Primjena psiholoških spoznaja u medicini i vrijednost uigranog tima - Ingrid Prkačin, KB Merkur

Tanja Pureta: Dobro došli u novu emisiju psihologija uspjeha radija Poslovni FM. Ja sam Tanja Pureta, organizacijska psihologinja, a današnja moja gošća je prof. Dr. Sc. Ingrid Prkačin, primarijus, specijalist internist, subspecijalist nefrolog, specijalist hitne medicine i pročelnica poliklinike za unutarnje bolesti KB Merkur. Ona će nam danas reći nešto više o sebi, načinu poslovanja u KB Merkur i o tome koliko je psihološka podrška aktualna u radu s pacijentima ali i u poslovanju. Dobro došli, dobar dan, sve titule dobro opisuju koliko ste svestrani. Dobrodošli.

Ingrid Prkačin: Zahvaljujem i pozdravljam sve slušatelje, a posebno mi je drago da se danas vidimo. Zašto? Jer jednostavno treba širiti pozitivnu energiju našim dragim sugrađanima, svim građanima Hrvatske i šire. Treba svima nastojati dati jedan pozitivan učinak. Moguće je sve što se čini nemoguće ako čovjek ustraje u svojim željama, ciljevima, ali, naravno, na duge staze. Ništa se ne postiže preko noći. Rad, trud, psihološka snaga i psihološka podrška su iznimno bitni. Treba pokušati dati sve od sebe jer nema stvari koja se ne može takvim načinom ostvariti, samo treba dovoljno pričekati i okružiti se pravim ljudima.

Pozitivom prema naprijed!

Tanja Pureta: Fenomenalno, tako ste lijepo krenuli. Moje pitanje, s obzirom na energiju kojom pršite, je jesu li pedesete nove dvadesete ili tridesete?

Ingrid Prkačin: Zahvaljujem. Jesu. Zašto? Jer postoji jedna druga dimenzija gledanja na život, na tegobe ili životne izazove. Sve ovisi kako čovjek sebi postavi što želi u životu, kakva mu je unutarnja psihološka podrška. Nikome nije put života posut samo ružama, postoji uvijek i pokoji trn, a kod nekih malo i više trnja. Ali što mogu reći o životu je da to treba shvatiti kao izazov. Meni nisu bila sva vrata otvorena, dapače bila su mi vrlo često zatvorena, ali sam ja našla način da ih odškrinem. Ili kad su zatvorena vrata, otvorio se prozor. Jedan stav kojim na taj način brusite sebe, sebe činite kvalitetnijom osobom, da uočite kakva vam je psihološka podrška potrebna. Jer nije sretan čovjek koji ima sve već je sretan onaj koji zna prepoznati što je njemu bitno u svemu tome. Tako da mislim da postoji velika mogućnost rasta i rada na samome sebi i da stalno tražimo nekakvu sreću izvan sebe, a da treba naći i pokrenuti se prvo iz vlastitih snaga. Najbitnija je ona unutarnja motivacija i psihološka podrška.

Čar je u ljudima s kojima radite

Tanja Pureta: Sjajno, upravo o tome i ide ovo prvo pitanje. Naime, kako je uopće došla ideja da vi dođete u emisiju Psihologija uspjeha? Ja sam imala priliku u jednoj teškoj okolnosti doći prošle godine do Vas. Kad se dođe u vašu polikliniku odmah se osjeti jedan neobičan mir, sklad, psihološka podrška i iznimna uigranost svih članova vašeg tima unatoč stvarno velikom broju pacijenata s teškim tegobama. Ja, kao organizacijski psiholog, znam da se doživljaj visoke pozitivne energije teško može postići u timu bez sustavnog, predanog rada voditelja. Kako to uspijevate? Kako ta vaša psihološka podrška zaživi u atmosferi? Koja je vama formula uspjeha ili psihologija uspjeha? Imate tako jedan fantastičan tim, a stvarno su iznimno teški uvjeti.

Ingrid Prkačin: Točno je. Zahvaljujem prije svega na svim tim pohvalama. Ja moram reći stvarno imam veliku sreću da radim sa izuzetnim ljudima u hitnoj internoj poliklinici KB Merkura. Naime, to su sve osobe koje su prošle edukacijski niz radilišta koji su najboljim godinama života. Ne mogu reći da smo jako mladi, ali smo najboljim godinama života i doista znamo cijeniti svaki dan i radimo da našim bolesnicima i nama samima nastojimo pružiti onakav ugođaj kako bi mi htjeli da se s nama postupa, jer jednog dana svi mi možemo biti bolesnici. Psihološka podrška je u svemu tome jako bitna. Ja doista moram reći da su medicinske sestre i tehničari na čelu sa našom dragom, glavnom sestrom Marijom Požgaj izuzetan tim. Izuzetno organizacijski posloženi i uigrani djelatnici koji znaju važnost svog rada i ulogu nečega kao što je psihološka podrška.

Predanost i poštivanje su neizostavni

Nema toga da ja nešto neću napraviti. Ako je gužva, ja vozim pacijenta na rendgen, nema pitanja o tome da to nije u opisu moga posla, tko će napravit jednu stvar, tko drugu stvar. Naš zadatak, a i naš, kako bih rekla, poriv zbog koga smo i počeli ovaj posao raditi je pomoć drugome. Bilo da je to u vidu praktične pomoći u ili u obliku nečega kao što je psihološka podrška. Naš posao nije nastojati dokazati da mi nešto znamo ili dokazati da smo mi netko i nešto. Pomoći pacijentu na najbolji način koji možemo, koji umijemo i zato mogu stvarno reći, sve hvale svim dijelovima tima, od spremačica do mene koja sam na kraju. Lanac je toliko jak koliko je najslabija karika jaka.

Treba poštivati sve članove, jer bez gospođe spremačice, tko će pospremiti našu polikliniku? Primjerice kad dođe gospodin koji je malo previše popio, alkoholičar,  zaboravi gdje je, da ne govorimo da se uneredi, to netko treba pospremiti, počistiti, da bude spremljeno za drugog pacijenta. Vrlo je velika frekvencija dolaska i odlaska, i nitko ne bi smio osjetiti taj problem, a upravo je tu važna funkcija gospođe na koju vrlo često se zaboravi kao jednog važnog čimbenika. Također se u salama bez spremačica ne može funkcionirati, ne može teći program. Zato mislim da poštivanje, međusobno uvažavanje i psihološka podrška između svih nas u tom lancu zbrinjavanja omogućuje taj kontinuum kvalitetne zdravstvene zaštite.

Tanja Pureta: Da li se vaši članovi tima osjećaju poštovano i cijenjeno? Kako im to pokazujete? Očito ih hvalite, sad ste ih pohvalili ovako javno. Ja vjerujem da su pohvale svakodnevne. Je li to jedina psihološka podrška koju vi njima dajete?

Svi trebaju biti cijenjeni i motivirani

Ingrid Prkačin: Najvažnije je pokušati izvući od svakog od nas nešto što vidim da je kod njega ono što ga čini zadovoljnim, da može raditi bez grča u želucu, bez, ajmo tako reći, straha da ljudi dolaze na posao.  To je nešto što ubija bilo kakav feedback i bilo kakvu komunikacijsku za daljnje usavršavanje, ili bilo kakvu daljnju mogućnost prilagođavanja. Svako od nas treba svaki dan raditi na sebi, da se prilagodi drugima. Psihološka podrška samom sebi u napretku treba biti imperativna. Jedan gospodin me pitao što je inteligencija? Svakodnevna prilagodba na stvari na koje ne možete utjecati, ali idemo napraviti sve što možemo u vlastitoj koži. Tako da naša ekipa, to su izuzetni djelatnici imaju psihološki profil stabilne osobe i žele pomoć drugome, nikome nije ništa teško, psihološka podrška je dio njihove svakodnevice.

Ovdje nema vike, nema ponižavanja, mislim da nije dopušteno nikome povisiti ton na drugoga čovjeka, bez obzira kakav on bio, od kuda je došao, da se trebaju poštivati od najnižih, to najviših. Jer tko sam ja da ja sudim da li je netko najniži ili najviši. Jednostavno je potrebno uvažavanje i psihološka podrška, a apsolutno imam nultu toleranciju na osobu koja se dere, koja viče i ponižava drugu osobu. To znači da je ta osoba nesigurna i da na taj način vrijeđanjem sebe žele izdići od drugih. Mislim da je u današnjem sustavu to nedopustivo i da se ne bi smjelo potencirati i uvažavati.

Zašto baš bubrezi?

Tanja Pureta: Prof. Prkačin. Vaš dosadašnji karijerni put je impresivan, i njegov znanstveni i stručni aspekt. Sa stručne strane imate tri specijalizacije i dugogodišnja ste pročelnica poliklinike. Kako ste se odlučili baš za takav put? Baš za te specijalizacije? Kako to da volite bubrege? Koja je bila vizija i je li to bila vizija unaprijed ili se ona razvijala vremenom? Opišite nam.

Ingrid Prkačin: Zahvaljujem. Moram reći da su za mene su bubrezi najvažniji organ ili organi, neko može, ima dva bubrega, neko tri, netko jedan. Bubrezi čine usklađenost cijelog organizma, oni su izuzetno bitni sa zdravlje, ne samo srca, već svih organa. Kako bih rekla pacijent ili osoba koja nam dođe da se tako izrazim, ne znamo još da li je pacijent dok ne napravimo obradu. Ta osoba kad dođe, ne možemo ju dijeliti, na primjer: „Ja liječim samo bubreg.“ ili „Ja liječim samo srce.“ ili „Ja liječim desnu nogu.“ ili određeni dio tijela. Sve je to povezan sustav. Jedan krvotok opskrbljuje sve organe i uglavnom su bubrezi ti koji se većinom žrtvuju da održe adekvatan ili pravilan protok kroz srce i kroz mozak. Oni uzrokuju, i posljedice su i visokog tlaka. Možemo reći da bubrezi izuzetno imaju ulogu u harmonizaciji cjelokupnog zdravlja organizma.

Put do uspjeha

A kako je moj put krenuo prema bubrezima? Imala sam sreću da sam kao jedan od najboljih studenata prije vremena završila medicinu. Taj važan kontinuum ulaganja i rasta je jako bitan. Da nisam preskočila jednu stepenicu, ne bih mogla možda toliko napraviti u svom dosadašnjem tijeku i stručnom usavršavanju. Došla sam kao znanstveni novak 1988. u kliničku bolnicu Merkur i došla sam na urologiju u izuzetnu ekipu. Tada je na čelu bio profesor Hromatko koji je bio moj prvi šef i imao je 3 specijalizacije. Tako da u to vrijeme on je meni bio ideal. Iako on bio muškarac, a ja samo žena, da tako kažemo. U to vrijeme postići nešto je bio velik uspjeh za muškarca, a za žene je praktički bilo neostvarivo. Možda je on bio impuls koji meni dao poriv zašto ne bih pokušala nešto tako napraviti. Psihološka podrška dobrog tima me gurala dalje. Bila sam mladi liječnik koji je tek došao s fakulteta pun ideala i to me motiviralo za dalje.

Doista, profesor mi je dao mogućnost rada na prvim kompjutorima u sklopu znanstvenog projekta, tada sam počela i svojim magisterijem „Racionalizacija dijagnostičkih postupaka“. Dakle to je bila moja ideja, htjela sam nešto novo napraviti. Spoj matematike i medicine. Na tome sam na kraju i magistrirala i baš sam sretna da se to uspjelo spojiti prije skoro tridesetak godina. Jer i dan danas predajem na postdiplomskom u vezi racionalizacija dijagnostičkih postupaka. Danas se zna koliko je to bitna tema posebno u međunarodnim uvjetima. Koliko se gleda na tu razinu cost-benefita i učinkovitosti u današnjim mjerilima moderne medicine.

Dobri lideri su osnova za napredak mladih

Tako da zahvaljujem profesoru Hromatku koji je bio moj prvi ideal kojim sam nastojala težiti i psihološka podrška u napredovanju. Naravno trebam zahvaliti, svim kolegama i profesoru Deškoviću, koji je tada bio šef kirurgije. Tada su urologija i kirurgija bili zajedno. Svi su oni bili iznimni stručnjaci, iznimni ljudi koji su znali prepoznati u nama mladim ljudima koji su tek na početku karijere nešto što će ih, ajmo tako reći, usmjeriti prema nečemu i služiti im kao svojevrsna psihološka podrška u radu. Tako da sam se usmjerila prema bubrezima, dijaliza, i u tom daljnjem smjeru. Kirurzi su imali otvorene ruke da se razvijaju i rastu, a to su danas eminentne osobe kao profesor Jatrijević i profesor Kocman u našoj bolnici. Tako da možemo imati sreću da smo imali prave lidere koji su nam dali mogućnost vlastitog rasta i razvoja, a ne da su nas sputavali. To je veličina naših bivših profesora.

Tanja Pureta: Sjajno, oni su vas inspirirali i bili vam podrška da jednim dijelom uzmete taj put, a ljubav prema bubrezima u smislu znanja koliko su nam važni su dodatno tu ljubav pojačali na tom putu. Super, Vi ste danas stvarno stručnjak za visoki tlak i za bubrege. Znam puno pacijenata koji su stvarno sjajno riješili, odnosno stavili pod kontrolu svoje bolesti zahvaljujući vama. Internet je prepun krasnih pohvala vezano za vas.

Ingrid Prkačin: Zahvaljujem svima, to mi je iznimna čast.

Pristup usmjeren prema osobi

Tanja Pureta: Liječnici znaju reći posvećujem se znanosti ili posvećujem se struci, ne stignem se posvetiti pacijentima, pacijente više gledaju kao dijagnoze, psihološka podrška im nije toliko bitna. Ja nisam primijetila u vašem pristupu da vi gledate dijagnoze, nego gledate osobe. Kako je to, otkud vam to i kako ste uopće napravili takav pristup? Koliko mislite da je važno da pacijentima pristupate kao ljudima? Koliko je važno to uvažavanje i psihološka podrška?

Ingrid Prkačin: To je iznimno bitno jer ne bih ni ja voljela da se prema meni netko ponaša da sam ja broj. Ako iz te perspektive gledam, ja želim, da se kaže ova gospođa, ovaj gospodin, bez obzira otkuda je, bez obzira koliko ima godina, da mu se jednostavno posveti cjelovitim pristupom i da mu se da ta psihološka podrška. Iako to dosta uzima vrijeme i zbog toga danas baš nije tako popularno. Ipak, mislim da je to jedini način na koji doista možemo napraviti potpunu uslugu za naše drage sugrađane. Nama dođe netko s problemom, ja ne mogu djelomično riješiti problem, već ga trebam sagledati u cjelini i sve počinje pravilnim uzimanjem anamneze. Učili su nas na početku karijere. To uvijek treba shvatiti ozbiljno i jasno usmjeriti pitanja. Treba iskustva za uvježbati tako nešto. Ono što bih ja možda rekla za hipertenziju, što je izuzetno bitno, je nešto što ja vrlo često pitam. Ljude kad mi dođu ili ja k njima u  prostor poliklinike i hitne interne pitam „Da li hrčete?“. Meni kaže pacijent „Kako to znate? Da li ste me čuli?“. Ja kažem ne.

Radite efikasno i pametno

Vrlo često se s jednim pitanjem usmjeri dijagnostika. Treba postavit pravo pitanje na pravome mjestu. Ako čovjek puniji pitam „Možete li mi pokazati malo trbuh da vidim da li imate neke promjene na trbuhu kao crvene prugice“. On kaže „Kako znate“. Na taj način učim i studente i mlade specijalizante koji žele učiti. Upravo imam dvije studentice iz Čilea koje su na razmjeni. One su oduševljene koja je to frekvencija i koliko raznolikosti mogu vidjeti u području hitne interne. Treba otvoriti oči i treba pristupiti pacijentu da mu se pomogne i da mu se omogući psihološka podrška u cijelom procesu.

Nažalost, današnja medicina vidim da je vrlo sklona mantrama „nema akutnog internističkog zbivanja, nema akutnog koronarnog incidenta“. Zaboravi se vrlo često pogledati na nešto čega ima. Ajmo okrenuti i pozitivistički pristupiti. Htjela bih reći da je sekundarna hipertenzija vrlo često prisutan fenomen ovdje, a upravo ovo s hrkanjem upućuje na sleep apneu koja je izlječiv sekundarni uzrok hipertenzije. Ako na trbuhu postoje te crvene prugice, ako se ne pogleda pacijent, teško se može usmjeriti dijagnostika. Nakon anamneze treba pogledati pacijenta, to je vrlo brzo, ako znate što treba tražiti, onda takav pacijent ide na dodatnu endokrinološku obradu. Vrlo je racionalan pristup i točno se zna što kome treba. Neki koji žele biti dvjesto posto sigurni na svima primjenjuju sve testove, ali to nema smisla, čovjek se izgubi u tome.

Rastu i razvoju nikad kraja!

Treba ciljano usmjerit što se može napravit i na taj način pomoći pacijentu. U pravilu nakon drugog pregleda ja već otprilike mogu znati u kojem smjeru treba dalje širiti obradu, skratiti obradu, pomoći pacijentu, dati mu psihološku podršku i naravno, koliko ja vidim, to je vrlo dobro prihvaćeno i doista su ljudi zadovoljni. Najveća mi čast kad mi dođe gospođa koja sam gledala prije dvije godine, sad je bila nedavno. Gledala sam samo jednom u hitnoj službi, nakon 2 godine je došla i rekla ja sam dobro. Uzimam iste lijekove, istu terapiju i vi ste nam toliko pomogli. Ja uzimam iste lijekove, ja sam zadovoljna i odlično se sve regulira.

Tanja Pureta: Eto, sjajno hvala. Prof. Prkačin osim ove ljubavi za bubrege, vi imate i specijalizaciju iz hitne medicine. Kako je došlo do te ljubavi ili kako taj spoj funkcionira? Otkud hitna? Kakvu ulogu psihološka podrška ima ovdje?

Ingrid Prkačin: Fantastično je da čovjek ima u medicini mogućnost stalnog razvoja, nadogradnje, naravno, ako želi. Kad čovjek dosegne određenu razinu u određenoj struci u Hrvatskoj imamo veliku mogućnost rasta i razvoja. To je fantastično. U drugim strukama i drugim državama to nije baš tako jednostavno jer se sve plaća. Kod nas je ipak ta mogućnost vrlo, vrlo povoljna. Jednostavno me uvijek interesirao način na koji spojiti hitnu medicinu s hipertenzivnim krizama, a upravo je hipertenzija mene malo povukla prema hitnoj. Psihološka podrška ovdje je aktualna u pravovremenom reagiranju i staloženosti liječnika. Osim toga, ako preuzimam određeno mjesto voditelja, moram težiti stremi da razumijem taj problem. Tako da me uvijek interesirao i taj hitni dio pa sam dobila ponudu za voditelja hitne, interne i poliklinike. Tako da ja mislim da treba početi od sebe i rasti. Čovjek treba pokušati sve što može sam krenuti. Svaki dan imamo mogućnost da nešto novo naučimo.

Učite i primjenjujte svoje znanje 

Uglavnom, najviše stvari čovjek nauči od onoga za kojeg se iznenadi da može naučiti, tako da treba bit otvorenih čula i receptora kako ja kažem. Od studenta se može naučiti jako puno i od čovjeka koji vam kaže „Ali znate, to je vrlo jednostavno“. Mi smo možda skloni malo kompliciranju nekih stvari. Treba jednostavnim rječnikom na pristupačan način objasniti ljudima koji su bolesni što trebaju raditi. To je najbolja psihološka podrška. Vrlo se često se govori u kraticama, vrlo se često govori u čudnim jezičnim formama, gdje su ljudi su zbunjeni. Na jednostavan način treba objasnit zašto trebate uzimati lijek cijeli život i onda imate suradljivog pacijenta.

To je partnerski odnos, nema tu naređivanja, to je uzajamna psihološka podrška. Jako je bitno nešto što vidim i što kod sebe stalno mijenjam, a to je svijest o tome da ja ne mogu govoriti nekome što treba, ako se ja toga ne pridržavam. To nije vjerodostojno. Ne bih htjela uvrijediti nikoga tko uživa u cigaretama, voli pušiti, to je njegovo pravo. S druge strane, ja kao liječnik, ako sam ja pušač, nisam vjerodostojna kad govorim nekome da treba prestati pušiti. Morali bi krenuti sami od sebe i neke stvari promijeniti. Taj partnerski odnos jako je bitan. Uvijek kažem pacijentu ili njegovoj pratnji zašto je bitno neke stvari pokušati promijeniti. Idemo zajedno i uvijek su moja vrata otvorena, uvijek je tu ta psihološka podrška, to je jako bitno znati.

Motivirajuća vatra znanosti

Tanja Pureta: Odlično. Da ste vjerodostojni i kao profesor govori i ovaj vaš vrlo respektabilni dio znanstvene karijere. Izvanredni ste profesor na katedri za internu medicinu medicinskog fakulteta, napisali ste brojne znanstvene radove koji su citirani preko 500 puta. Što znači da ste stvarno i vrlo, vrlo autentični i kao znanstvenik. Kako to spajate? Tko vam je tu psihološka podrška? Kad stignete? Kakva je to veza između teoriji i prakse? Koliko vam ta znanost pomaže da budete još bolji praktičar?

Ingrid Prkačin: To je izazov. Izazov koji me čini zadovoljnom. Najvažnije je to što imam obitelji, podršku. Takva psihološka podrška se ne može zamijeniti. Suprug i troje djece koji u početku malo bili iznenađeni tom mojom potrebom za znanstvenom hranom. Ali ja volim istraživati, volim čitati, volim nešto spojiti, što se čini na prvi pogled, nemoguće spojiti. I tu velika hvala mojim članovima obitelji koji su imali razumijevanja svo ovo vrijeme za tu moju znanstvenu glad. Da je bilo lagano, nije, nije ni sada. Praktički se to jedino može raditi u sitne noćne sate ili vikende kad je čovjek slobodan, ali nastojim nekako uskladiti obaveze. Između te moje gladi za znanošću i zadovoljstva kojem je ona pruža i obiteljskog sklada treba sve uskladiti. Nije lako, ali da se.

Kako poboljšati zdravstvo?

Tanja Pureta: Mnogi liječnici u bolnicama se često žale da su ograničeni od strane zdravstvenog sustava u pružanju kvalitetne skrbi pacijentima. Vi ste pričali o dijagnostici koja obuhvaća metodu minimalne dijagnostike s postavljanjem pravih pitanja. Mislite li da je to pravo rješenje ili pravi odgovor na ta ograničenja sustava da se na taj način najbolje napravi? I što bi vi ovako savjetovali da nam sustav zdravstveni bude bolji?

Ingrid Prkačin: Hvala. Ja ne mogu sad reći jer nisam u tom menadžmentu zdravstva. Postoje daleko stručnije osobe. Ali mogu reći s jednog aspekta. Pitajte onu osobu iz direktnog sustava kada dođe, pacijenta, na koji način možemo malo popraviti neke stvari, jer fali samo kotačić da naša lijepa država bude savršena. Samo jedan kotačić nedostaje da se to sve uskladi kao izvanredan švicarski sat. Jer mi imamo mogućnosti, imamo volje, imamo kadra.

Međutim vrlo često imamo administrativne zabrane ili ograničenja. Nešto što bi možda bilo pametno je da cijena rada i pretraga bude realna cijena, a ne 1/4 cijene, jer ne može se s time opstati. Ja znam da je moguće da se to organizira drugačije i ne može se ići naprijed ako se plaća 1/4 usluge. Ili dopustiti na neki način da imamo više osiguranja, što se već pokušalo i što se dokazalo vani i izvan Hrvatske, kao jedna od opcija mogućnosti zbrinjavanja naših građana.

Administracija kao kočnica u kvalitetnom radu

Apsolutno se ne može dopustiti kako vrlo često svjedočimo da dođe pacijent u petak u 3 sata s uputnicom C, i kaže „Ja sam došao na hitno da mi se sve napravi jer neću čekati, a imam tu mogućnost“. To je iskorištavanje zdravstvenog sustava jer naravno, ona ima pravo zakonski da mu se napravi obrada, i to se vrlo često koristi. To je nešto što mislim da bi se moglo malo bolje organizirati. Svaka čast svim kolegama u sustavu primarne zdravstvene koji izuzetno rade u okolnostima dodatnog administrativnog opterećenja. Treba i njih riješiti dodatnog administrativnog opterećenja, da doista imaju više vremena za svoje bolesnike, a ne 5 minuta za bolesnika koji ima visoki krvni tlak.

Visoki krvni tlak nije samo hipertenzija. Hipertenzija je ubojica broj jedan na razini svijeta. Ubija daleko više ljudi nego rat iako je užasna situacija kad je rat. Mislim da trebamo osvijestiti da je to nešto gdje možemo pomoći. Može se kontrolirati, ali ljudi moraju imati više vremena za zbrinjavanje, za pacijenta, a ne za papirologiju. Mi nismo učili medicinu zbog papirologije, učili smo medicinu zbog pacijenta, zbog pomoći drugima, zbog zbrinjavanja bolesti. Na način da tim samim uz najmanju štetu postignemo maksimalno i za pacijenta i za sustav i naravno da mi nismo ugroženi na primjer s opetovanim zračenjem, opetovanim zbrinjavanjem nepotrebnog.

Tanja Pureta: Odlično, suština ili pravi put je vratiti se pravim vrijednostima i razumjeti koja je svrha i smisao liječnika, a vi to svojim putem na najbolji način pokazuje.

Ingrid Prkačin: Trudim se, hvala.

Psihološka podrška u medicini

Tanja Pureta: Prof. Prkačin. Kad gledate sveukupnu suradnju s kolegama na svim razinama u vašoj bolnici, kao i kontakte s pacijentima, koliko su vam važne psihološke vještine? Kako ste ih stjecali i smatrate li da bi se one trebale više razvijati tijekom obaveznog školovanja zdravstvenih djelatnika?

Ingrid Prkačin: Apsolutno ste u pravu. Psihološke vještine nedostaju u našem edukacijskom sustavu, psihološka podrška nije nešto o čemu se često razgovara. Ipak, nikad nije dovoljno kasno da se nešto novo nauči, nešto pametno. Psihologija je izuzetno bitna prilikom pristupa pacijentu, prilikom komunikacijskih vještina sa drugim kolegama, psihološka podrška je jako važna. Mogu reći samo da imam iznimnu sreću da radim u bolnici u kojoj radim, jer doista, mi smo kao jedna velika obitelj. Nikome od nas nije problem nazvati drugoga i reći možeš li im i pomoći za tog i toga pacijenta, za tu i tu osobu, bez imalo razmišljanja da li je to za mene loše ili dobro.

Nastojmo pomoći pacijentu a i naša međusobna psihološka podrška je uvijek prisutna. Tu nema uopće nikakvih problema. Mi razgovaramo kao da je to član obitelji. To je nešto što mislim da nedostaje u drugim sustavima, ili je manje izraženo ili ja nisam informirana s tim u vezi. Vidim da ljudi kažu da je doista poseban taj način o zbrinjavanja i pokušavanja zaustavljanja nepotrebnih lista čekanja. Na primjer, baš jučer sam gledala prema listi čekanja za mene je prvi slobodan termin sedmi mjesec što je jako daleko. Što mi radimo po tom pitanju? Mi nastojimo omogućiti ljudima da dođu ranije. Kod nas nema pauze. Nastojimo zbrinuti njih što je moguće više i napraviti dobar posao da olakšamo našim dragim sugrađanima, a jednog dana i možda sami sebi na taj način. To znači da mi dajemo sebe i na sebe malo još veći pritisak, ali nema druge. Ako želite napraviti posao kako treba, koji je vrlo zahtjevan, naravno.

Medicina i mladi stručnjaci

Tanja Pureta: Prof. Prkačin koliko je danas medicina zanimljiva mladim ljudima? Koliko ima ljudi sa takvom strašću koji pristupaju poslu kao vi? Što bi poručili mladim kolegama kako da se zaljube u medicinu da bi i dalje ovako uspijevala kao što je vi lijepo vidite u svojoj viziji?

Ingrid Prkačin: Hvala. Najvažnije je naći nešto što čovjeka u bilo kojem poslu, tako u medicini, drži sretnim, što mu je izazov, što ga usmjerava prema nečem. Kad čovjek nađe taj izazov koji ga ispunjava i koji mu čini zadovoljstvo, onda nema stvari koja se ne može napraviti, treba samo posložiti malo kockice, kako ja kažem medicina je jedna velika puzla. Tako učim studente i vidim da mi dolaze nakon 10 godina i kažu, točno, imali ste pravo medicina je kao puzla. Zašto se uči fizika na prvoj godini? Svi kažu joj zašto opet fizika? Nismo išli na medicinu za to. Upravo da se može kasnije primijenit zakon spojenih posuda. Sve se u organizmu nastoji uravnotežiti. Zašto se kasnije uči Gaussova krivulja? Stvar je života, sve što se uči kasnije naiđe na pravu primjenu.

Medicina je poziv

moram priznatI, ja sam izuzetno sretna jer doista radim posao koja obožavam, nije mi težak i doista uživam svaki dan u njemu. Ja idem sa zadovoljstvom na posao, a i nešto što je posebno kod hitne medicine, vi pacijenta možete riješit u istom danu i to je dodatno veselje. Posložila, složila, i usmjerila dalje. Pacijent ide ili kući, ili dalje na obradu, ili ostaje u bolnici. Takav ritam i dinamika meni osobno izuzetno paše. Volim imati sve složeno u svim domenama života, mogu to tako reći. Nije nikakav problem ostati i duže ako treba nešto zbrinuti i ne treba razmišljati da li će to biti plaćeno, jer nije bilo ni prijašnjih godina plaćeno, nije bilo plaćeno i na početku masu puta kad je čovjek radio. Mislim da treba nagraditi rad i trud, ali ne možemo gledatI sve kroz prizmu plaćanja. Ovo je poziv. Možda bi na taj način malo neke stvari trebalo pojasniti, treba nagraditI, apsolutno treba obračunati sve, ali neke stvari se ipak ne mogu.

Tanja Pureta: Tako je. Da vi medicinu doživljavate kao poziv govori i to da ste aktivno uključeni u brojne javnozdravstvene aktivnosti. Ova prva koja slijedi 12. 3. vezano za svjetski dan bubrega koja će biti na Trgu. Ja vas molim recite nešto o toj aktivnosti. Zašto je važna? Koja će se poruke odaslati?

Informiranost zlata vrijedi

Ingrid Prkačin: Hvala, naravno. U sklopu s nefrološkim društvom dijalize transplantacije Hrvatske, zadnjih 5 godina organiziram edukaciju, javnozdravstvenu akciju na Trgu bana Jelačića. To je svake godine drugi četvrtak u trećem mjesecu. Upravo zato što je vrlo mala spoznaja o bubrežnoj bolesti. Kronična bubrežna bolest je uzela u svjetskim razinama sve više maha. Mislim da nam fali i nedostaje pristup u tome na koji način možemo napraviti preventivne mjere, a upravo cilj edukacije, zašto smo mi i ovdje, je pružiti pravu informaciju.

Prava informacija zlata vrijedi, posebno u vašem poslu, tako i u našem. Pružiti našim dragim građanima pravu informaciju na koji način se može kronična bubrežna bolest zaustaviti prepoznati na koji način se može izliječiti, pa ćemo o tome informirati na Trgu bana Jelačića i nadam se suradnji. Ona je prisutna na razini cijelog svijeta i u razvijenim i nerazvijenim zemljama, vrijedno je informirati se i u Hrvatskoj. Dan kasnije ćemo govoriti na simpoziju. Imamo stručni dio u hrvatskom liječničkom zboru od 14 sati do 18 sati.

Ove godine su teme prevencija bubrežne bolesti, primarna, sekundarna i tercijarna. Program će biti, vidljiv na stranicama društva. I prošle godine smo imali simpozij povodom svjetskog dana bubrega, novosti u neforologiji, to je zdravlje bubrega za svakoga i svugdje. Prije toga, 2018. tema su bili bubrezi i zdravlje žena gdje smo uključili i ginekologe i imunologe. Nastojimo imati multidisciplinarni pristup jer gledati samo jednu dimenziju nikad nije dobro, uvijek trodimenzionalno sagledam stvari, ako i pristupam problemu u povodom svjetskog dana bubrega. A naravno i 2017. smo govorili o debljini i bolesti bubrega. Za tako nešto je bila jednostavna poruka, a to je kretanje, sport, druženje, psihološka podrška i aktivnost.

Živjeti zdravo znači aktivirati se

Tanja Pureta: Jesu li to ujedno i neke formule, odnosno tajne uspjeha u tome kako ostati zdrav?

Ingrid Prkačin: Apsolutno! Bitno je kretanje i mladi ljudi bi se trebali više baviti sportom. Nevezano uz to je li to u školi ili izvan škole. Jednostavno se treba promovirati taj zdrav način života. Idemo s biciklima na posao. Nizozemska je puna biciklista, zašto ne bi Zagreb mogao postati? Hodajte svaki dan, barem pola sata. Navedeno nastojim propagirati svojim primjerom i pokazati. Svaki dan nastojim hodati 20 minuta, od kuće do posla i nazad. To je jedan od načina na koji možete sebi pokazati i upitati se „Zašto ne bi mogao ja, kao i ona ili ja, kao on“.

Nešto što je jako bitno je zdrav način života zdravom hranom, a zdrava hrana traži vrijeme. Trebaju nam naše stare navike, kao su naše stare bake kuhale variva i juhice, a polugotove proizvode što manje. Naravno, uvijek se može pojesti, ali nastojati vratiti te vrijednosti koje mi i imamo i koji se ne treba odricati. Naravno, kretanje je dio života koji danas vidimo da je mlada generacija možda zaboravila što je povezano sa kompjuterizacijom, povezana sa svim mogućim gadgetima. Njih samo treba usmjeriti, dati im pravi izazov, onda će oni krenuti u tom smjeru. Fizička aktivnost je svojevrsna psihološka podrška mladima u funkcioniranju.

Tanja Pureta: Profesorice Prkačin, puno vam hvala što ste bili gošća emisije, hvala na super savjetima i čujemo se nekom drugom prilikom. Doviđenja.

Ingrid Prkačin: Doviđenja i pozdrav svima.