ali, neugodne emocije su ostale. Zbog toga često osjećamo stres ili anksioznost kada realne prijetnje nema. Tada psihološki nismo adaptirani na situaciju pred nama i stres nam može značajno naštetiti. Zbog toga je upravljanje emocijama izrazito važno kako bismo smanjili one emocije koje nam stvaraju neugodu, a „ne čuvaju nam glavu“.  Upravljanje emocijama može nam pomoći da se lakše nosimo sa svakodnevnim stresom i da reagiramo razmjerno situaciji u kojoj se nalazimo.

Svi osjećamo mnogo emocija tijekom dana, ali važno je da nam one neugodne ne prerastu u raspoloženje. Kada se emocije zadrže dulje prerastaju u raspoloženje. Zato možemo osjetiti tugu ili nezadovoljstvo, ali ne nužno i depresivno raspoloženje.

Kako postati profesionalac za upravljanje emocijama?

Upravljanje emocijama može nam pomoći da kontroliramo neugodne emocije. No, ne moramo nužno prestati osjećati emociju. Upravljanje emocijama može nam pomoći da barem smanjimo njihov intenzitet koji može varirati od blagog preko umjerenog do intenzivnog. Osim toga, upravljanje emocija nas uči kako da izrazimo emocije na način koji je u tom trenutku najbolji za nas.

Upravljanje emocijama kao vještina obuhvaća sposobnost izražavanja emocija na prihvatljiv način. Kao vještina, upravljanje emocijama može se učiti i usavršavati. Kontinuiranim radom na sebi možemo vidjeti velike pomake. Prvenstveno moramo moći prepoznati emocije i biti ih svjesni u trenutku. Upravljanje emocijama je nemoguće ako ih ne možemo prepoznati, razumjeti i verbalizirati.

Upravljanje emocijama u svom prvom koraku sadrži stvaranje navike prepoznavanja emocija tijekom dana. U drugom koraku potrebno je uistinu promisliti prije nego što reagiramo, a ne reagirati impulzivno. Emocije koje doživljavamo nisu uvijek najbolji način za reagiranje. U trećem koraku treba naučiti kako pustiti ono što ne možemo kontrolirati i kako se uhvatiti u koštac s onim što možemo. Naposljetku, važno je podijeliti ono što osjećate s bližnjima, a možete i vježbati s njima svoju verbalizaciju i upravljanje emocijama.

A za one koji žele znati više… nakon što ste prepoznali emociju potrebno je promisliti zašto ste ju osjetili. Upravljanje emocijama često nam je teško zbog nesvjesnih mehanizama koji se događaju u podlozi. Ponekad, određeni ljudi i situacije u nama izazivaju neugodne emocije za koje ne možemo objasniti zašto ih doživljavamo. Upravo je to indikator da se u podlozi odvija određeni nesvjesni proces i da smo posebno osjetljivi na tu situaciju ili osobu jer nas podsjeća na nešto neugodno što smo u prošlosti doživjeli. Zato je potrebno reći – „Stalo mi je!“   

Stalo mi je!

Učinimo sebi najveću moguću uslugu te prestanimo očekivati da bi nešto trebalo biti idealno. Također, osvijestimo da svrha i ljepota onog što radimo ili s kim jesmo u velikoj mjeri ovise o nama. Da bismo uistinu otkrili sve što možemo kroz neki odnos i djelovanje postići, i da bismo pritom uživali, mi smo ti koji se trebamo neprestano podsjećati, ili otkriti vrijednost puta kojeg smo, u suštini, ipak odabrali. Drugim riječima, dokle god donosimo odluku ostati u nekoj situaciji, naša odgovornost je biti strastveni sudionik vlastite priče te uložiti svo svoje znanje, kreativnost, upornost i strpljenje u izgradnju svega što je moguće i što želimo napraviti. I, ne, nećemo odustati od sebe ako sa srcem prihvatimo i manje idealne izbore i one koji su nam se činili potpuno nespojivi s nama – time ćemo samo otkriti da smo puno bogatiji od onoga što smo mislili o sebi i da možemo uživati u puno većem broju stvari nego što nam se činilo dok smo se osjećali malo i bespomoćno. Tako stvaramo idealnu situaciju za upravljanje emocijama.

Kao što je Tanja rekla, glasno recimo STALO MI JE, i naše srce će odmah prepoznati što nam je činiti. Najveći dokaz da smo na pravom putu bit će ozarena lica naših najbližih (suradnika, članova obitelji) te, najvažnije, vlastiti osjećaj da nismo propustili ni trenutak. Jer svaki put kad kažemo STALO MI JE situaciji u kojoj se nalazimo, prije svega smo to rekli – samima sebi.