Možemo li se trajno zaljubiti u sebe i život

 Voditelj: Dragi psiholjupci, želimo vas prvo pozdraviti i poželjati dobrodošlicu na 15. Tjedan psihologije u Hrvatskoj i 8. đakovački. Volimo istaknuti da je tjedan nastao u suradnji s gradskom knjižnicom i čitaonicom u Đakovu i uz financijsku i prijateljsku podršku grada Đakovo.

S nama je sjajna kolegica Tanja Pureta, magistrica psihologije i specijalistica organizacijske industrijske psihologije. Iza nje je osmogodišnje radno iskustvo u dvije renomirane međunarodne tvrtke to su Pliva i IBM Hrvatska. Od 2002. godine vlasnica je i direktorica poduzeća Ramiro, koje se bavi pružanjem konzultantskih usluga na području primijenjene poslovne psihologije, upravljanja ljudskim resursima te organizacijskog i osobnog razvoja. Kolegica Tanja je dobitnica nagrade Primus - Savjetnik godine u kategoriji Ljudski potencijali, edukacija i trening te društvenog priznanja Marulić: Fiat Psychologia, za osobiti doprinos razvitku primijenjene psihologije u Hrvatskoj. Prepuštamo riječ kolegici Tanji i dobro nam došla na Tjedan psihologije u Đakovu. Uživajte u predavanju. Veselimo se svemu što ćete čuti vezano uz pojam upravljanje emocijama.

Tanja Pureta: Dobar dan svima. Jako mi je drago što započinjem Tjedan psihologije u Đakovu upravo na Valentinovo! Sretno Valentinovo svima s velikom željom da se zaljubite u sebe i u život. Naime, zaljubljivanja u druge osobe nam se događaju spontano, a ponekad imamo poteškoća u namjernom zaljubljivanju u sebe i život. Imamo osjećaj da je ispred nas tisuću prepreka vezanih za ljubavi koje su nam najvažnije životne ljubavi. Naravno da su romantične ljubavi također bitne, ali ako smo zaljubljeni u sebe i u život, onda uistinu možemo punim plućima uživati i u romantičnim vezama i svim drugim aktivnostima koje nam život daje. Vjerujem da ćete danas dobiti dobra znanja i dobre tehnike vezane uz upravljanje emocijama kako biste napravili najvažniju ljubavnu vezu u svom životu - ljubavnu vezu sa sobom i ljubavnu vezu sa životom. Tema predavanja je Možemo li se trajno zaljubiti u sebe i u život?

Psihologija - moja velika ljubav

Za početak, kolegice iz Đakova su me jako lijepo predstavile s mojom dosadašnjom karijerom. Obzirom da sam završila fakultet 1993. godine i počela raditi 1994., ove godine ću doseći 28 godina radnog staža. Što općenito radim u psihologiji? Jako volim psihologiju! Psihologija je moja velika ljubav zato što nudi niz vještina i tehnika ljudima kako da bolje, lakše i jednostavnije žive i rade.

U tom kontekstu sam prije 20 godina osnovala poduzeće Ramiro. Svi psiholozi znaju tko je Ramiro. Ukoliko ne znate, Ramiro Bujas je doveo psihologiju u Hrvatsku 20-ih godina prošlog stoljeća. Ramiro nije samo doveo psihologiju putem osnutka katedre za psihologiju i laboratorija za eksperimentalnu psihologiju. Mene je fasciniralo kod Ramira da je držao javna predavanja za velik broj ljudi, kao što ja sada držim vama i kao što su sva predavanja vezana za tjedan psihologije. Ramiro je ljudima prije 100 godina ponudio puno tema iz psihologije na jedan zanimljiv i inspirativan način. Znao je da ta stečena znanja jedino vrijede ako su ispričana na način koji bi ljudima pomogao da odgovore na neka svoja pitanja, da se lakše nose sa životom i da lakše uživaju u životu uz bolje upravljanje emocijama.

Inspiracija za današnje predavanje

Ramiro je bio jedan inspirativan predavač kojem je misija bila da svaki čovjek dobije znanja iz psihologije jer jedino tada psihološka znanja imaju pravi smisao i pravu svrhu. Inspirirao me da se bavim primijenjenom psihologijom i da ljudima prenosim znanja koja su danas vrlo široka i sveobuhvatna.

U 21. stoljeću se pojavila neuroznanost koja je ukazala mnoštvo toga što funkcionira i ne funkcionira te zašto ne funkcionira. Ono što ću vam danas ispričati je važno zbog toga što je temeljeno na znanosti i daje nam pravi put kako da se zaljubimo u sebe i u život. Kvalitetno upravljanje emocijama pomaže da živimo život punim plućima, da ne budemo bespomoćni, nego uistinu radosni i da uživamo u svakom trenutku jer je to onaj pravi život vrijedan življenja. Ja vjerujem da se svi slažete s time. Stoga, idemo redom.

Pravi izazov jest prihvaćati promjene

Zašto ova tema vezana za upravljanje emocijama? Koliko vas se osjeća preplavljeno stalnim promjenama koje nam se događaju? Vjerujem da bi u ovom trenutku bilo podignutih ruku. Obzirom da se novosti i promjene stalno događaju, nije jednostavno se othrvati ideji da se osjećamo preplavljeno njima i da je upravljanje emocijama naizgled nemoguće.

Koliko vas se osjeća zabrinuto zbog nesigurnosti koje promjene nose sa sobom? Kada se dogodi promjena, onda imamo osjećaj kao da nam se izmaklo tlo pod nogama. Koliko vas se osjeća bez energije prilikom suočavanja sa svim svakodnevnim izazovima? Energija nam je jako važna za rad i funkcioniranje. Ako nemamo energiju, onda se teško možemo nositi i sa najjednostavnijim izazovima te nam sve ide na živce. Psihologija i usvajanje novih znanja nam pomaže da znamo upravljati i mudro raspolagati vlastitom energijom te da olakša upravljanje emocijama.

Prihvaćati promjene jest uistinu izazovno, jer, naravno, zna se da ljudi ne vole prihvaćati promjene. No, ako želite od sad nadalje uspješno i s lakoćom prihvaćati promjene te pronaći najbolji izvor sigurnosti, onda je to u nama, a ne izvan nas. Ako želite pronaći stalni izvor energije koji nas uvijek može napajati, bez obzira na vanjske okolnosti i tako se opet zaljubiti u sebe i u život - ovo je tema upravo za vas. Ako ste se prepoznali, vežete se, krećemo.

Evolucijski smo skloni tražiti probleme

Prvi problem koji nam stoji na putu je taj da ne podnosimo probleme i to uvelike otežava upravljanje emocijama. Međutim, naš mozak je evolucijski postavljen na način da stalno tražimo probleme, što nazivamo evolucijski paradoks. Imamo jedan dio mozga koji cijelo vrijeme traži što ne valja. Dok smo nekoć živjeli u pećinama, to je bilo iznimno korisno za naše preživljavanje jer nam je usmjerenost na što ne valja i na promjene u okolini spašavala život. Nije bilo jednako ako smo prekasno vidjeli da nam se približava mamut ili ako smo ga na vrijeme opazili te uspjeli reagirati.

No, u današnje vrijeme mamuta nema i nemamo sličnih direktnih fizičkih izvora opasnosti. No, naš mozak i dalje stalno traži što ne valja. S druge strane, nadamo se da nećemo naići na probleme jer nas užasno iznerviraju kad ih nađemo. Dakle, već unutar sebe imamo evolucijski paradoks koji moramo prebroditi jer nam jako crpi energiju.

Problemi, problemi i problemi

Kada ne naiđemo na velike probleme i kada ih riješimo, onda se usmjeravamo na male i sve živo nam ide na živce. Primjerice, vozač u prometu nam digne živac, netko nešto napravi pogrešno, netko zakasni minutu. Odricanje od takvog pogleda na svijet može biti bolno, ali ima svoje velike prednosti za naše zdravlje.

Toliko smo usmjereni na probleme da nam kad riješimo sve velike, fokus ide na sve manje i manje i tomu se treba znati othrvati. Zamislite nekakav zastoj u prometu. Prva stvar koja vam padne na pamet je primjerice tuga - “Ajme, ovo se samo meni može dogoditi. Da ja nisam išla ovom cestom, vjerojatno bi sve bilo u redu” ili strah - “Gotovo je. Ako sad zakasnim na posao, sve je propalo.” Tada nam je jako važno osvijestiti temeljnu misao jer je to nešto što nam stvara veliki problem, a ta misao je “ne mogu vjerovati da mi se to opet događa”. Često se možemo naći u situaciji da to kažemo iako tražimo probleme. No, kada ih vidimo, upravljanje emocijama ne postoji i ne možemo vjerovat da se to događa. Upravo je to prvi problem ili prvi paradoks.

Izazov je vjerovati u sebe

Drugi problem jest da ne vjerujemo u sebe. Sa svakim sljedećim problemom s kojim se suočimo osjećamo se sve bespomoćnije. Temeljne misli su nam u tom trenutku: “ne mogu više, ne mogu to više izdržati”. Ili jedna od temeljnih misli koje vrlo često upućujemo jedni drugima jest „nemam više živaca“. Kao da nam je netko na početku života kada smo se rodili dao jednu čašu punu živaca i kao da je ispijamo malo po malo tijekom života. Sada imamo osjećaj da sa svakim problemom imamo sve manje i manje živaca, da je upravljanje emocijama nemoguće, da nam je užasno malo toga ostalo u čaši i nemamo više živaca se nositi sa životom. To je drugi paradoks koji nam se događa ili druga automatska postavka protiv koje se treba nešto napraviti za bolje upravljanje emocijama.

Što naše tijelo govori?

Treći problem s kojim se suočavamo je da ne vjerujemo svom tijelu. U stresnim situacijama, kada osjetimo da nam se povećava broj otkucaja srca ili raste tlak, onda si mislimo “tijelo mi nenormalno reagira i kap će me strefiti”. Vrlo često znate čuti ljude da govore: “Ajme, ne mogu vjerovati da se ovo događa, nemam više živaca za to, kad će to više prestat, tlak mi raste, kap će me strefiti”. To su tipične reakcije na situacije koje nam se događaju, od velikih do srednjih do malih.

Primjerice, ne osvještavamo si da nam se fiziološki povećavaju tlak i otkucaji srca tijekom vožnje iznad 130 km/h. U tom trenutku, nitko na to ne gleda kao da tijelo nenormalno reagira. Ta promjena se doživljava kao dio adrenalina i dio vožnje, te se na prvi ni ne doživljava, ali je suštinski tu. Tijelo se prilagođava toj situaciji. Kad je sretna situacija u kojoj mi moramo reagirati, onda tijelo na isti način reagira - prilagođava se kako bi nam dalo tu energiju i samu mogućnost da reagiramo na situaciju. No, mi ju doživljavamo negativno i kao nešto što nije normalno te dovodi do fatalnog ishoda iako se radi o jednoj potpuno normalnoj stvari - naše tijelo reagira tako da nam pomaže.

Naučena bespomoćnost

Kada tako reagiramo, imamo dva rezultata. Osjećamo se iscrpljeno kao ispuhani balon. Pogotovo na kraju dana kada dođemo kući i kada treba pronaći energije i snage za odnose sa našim voljenim ljudima. Često osjećamo nedostatak energije ili osjećaj bespomoćnosti i kad idemo ujutro na posao, a ispuhani smo zbog privatnih tegoba te nam upravljanje emocijama ne ide od ruke.

Vjerujem da vam je poznat sljedeći psihološki eksperiment. Jednom psu u kavezu zadavali su se elektrošokovi te je on imao mogućnost da ih zaustavi s pritiskom jednog gumbića. U drugom kavezu je bio pas koji je bio isto izložen elektrošokovima, ali nije imao mehanizam kojim je mogao osobno utjecati na elektrošokove. Naravno, u jednom trenutku je shvatio da što god da je radio, da ništa ne pomaže da izađe iz te situacije i počeo se osjećati bespomoćno. To je tzv. naučena bespomoćnost. Poslije su i jednog i drugog psa stavili u drugi kavez, gdje su trebali samo preskočiti jednu malu ogradu kako bi izbjegli elektrošok. Pas koji je prije imao gumbić jest brzo naučio da je mogao nešto napraviti da izađe iz te situacije. Suprotno, pas koji je bio bespomoćan nije niti pokušavao išta napraviti jer je naučio da šta god radio situacija se neće promijeniti – naučio je biti bespomoćan.

Bespomoćnost se može odučiti

Jednako tako i mi ljudi ponekad imamo osjećaj bespomoćnosti nakon što smo probali nekoliko stvari bez promjene te se osjećamo bespomoćno i žrtve okolnosti. To se naziva naučena bespomoćnost jer smo i mi ljudi naučili tijekom života da smo bespomoćni u nekim situacijama. Možda su nam drugi govorili ne možeš ili ne smiješ, ili smo sami sebi rekli da ne možemo. Kako smo se naučili bespomoćnosti, jednako tako se možemo naučiti da nismo bespomoćni, odnosno da imamo puno mogućnosti reagirati na okolnosti i biti kompetentni za upravljanje emocijama.

To je suština i jako važna stvar za znati. Evolucijski smo usmjereni na negativno i na ono što ne valja. Najvažnija stvar je da od sada nadalje moramo naučiti neke nove postavke. Evolucija nam je kontra i otežava upravljanje emocijama. Ako idemo po prirodi i prepustimo se evolucijskom mozgu, onda ćemo stalno biti usmjereni na probleme. Ako počnemo svjesno izgrađivati nove mehanizme gledanja na život, onda je to nešto što nam jako može pomoći. Važno je da to sustavno stalno radimo, da sami sebe učimo novim načinima gledanja na stvari i novim načinima gledanja na sebe. To su sljedeće lekcije.

Realna slika naše svakodnevnice

Prvo rješenje ili prva stvar koju trebamo napraviti za bolje upravljanje emocijama je prihvatiti realnost. Naime, realnost je život, a život je kao more ili priroda, puno stalnih promjena. Umjesto misli koje imamo, kao što je “ne mogu vjerovati da se to događa”, u sekundi kada se dogodi nekakva promjena trebamo imati misao da je sve što se događa potpuno normalno i očekivano. Upravo ta raznolikost koja je oko nas jest normalna i za očekivati baš zato što je cijela sastavljena od stalnih promjena. Nerealno je očekivati da nema nikakvih problema, da je sve idealno, da smo mi ili drugi idealni. Realno je očekivati da oko nas postoje objektivne tegobe i da oko nas postoje stvari koje se događaju iznenada i koje su i ugodne i neugodne.

I nije sve tako loše...

Važno je da osvijestimo princip 20-60-20. 20% stvari ili događaja i 20% ljudi oko nas je nešto što je prekrasno. To jest, imamo predivne ljude s kojima se savršeno slažemo i imamo 20% događaja koji su izvrsni u svakom smislu riječi. Imamo 60% događaja koji su prosječni, niti izvrsni niti loši, nego normalni sami po sebi i događaju se bez većih problema. Konačno, maksimalno i samo 20% stvari ili ljudi su problematični, s kojima uistinu imamo nekakav izazov tijekom dana, tijekom tjedna ili tijekom života. Drugim riječima, imamo 80% izvrsnih i prosječnih stvari u našim životima i to doživljavamo kao nešto što je normalno, nešto iz čega uopće ne crpimo snagu niti koristimo za bolje upravljanje emocijama. Ne osvještavamo si kako je nešto izvrsno, fantastično, divno, dobro, sjajno zahvaljujući nama, ljudima oko nas i svega što smo napravili i postigli.

Trebamo paziti na što se usmjeravamo

80% vremena posvećujemo upravo ovim 20% što ne valja i kad legnemo u krevet razmišljamo “Ajme, što sve nisam napravila/o? Ajme, što je sve krenulo po lošemu?”. Vrti nam se 20% problematičnih ili neidalnih situacija, a ovih 80%, tj. 20% savršenih stvari i 60% prosječnih, nam prolazi ispod radara. Njih ili ne doživljavamo ili doživljavamo kao nešto na što nije bitno usmjeriti pažnju ili kao nešto očekivano. To je nerealno, dok bi realno bilo da funkcioniramo po principu 20-60-20, a to je da se za 20% super stvari stvarno oduševimo i da ih imamo stalno osviještene. Već bismo tad napravili nevjerojatno puno stvari za sebe, za svoje zdravlje i za svoju zaljubljenost u sebe i u život te poboljšali upravljanje emocijama.

Ako percipiramo 60% stvari koje su prosječne, normalne i ne izazivaju nam probleme jest također fantastično jer je i to izvor zadovoljstva, stabilnosti, sreće i mira. Važno je da to osvijestimo i vidimo da tako stvari stoje. Konačno, 20% ciljanog vremena trebamo posvetiti na razmišljanje o problemima u svrhu rješenja, a ne u svrhu toga da nas stalno okupiraju. Primjerice, sami sebi možemo reći od 5 do 6 popodne razmišljam o problemima i o tome što trebam napraviti, kako ih riješiti pogotovo kada je riječ o većim problemima. Onda se jednostavno trebamo prepustiti i usmjeriti se na ovih 80% stvari koje su dobre jer one su izvor naše energije i poboljšavaju upravljanje emocijama. Kad god se sjetimo nečega dobroga, mi se trenutačno osjećamo dobro.

Promjena mentaliteta za bolje upravljanje emocijama

Problematično je da se jednostavno evolucijski ne sjetimo toga, tako da trebamo sami na sebi raditi i umjesto usmjerenosti na traženje problema, trebamo tražiti rješenje. Tu nastaje novi problem - koje rješenje imamo? Umjesto usmjerenosti na što nije dobro, trebamo se uvježbati usmjeriti na sve što je dobro. Ne budimo kao liječnici koji na sve dobro kažu da ne valja, nego da budemo kao ljudi koji kažu da sve što je dobro je fantastični izvor energije, a što ne valja - za to ćemo lako pronaći rješenje.

Trebamo se nadići evoluciju koja nas ganja da gledamo što ne valja i to svjesno, s namjerom, s voljom, s odlukom. U današnje vrijeme, temeljne postavke koje su nam nekad davno spašavale život, danas nam upravo uništavaju život zbog toga što nas usmjerenost na problem iscrpljuje, otežava upravljanje emocijama, stvara stres, stvara smanjenu psihološku i fizičku otpornost i djeluje kontra nas. Zato svjesno moramo napraviti evolucijski skok u smislu da sami sebi napravimo automatizam u glavi, da smo usmjereni na pozitivno, dobro i na rješenja umjesto na probleme, jer je to realnost - 80% stvari već jest dobro. Upravljanje emocijama kao i mišiće, zahvalnost i puno toga drugog stječemo vježbanjem. To je prilično dobar način kako možete preuzeti kontrolu nad svojim životom.

Što nam radi kritiziranje?

Drugo rješenje jest da prihvatimo da smo sposobni nositi se sa svim životnim izazovima. Osim toga što mi cijelo vrijeme gledamo što ne valja kod nas, imamo problem da isto gledamo i kod drugih ljudi. Kritiziramo ljude koji su oko nas i uz to stalno sami sebe kritiziramo. Govorimo “Ajme, kako si to mogla? Zašto to nisi bolje? Moglo je bolje, moglo je ljepše, ovo nije savršeno”. Često sami sebe kritiziramo, osuđujemo se, cijelo vrijeme se propitujemo ostavljamo li dobar dojam i zanemarujemo upravljanje emocijama.

Strah nas je da ne podbacimo, da ne budemo loši, da nas ljudi ne dožive nekompetentnima zbog čega se često uopće i ne izlažemo situacijama. Strah nas je reći svoje mišljenje, strah nas je postaviti pitanje, strah nas je reći naše potrebe, pregovarati, razgovarati, dogovarati se, družiti se sa nekakvim širim krugom ljudi zato što cijelo vrijeme imamo osjećaj da nas drugi osuđuju. Strah od neuspjeha može sabotirati naše emocije. Pitamo se dobivamo li od njih prolaznu ocjenu i onda prvo kod sebe ne dobivamo prolaznu ocjenu.

Samokritika je tako snažna da si nikada nismo dovoljno dobri i sprječava nas da živimo život punim plućima. S druge strane, isto radimo i drugima. Stalno gledamo što ne valja kod drugih, umjesto da vidimo sve što je dobro i da uživamo u njihovom prisustvu.

Rad na sebi kreće vjerovanjem u sebe

Zbog stalnoga propitivanja jesam li dobar, kako mi ide i slično, što stalno povlači sumnju, nesigurnost i nevjericu. Nismo fokusirani na ono što radimo, nego kako radimo, i to u negativnom smislu riječi. To je nešto što nam oduzima energiju i nas čini da postane proročanstvo koje samo sebe ispunjava, da ni ne budemo dobri u onome što radimo, premda imamo sva znanja i vještine.

Zato trebamo vjerovati u sebe, svoja znanja, vještine, postignuća i jednostavno se prepustiti tom zadatku. Zamislite nekoga koji se penje po litici da cijelo vrijeme razmišlja Je l’ ja to mogu? Je l’ ja to ne mogu? To je pitanje koje kad krenete u zadatak, više uopće nije pitanje. Možete! Odlučili ste, vjerujte u sebe. Kako kaže Orpheus iz filma Matrix: „Pusti sumnje, pusti dileme, vjeruju sebe, usmjeri se, fokusiraj se, budite tu gdje jesi sa tim zadatkom.“ Sve će biti savršeno dobro, uživat ćete u trenutku. Ne samo da ćete biti najbolji, najbolja varijanta sebe, nego ćete uistinu i uživati u trenutku. Kasnije napravite analizu je li bilo dobro, može li bolje te je li upravljanje emocijama moglo biti uspješnije.

Treba znati da postoje trenuci kada radimo nešto i trenuci kad se odmičemo i analiziramo. Ne trebamo miješati kruške i jabuke. Rad, analiza, a ne rad i analiza u isto vrijeme. Znači, to moramo izbaciti i tada ćemo biti sposobni nositi sa svim životnim izazovima.

Treniranje živaca

Temeljna misao nam treba biti “živci su kao mišići”. Što ih više vježbamo, to su snažniji. Što je činjenica? Neuroznanost je pokazala da one živce ili one vještine koje vježbamo definitivno dresiramo. Ti putevi postaju jako moćni što je važno za upravljanje emocijama jer nam pomažu da ubuduće automatski reagiramo na pozitivan i ispravan način. Prema tome, sa svakim izazovom koji napravimo i sa svakim problemom koji riješimo, naši živci su još deblji, naša čaša je još punija i postajemo još bolji i kompetentniji u nošenju sa izazovima.

Način na koji mislimo je paradoks - objektivno smo snažniji, a mislimo da smo slabiji. Opet ne prihvaćamo realnost da smo zapravo snažniji i da je upravljanje emocijama moguće. Zato bismo sa svakim riješenim problemom i riješenim izazovom trebali s još većim osmijehom čekati što god iduće dođe. Već ste spremni na to i već imate sve što vam je potrebno i bez problema se možete nositi s izazovima. Mi ljudi smo sazdani od nevjerojatnog materijala, možemo sve podnijeti, samo je važno da maknemo crva sumnje koji kaže nisi dobar, ne možeš to podnijeti, sve si slabiji, itd. Trebamo uživati u činjenici realnosti da smo sposobni, moćni i da možemo napraviti puno toga.

Naše tijelo nam pomaže u upravljanju emocijama

Treće rješenje jest da prihvatimo da nam tijelo pomaže. Upravljanje emocijama je otežano jer ne vjerujemo svome tijelu i kada reagira na stresan način, smatramo da to ne možemo podnijeti. Tijelo se prilagođava situaciji dotokom adrenalina kako bi nam pomoglo. Zato temeljna misao treba biti da tijelo zdravo reagira i pomaže mi da se lakše nosim sa situacijom. Bilo bi nezdravo da u izazovnoj situaciji naše tijelo ne pokazuje nikakve znakove pripreme ili poticanja da riješimo situaciju. Primjerice, povećana cirkulacija nam pomaže da više i bolje mozgamo ili da bolje upotrijebimo mišiće.

Primjerice, jedno psihološko istraživanje s dvije grupe ljudi ukazalo je na ovu problematiku. I jedna i druga skupina ljudi u istraživanju, doživljavaju iste tjelesne simptome stresa, osim što prva skupina ljudi misli da im to šteti, a druga skupina ljudi misle da im to koristi. Oni koji misle da im šteti, uistinu im šteti, a oni koji misle da im tijelo koristi i pomaže, oni nemaju objektivnih zdravstvenih poteškoća vezanih za simptome stresa. Jednostavno i dalje ostaju zdravi, znači nije stvar u tjelesnim simptomima stresa. Stvar je u tome kako ih mi interpretiramo, da li nam šteti ili nam koristi, postoji li kvalitetno upravljanje emocijama. Zato jest interpretacija realnosti jako važna kao i interpretacija naših tijela i da je sve što imamo radi naše koristi.

Zapamtite ove tri temeljne misli

Ovo su tri temeljne misli koje trebate usvojiti: 1. Sve što mi se događa je normalno i realno, 2. sa svakim izazovom sam sve kompetentnija suočiti se s njima i 3. tijelo mi normalno reagira i pomaže da se još uspješnije suočim sa situacijama cirkulacijom i adrenalinom.

To je nešto što bismo stalno trebali sebi ponavljati kako bismo maknuli negativne automatski misli te kako bi bolje obavljali upravljanje emocijama. Time bi se instalirale i automatizirale ove osnažujuće misli koje nam daju mogućnost da reagiramo, da se osjećamo dobro i moćno, a ne bespomoćno. Ili da osjećamo sažaljenje, što je jedna od posljedica osjećaja bespomoćnosti.

Vježbom za bolje upravljanje emocijama

Sad dolazi vježba za upravljanje emocijama koja se zove krug utjecaja. Zamolit ću vas da u sebi smislite ili prisjetite se 3 do 5 snaga, karakteristika ili vrlina koje imate.

Jako je važno znati vaše snage i što imate na raspolaganju jer te snage su izvor vaše sigurnosti, moći, energije i ono zbog čega možete napraviti krug utjecaja.

Naime, osim kruga utjecaja postoji tzv. krug briga. Što se nalazi u krugu briga? U krug briga ide sve nad čime nemamo kontrolu kao što su politika i ekonomija. Također, u krug briga ide sve što nemamo kao što je novac, dobrog šefa, tlo koje ne podrhtava, prestanak Covid krize, dobre odnose s drugima, dobru formu itd. U taj krug briga pripadaju izjave poput kada bih imao dobru formu, onda bih...; kada bih imao dobrog šefa, onda bih ih bolje radio; kada bih imao više novaca, onda bih bio zadovoljniji; kada bi prestali potresi, kada bi barem prestala kriza itd. Znači, kada bi nešto imali, onda bi nešto bilo dobro.

Izostanak problema ne znači sreća - zašto?

Problem je u tome što, i da se sam od sebe riješi jedan od krugova briga, to doživljavamo kao običnu pojavu i dalje se usmjeravamo na ono što nije dobro. Odnosno, izostanak problema ili njegovo rješavanje ne znači da smo u tom trenutku sretni. Izostanak brige ne znači trenutačnu pojavu sreće i radosti. To su dvije neovisne pojave jer mi često imamo brigu, riješimo brigu te zatim tražimo novi problem koji rješavamo, umjesto da se fokusiramo na mentalitet i upravljanje emocijama.

Cijelo vrijeme smo od -50 do nule, a nikako da pronađemo način kako da se osjećamo trajno sretno i zaljubljeno u sebe i u život, tj. od nule do +100. Jedino ako nam se nešto dobro dogodi, ali i onda vidimo hrpu problema u tome. Važno je znati da nije recept za sreću i osjećaja zadovoljstva u tome da nemamo problema, nego da istreniramo naš mozak, da zna doživjeti i uživati u onih 20% fantastičnih stvari i 60% normalnih stvari koje nam se događaju kako bi uopće naučili živjeti i uživati, a ne samo razmišljati. Kao da imamo checklistu za sve probleme koje smo riješili taj dan ili taj tjedan ili tu godinu.

Kako možemo sve te brige riješiti? Tako da radimo ili reagiramo iz kruga utjecaja. Kad osvijestimo što smo i što su naše snage te onda iz te pozicije razmišljamo što možemo napraviti. Npr. sada kada ste napisali ili osvijestili ovih svojih nekoliko pozitivnih karakteristika, one se mogu fantastično uklopiti u krug utjecaja.

Izgradite svoj krug utjecaja

Primjerice, jedna od vaših karakteristika je hrabrost i automatski sagledajte što se sve tu može napraviti kad sami sebi osvijestite što ste. Ako mate lošeg šefa, onda možete reći ja sam već sad hrabra te mogu reći šefu povratnu informaciju. Već sam sad dovoljno kompetentna i uspješna te mogu reći šefu što sam sve napravila, osvijestiti mu što sve radim i tražiti nešto što mislim da mi pripada. Ja sam već sad dovoljno iskusila potresa i napravila sam sve što mogla i znam se nositi s njima sa znanjem, znam kako preživjeti bez problema.

Naučila sam nove načine suradnje s drugima te mogu zanemariti mnoge posljedice Covid krize. Već sam sad empatična te mogu bez problema riješiti i unaprijediti odnose s drugim ljudima. Kompetentna sam za upravljanje emocijama i za reći što mi treba u odnosima s drugim ljudima i mogu aktivno raditi na njihovom unapređenju. Strpljiva sam i znam da je unapređenje odnosa proces te znam da će sa svakim korakom doći do nečega boljega.

Kad god imate problem i kad ste u krugu briga, osvijestite vaše snage i automatski se vaš krug utjecaja širi na krug briga. Time vidite da možete puno napraviti već samom činjenicom da koristite vaše postojeće snage jer su one toliko velike da se nipošto ne možete osjećati bespomoćno, nego moćno. Kada vam padne na pamet “kada bih imala” ili “nemam”, onda se sjetite “ja već sad jesam hrabra, sposobna, strpljiva, mudra”. Automatski će vam pasti na pamet sve što možete napraviti da to promijenite i tako proširiti vaš krug utjecaja te učiniti upravljanje emocijama boljim.

Kratke tehnike za velike pomake

Druga vježba je flaster metoda kojom možemo poboljšati raspoloženje kad smo u nižoj razini energije, kada nas čeka naporan dan, naporan sastanak ili aktivnost gdje moramo imati fokus, energiju i dobro upravljanje emocijama, a ne znamo od kuda da ju iscrpimo.

Znanost je dokazala i potvrdila da ako stanete dvije minute u tzv. power pozu čija je odlika da ramena stavite prema nazad, izravnate leđa, stanete punim stopalima na pod. Potrebno je 2 minute stajati u tom položaju. Naime, u tom položaju se objektivno luče hormoni sreće, samouvjerenosti i hormoni koji dižu razinu energije. To se zove danas psihoneuroimunoendokrinologija koja je pokazala da stvar tako uistinu funkcionira.

Dakle, sjetite se da postoji ta poza u kojoj se fiziološki počnu lučiti hormoni da se osjećate energičnije, bolje, snažnije i kompetentnije za nošenje i sa najvećim izazovima. Ako trebate na sastanak, razriješiti problem ili izvršiti zadatak za koji vam treba energija, 2 minute stajanja u ovakvoj pozi će probuditi vaš endokrinološki sustav. Tijelo nam uistinu na mnoge načine pomaže za upravljanje emocijama. Osim toga, to je i položaj tijela koji smanjuje mogućnost depresivnih i anksioznih misli. Zna se govoriti da depresivnost i anksioznost ne može stanovati u tijelu uspravnog položaja. Uspravno držanje potiče samo po sebi izlučivanje hormona koje povećavaju razinu zadovoljstva i smanjuju razinu napetosti i nedostatka energije. Stoga, topla preporuka za ovu vježbu.

Fokusirajte se na pozitivne stvari

Treća vježba je usmjeravanje na 20% super stvari koje nam se događaju ili ljude koje imamo te na 60% onih koji su normalni, svakodnevni. Potrebno je formatirati ili vježbati naš um (a što vježbamo, to postajemo) da se usmjerava na 80% onoga što valja, što je dobro i da iz svega toga crpi osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, sreće, radosti, postignuća za bolje upravljanje emocijama.

Kako to možete raditi? Tako da svake večeri, prije nego što odete na spavanje, napišete 3 stvari koje su vam bile odlične taj dan, koje su vas ispunile radošću, srećom, osjećajem ispunjenja, doprinosa, dobrim emocijama. Istraživanja su pokazala da samo mjesec dana vođenja takvog dnevnika navečer čini razliku. U jednom istraživanju rađene su krvne pretrage na eksperimentalnoj i kontrolnoj grupi. Kontrolnoj skupini je izvađena krv na početku mjeseca te joj je pušteno da radi što hoće, a zatim im je izvađena krv nakon mjesec dana. Eksperimentalna je imala zadatak navečer zapisati 3 stvari zbog kojih se osjeća dobro taj dan ili tri dobre stvari koje su se dogodile, bilo vlastitom zaslugom ili u okolini. U eksperimentalnoj skupini je statistički značajno bila bolja krvna slika. Povećani imunitet općenito znači parametar dobrog funkcioniranja svih organa u odnosu na kontrolnu skupinu.

Kad počnemo razmišljati o stvarima koje su dobre, makar samo navečer ili na 3 stvari, već značajno poboljšavamo naše funkcioniranje i način suočavanja sa svim mogućim izazovima. Naše tijelo to prepoznaje i vraća nam sa zdravljem. Sve tri su odlične vježbe i topla preporuka da barem jednu koristite!

Svaka priča ima pouku

Završila bih s jednom pričom s 2 žabice koje su pale u vrhnje. Možda ju neki znaju, ali vjerujem da će svima biti dobro i da se podsjete. Dvije žabice su se igrale po kuhinji i u jednom trenutku su upale u zdjelu vrhnja. I prva i druga žabica su osjetile kako je ih gusto vrhnje oko njih sve više obavija i šta god one radile, to je kao efekt živog blata. Vuče ih prema dnu. Teško mogu uopće pronaći način kako da izađu iz te situacije koja se činila vrlo, vrlo teškom.

Jedna žabica je to odmah shvatila, prepustila se i potonula. Druga se nije mogla pomiriti sa tom sudbinom i mahala je svojim nožicama, mahala i mahala i rekla ja ću mahati jer ništa mi drugo ne preostaje dok imam energije i snage. I tako je mahala sve do trenutka dok nije osjetila tvrdu podlogu ispod nožica po kojoj se jednostavno otklizala do ruba zdjele. Naime, uslijed cijelog mahanja ispod nožica se napravio putar!

Upornost se isplati

Tako da nikad ne znate kad će se napraviti putar s vašom upornošću, dosljednošću i vjerom u sebe da jednostavno radite i funkcionirate. Sve to dok pišete, vjerujete u sebe i vjerujete da možete izaći iz svih situacija jer uistinu imate sve mehanizme i u glavi Ferrarija koji samo treba znati upaliti s ovim vježbama, i u tijelu koje nam fantastično pomaže u tome. Topla preporuka je da dosljedno i entuzijastično prakticirate ove vježbe za upravljanje emocijama koje sigurno dovode do trajne zaljubljenosti u sebe i u život. Dvije najvažnije ljubavi i najvažnije veze koje možete ostvariti su sa sobom i sa životom.

Toliko o pozitivnoj psihologiji, neuroznanosti, primijenjenoj psihologiji i najsuvremenijim spoznajama glede pojma upravljanje emocijama. Što nam je činiti za bolje upravljanje emocijama? Imamo puno mehanizama, puno mogućnosti. Pozivam vas na stvarno aktivno sudjelovanje i aktivan odnos prema sebi, svom tijelu, realnosti, svemu što se događa. Uistinu promjena stava mijenja život, upravljanje emocijama, osjećaj zadovoljstva, osjećaj postignuća i čini život vrijedan življenja. Hvala vam na pažnji svima, a ja ću sad zaustaviti prezentaciju i pogledati imamo li kakvih pitanja?

Dobra knjiga je zlata vrijedna

Voditelj: Hvala dragoj kolegici Tanji na inspirativnom predavanju. Meni je zaista proletjelo. Bilo je pitanje za preporuku literature kod dijela za prihvaćanje realnosti, ako biste mogli preporučiti neke knjige.

Tanja Pureta: Super knjiga za prihvaćenje realnosti jest “Flow” od Mihalyja Csikszentmihalyija. On je jedan od osnivača pozitivne psihologije. Inače, ako ne znate, nedavno je umro, a rodio se u Rijeci, iako Rijeka nije tad još bila Hrvatskoj. Mislim da je knjiga prevedena kao “Očaravajuća obuzetost”. U svakom slučaju izvrsna knjiga koja upravo govori o četiri F i o tome kako prihvatiti realnost. Zatim, Seligman, “Naučeni optimizam” s konkretnim savjetima sličnim ovima o kojima sam govorila. On je autor kovanice naučena bespomoćnost te jedan od znanstvenika koji je promovirao da se sve može naučiti, kao što se nesvjesno tijekom života naučimo bespomoćnosti. Kada postanemo odgovorne zrele osobe, onda možemo pogledati sve što nam se nakalemilo tijekom prošlosti, vidjeti koliko je tu bespomoćnosti i preuzet stvar u svoje ruke, zasukat rukave i naučit se svemu me što nam omogućuje da budemo kompetentniji i moćni. Treća knjiga je “7 navika uspješnih ljudi” od Coveya, a četvrta Goleman, “Emocionalna inteligencija”. Vjerujem da će to biti dosta literature.

Što je to mindfulness?

Voditelj: Bilo je jedno pitanje vezano za mindfulness u smislu kako prakticiranje tih vježbi utječe na naše gene, odnosno njihovu transformaciju?

Tanja Pureta: Mindfulness kao takav kojeg je spominjao i Mihaly, znači fokus i usmjerenost na jednu stvar bez prosuđivanja, bez stalne kritike. To je potpuna usmjerenost i sve moguće vježbe koje nas potiču na taj fokus značajno utječu na poboljšanje našeg psihofizičkog zdravlja, performansi, osjećaja, uspjeha, sreće, boljih odnosa, više energije. Topla preporuka jer sve što sad radimo svjesni u ovom kontekstu, što sam vam ja u ovom predavanju rekla je nešto što dovodi do nevjerojatno dobrih plodova koji su znanstveno dokazana i potvrđeno.

Voditelj: Hvala vam. Zadnje pitanje jeste li pročitali Tabu trilogije, Sibile Petlevski ili Brod za Lajku, Tomice Šćavina?

Tanja Pureta:

Ne, nisam, tako da ne mogu ništa reći o tome, ali ove knjige koje sam pročitala svakako toplo preporučam. Ja im se često vraćam, također Bucay je fantastičan sa svim svojim mogućim knjigama poput “Ispričat ću ti priču” i pet knjiga o mogućim putevima. Kad god meni treba dodatne energije ili resetiranja, ili kada sam na nekakvim previranjima da trebam donijeti nove odluke, uvijek se vraćam tim knjigama, baš konkretno onima koje sam vam preporučila. Izvor su stalnih mudrosti i kad god ih čitate, uvijek ih čitate na novi način.

Završna riječ

Voditelj: Slažem se. Hvala vam puno, pohvala za zanimljivo predavanje.

Tanja Pureta: Hvala, drago mi je da vam se svidjelo. Trudila sam se da bude zanimljivo, inspirativno, zabavno, lako i jednostavno, jer psihologija jest jednostavna i laka, samo ju treba jednostavno objasniti. Ideja komunikacije je da se razumijemo, a ne da se ne razumijemo. Teoretski sam ja sve ovo mogla ispričati u masi nekakvih psiholoških riječi koje nitko ne razumije, ali nije poanta o tome. Poanta je približiti ove fantastične stvari ljudima i vjerujem da sam vas potaknula da stvarno u ovom danu osjetite motivaciju i poticaj da se zaljubite trajno i u sebe i u život. Hvala vam na pohvalama i drago mi je da vam se svidjelo i da vas je potaknulo. Kakva god večer bila, kamo god išli, šta god radili ove večeri, ja vjerujem da ćete to osjećati i doživljavati na drugi način svim osjetilima i da ćete uživati punim plućima u svemu što vam se događa.

Voditelj: Hvala vam puno. Moram napomenuti kako imamo pozdrave iz Finske. Mislim da smo zaista u svim dijelovima Lijepe naše, i šire vidimo. Hvala vam.

Tanja Pureta: Hvala, divno, puno pozdrava svima vama, prekrasno, hvala. I Švicarska vidite.

Voditelj: Dobra priča se širi. Hvala vam puno.

Tanja Pureta: Pozdrav Đakovu i svima koji su gledali u knjižnici i bilo gdje, jako mi je bilo lijepo. Iako vas ne vidim, iako ste tamo negdje online, stvarno osjećam i doživljavam da ste svi tu. Sigurna sam da ćemo se vidjeti, čuti u mnogim drugim prigodama jer ima puno zanimljivih tema, ali , moramo krenuti od nečega.

Voditelj: Hvala vam puno. Nadamo se da se vidimo jednom prilikom i uživo.

Tanja Pureta: Apsolutno, apsolutno pozdrav Đakovu i cijeloj Hrvatskoj, hvala.