Hrabri prihvaćaju promjenu - Dubravka Pešorda, Madrugada

Negdje u procesu odrastanja odlučimo da smo stekli dovoljno vještina te da se sami sebi trenutno baš sviđamo takvi kakvi jesmo. Zato stvaramo svoju zonu udobnosti u kojoj vješto rješavamo ono što znamo, a sve drugo doživljavamo kao problem koji treba riješiti netko drugi.

Kad nas život ipak prisili na promjenu, na nju reagiramo bolno izbjegavajući metode upravljanja promjenama. Međutim, nije promjena ta koja boli, već boli odustajanje od stava da se ne trebamo, pa čak i ne smijemo mijenjati. Imamo osjećaj da pristankom na promjenu izdajemo sebe, a pred drugima ispadamo mlakonje i mekušci. Međutim, istina je upravo obrnuta – samo najhrabriji pristaju na promjenu i iz nje izlaze još sposobniji, a k tome i mirniji, sretniji i ispunjeniji.

Dubravka Pešorda, gošća u ovoj epizodi Psihologije uspjeha, koju uređuje i vodi Tanja Pureta na radiju PoslovniFM, kaže da da ne poznaje nikoga tko je rekao da bi se vratio na staro ili da mu promjena nije dobra. Dubravka je klinička psihologinja koja vodi centar Madrugada u Splitu i koja je samo za slušatelje odškrinula vrata svoje ordinacije, kako bi stekli dojam kako izgleda psihološko savjetovanje i terapija, kako prepoznati trebate li pomoć psihologa te općenito što to ljudi rade kod psihologa… Svakako vrijedi poslušati.

Djelatnosti centra Madrugada

Tanja Pureta: Dobar dan i dobro došli u emisiju Psihologija uspjeha. Ja sam Tanja Pureta, urednica emisije, a moja današnja gošća je Dubravka Pešorda, psihologinja, vlasnica i direktorica centra Madrugada. O čemu se točno radi? Dobar dan, Dubravka.

Dubravka Pešorda: Dobar dan Tanja.

Tanja Pureta: Predstavite nam ukratko svoj centar.

Dubravka Pešorda: Centar Madrugada je poduzeće u Splitu koje se bavi psihološkim savjetovanjem, psihološkom dijagnostikom i organiziranjem različitih edukativnih događaja i radionica, kako za građane tako i za stručnjake.

Tanja Pureta: Savjetovanje, dijagnostika, edukativne radionice… Čime se bavite najčešće, a čime rjeđe? Što biste rekli, kakvi su omjeri?

Dubravka Pešorda:  Najviše imamo savjetovanja. Zadnje dvije godine su svima ostavile traga, tako da je to ona usluga koja se najviše traži u zadnje vrijeme kako bi se ljudi lakše podnijeli upravljanje promjenama.  Radimo psihodijagnostiku za djecu do 17 godina, a od idućeg mjeseca i za odrasle. Tako da sve više prepoznajemo važnost što ranijeg i što detaljnijeg otkrivanja nekih potencijalnih problema. Ulazimo u mentalni status djeteta, adolescenta ili uskoro i odrasle osobe, da vidimo gdje su neke teškoće, gdje je izvor toga što dijete doživljava, pokazuje u školi ili kod kuće i slično. Gledamo, ima li

Tanja Pureta: Ako dobro razumijem, djeca su vam usmjerenje prema kojem najviše idete, oni su vam ključni klijenti?

Dubravka Pešorda: Moji klijenti su adolescenti i odrasli, osobe starije od 15 godina, ali ostale kolegice rade primarno s djecom.

Razlog dolaska na savjetovanje

Tanja Pureta: Zbog čega vam se zapravo ljudi javljaju na savjetovanje?

Dubravka Pešorda: Najčešći razlog kojeg navode pri samom dolasku je anksioznost, određena životna kriza kao što je selidba, razvod, upis na studiji, završetak istog, upravljanje promjenama i slično. Pokušavaju doznati kako da im bolje ide upravljanje promjenama u određenim segmentima života. Početni razlog zbog kojeg se ljudi jave jako rijetko postane razlog na kojem žele raditi do samog kraja savjetovanja. Život, sve te životne krize, sva ta anksioznost je izazvana nečim. To može biti izazvano nekim odnosima koje smo imali u prošlosti, a koji su ostavili traga bilo nekim doživljenim traumama ili nekim temeljnim nepovjerenjem u sebe, u svoje kapacitete, u svoje sposobnosti za upravljanje promjenama ili time da imaju izbora u vlastitom životu. Jednom kada otkrijemo što je zapravo u pozadini trenutne krize, onda počinje pravi dubinski rad.

Tanja Pureta: Koliko klijenata dođe do spoznaje da je nešto dublje u pozadini? Koliko ih je spremno uhvatiti se u koštac s dubljim radom?

Dubravka Pešorda: Zapravo dosta. Ljudi dođu jer žele i trebaju pomoć i ne znaju kako bi koordinirali svoje upravljanje promjenama. Trenutno smo prilično zauzeti, pogotovo ja osobno. Na prvi termin se čeka između jednog do tri mjeseca. U tom periodu, oni kojima je cilj bio brza pomoć, koji su željeli samo nekome ispričati što ih muči i ne raditi dublje, često odustanu tijekom tog koraka čekanja. Kad su ljudi već čekali pomoć mjesecima, onda su zapravo često otvoreni prema tome – „Okej, dajte mi pomoć, što god to uključivalo.“

Kada ljudi traže pomoć?

Tanja Pureta: Sama činjenica da nema pomoći koja je trenutno na raspolaganju postaje jedan dobar faktor koji radi selekciju onih koji su stvarno spremni ići dalje po pomoć, spremni na upravljanje promjenama i onih koji su možda imali trenutačnu krizu, pa su ju uspjeli riješiti na neki drugi način kao što je razgovor s prijateljima ili s članovima obitelji ili sami sa sobom. Je li tako?

Dubravka Pešorda: Tako je. S tim da, ja stvarno podržavam razgovor i zbog trenutne krize, koja se može riješiti brzo, jednim razgovorom, kad samo imamo potrebu nekome ispričati što se događa. Mislim da je to hvale vrijedno i da tu pomoć trebamo tražiti. Silom prilika je ispalo da se takvi zahtjevi filtriraju.

Tanja Pureta: Ali, to je jako dobro jer svaki puta kad dođe do neke krize, prijemčljiviji smo da otvorimo vrata prema dubljem i da onda vidimo što je kriza i da je to jedna dobra prilika da se i traži pomoć, a ne da se kaže „ma nema veze“?

Dubravka Pešorda: Definitivno. Kako oduvijek imamo tu veliku stigmu na mentalnom zdravlju, tako u trenu kad smo došli i kad smo pomoć krenuli tražiti to uglavnom znači da smo iscrpili sve druge opcije. Da smo probali i potiskivati i razgovarati s prijateljima i s obitelji i da kad ništa od toga nije upalilo, da smo se javili po stručnu pomoć jer nam upravljanje promjenama ide teško.

Trendovi u traženju stručne pomoći

Tanja Pureta: Je li to nešto što je razočaravajuće ili obećavajuće? Zatražili smo stručnu pomoć! Jest da se prije toga bespotrebno puno napatimo. Međutim, shvaćaju li ljudi to, kad ne mogu sami riješiti problem, nego trebaju stručnu pomoć, kao nekakav životni poraz, barem na početku?

Dubravka Pešorda: Često da, ali rečenice koje često čujem su: „Ajde da i ovo probamo, sve smo dosad probali. Ajde da vidimo za psihologa.“ Malo je razočaravajuće što se ne javimo prije, razočaravajuće je što smo tako skloni patiti, ali u razgovoru s liječnicima zapravo čujem istu stvar. I njihovi su pacijenti skloni patiti, trpjeti bolove i slično dok stvarno ne bude neizdrživo.

Tanja Pureta: Da, a još pogotovo kad je psiha u pitanju.

Dubravka Pešorda: Tako je, da.

Tanja Pureta: A djeca? Zbog čega djeca? Jesu li su oni češći, neću reći pacijenti, nego klijenti kliničkih psihologa nego prije i što je uzrok tomu?

Dubravka Pešorda: Recimo to ovako. Adolescenti, u dobi od viših razreda osnovne škole i srednja škola, su počeli dolaziti jer sami traže roditelje da ih dovedu.

Tanja Pureta: Divno.

Dubravka Pešorda: To mi je divan trend. Nije mi divno što se osjećaju loše, da im treba pomoć, ali je divno što vide tu važnost, osjete da im je loše, što međusobno razgovaraju o tome. Jako često je dobar dio razreda uključen u neki psihološki tretman. Pogotovo od srednjoškolaca čujem da imaju razgovore: „Meni moj psiholog kaže, a meni moj kaže ovo.“ itd. Tu stvarno vidim pozitivan utjecaj društvenih mreža jer pogotovo TikTok koji sada svi koriste, jako puno govori o znakovima psihičkih smetnji, znakovima anksioznosti, znakovima depresije, kada se treba zabrinuti za sebe itd. U tome se prepoznaju i žele vidjeti što se s njima događa i osnažiti se za upravljanje promjenama.

Uloga društvenih mreža

Tanja Pureta: Zanimljivo. To je više kao nekakav generalni trend kod adolescenata, za razliku od odrasle dobi gdje nema takve neke mreže? Gdje bi se onda o tome pričalo i normaliziralo? Da je normalno da se ljudi nekad osjećaju loše i da je normalno da potraže psihološku pomoć, pogotovo ako se pojave jači simptomi. Znači, tu bi mreže mogle imati i dodatnu ulogu.

Dubravka Pešorda: Da, neki ljudi s kojima sam razgovarala samo su malo zabrinuti oko toga. U smislu je li postalo moderno biti anksiozan i provlači li se to po mrežama.

Tanja Pureta: Je li postalo?

Dubravka Pešorda: Pa ne bih rekla. Je li postalo moderno? Ne znam, ali je postalo uobičajeno. S obzirom na situaciju u društvu, u zadnjih par godina i na stres koji smo proživjeli, tko ne bi bio anksiozan?

Tanja Pureta: Tako je. Međutim, ako se jave psihologu, onda će se zapravo samo osnažiti da budu snažniji u budućim sličnim situacijama, a ne da netko dolazi kod psihologa po alibi.

Dubravka Pešorda: Mislim da je bitno da dobiju pozitivno iskustvo odlaska kod psihologa u što ranijoj dobi. Isto kao što je savjet roditeljima, uvijek vodite djecu zubaru prije nego što ih krenu boljeti zubi. Mislim da ista stvar vrijedi i za psihologe. Samo to da su susreli sa psihologom i da im je bilo ugodno i da su mogli razgovarati, da ih nitko nije osuđivao je samo po sebi jako veliko.

Profesionalni put

Tanja Pureta: Dubravka, kako ste zapravo uopće došli na ideju osnivanja centra? Kako je do tada tekao vaš profesionalni put?

Dubravka Pešorda: Tijekom studija sam radila dosta, volontirala u savjetodavnim kontekstima. Bila sam tri godine volonterka na Hrabrom telefonu, na liniji za roditelje i djecu. Nakon toga sam se zaželjela promjene pa sam godinu dana bila volonterka i savjetovateljica u domu za starije i nemoćne u Maksimiru. Tamo sam vidjela da to nije tolika promjena koliku sam očekivala.

Tanja Pureta:  U odnosu na Vašu mladu dob.

Dubravka Pešorda: Upravljanje promjenama me dovelo do saznanja da su ljudski problemi univerzalni bez obzira na dob. Nakon toga sam se pri samom kraju studija zaposlila u potpuno drugom području, u istraživanju tržišta. Trebalo je negdje unovčiti sve te vještine, a plaćenim savjetovanjem se nisam mogla baviti kao student. Paralelno s tim poslom sam upisala edukaciju iz psihoterapijskog pravca transakcijske analize. Tako sam zapravo dvije godine radila u istraživanju, slušala transakcijsku, u međuvremenu diplomirala i iz privatnih razloga se preselila u Split. Vrlo naglo sam promijenila grad, ostala bez posla jer ga nisam mogla ponijeti sa sobom. Posao koji mi je bio obećan iz nekih drugih razloga je propao, tako da sam se pronašla u novom gradu bez kontakata kojih sam imala itd. Razmišljala sam što da radim? Što znam raditi, a da bi moglo biti profitabilno.

Trenutak prijeloma

Dubravka Pešorda: Druga godina psihoterapijske edukacije je vrijeme kad se počinje raditi s klijentima, tako da mi je to ubrzalo odluku da bih mogla pokrenuti nešto svoje. U međuvremenu sam se, paralelno s tim pokretanjem nečeg svog, zaposlila u školi jer, ne bi čovjek vjerovao, niti jedno poduzeće nije profitabilno od prvog dana.

Tanja Pureta: Da.

Dubravka Pešorda: Tako da sam zapravo radila u školi i polako počela primati ljude na savjetovanje. Tako sam to  paralelno gurala u godinu i pol i onda sam se odvažila na upravljanje promjenama i prešla na puno radno vrijeme u svoje poduzeće. Jako brzo su uslijedili zaposlenici, pa kad se jednom zakotrljalo, samo je nastavila rasti.

Tanja Pureta: A koji je bio taj ključni korak kad ste odlučili da je vrijeme da odete puno radno vrijeme u poduzeće? Je li već organizacija već bila profitabilna u tom trenutku ili koji je bio zapravo pokazatelj da je vrijeme?

Dubravka Pešorda: U tom trenutku sam radila dva i pol dana u poduzeću, dva dana u jednoj školi i još jedan dan u drugoj školi. I trenutak u kojem sam prelomila je bio trenutak kad sam se ujutro probudila i doslovno nisam znala gdje idem, u koji grad, na koji je autobus, u kojem smjeru. Da, trebalo mi je par minuta da se sjetim gdje sam danas i onda je bilo: „Dobro, ne možemo više ovako, počelo je to utjecati na kognitivne kapacitete.“

Tanja Pureta: Naravno, prebacivanje tako brzo i onda se u krajnjoj liniji ne možete ničemu posvetiti kako treba do kraja?

Hrvatski san – ugovor na neodređeno

Dubravka Pešorda: Tako je. Tako da, mogla sam i par mjeseci ranije što se same profitabilnosti tiče, ali uvijek postajao taj neki strah. Pogotovo što sam se u tom trenu napokon dokopala ugovora na neodređeno u državnoj službi, što je, naravno, hrvatski san. To se ne pušta samo tako i ostala uvjerenja koja su živjela tada u mojoj glavi, ja vjerujem da su nam svima dobro poznata.

Tanja Pureta: Nisu vam onda rekli iz okoline „Dubravka, kamo ideš?“

Dubravka Pešorda: Jesu. Naravno da jesu.

Tanja Pureta: I što je to zapravo? Što je bilo toliko jako da znate da da ćete uspjeti?

Dubravka Pešorda: Jesam li znala? To je isto dobro pitanje. Pa zapravo, osjećala sam da je za mene to dobro, osjećala sam da je za mene dobro ne imati šefa. Da je zapravo, ne znam kako će ovo zvučati, ali da je šteta da se trošim na administrativne stvari. Posao školskog psihologa je divan i utjecajan, ali stvarno uključuje jako puno pisanja, jako puno rješenja, jako puno tablica, administracije i slično. A meni je bila šteta trošiti vrijeme na to s tada već skoro pa završenom psihoterapijskom edukacijom.  Poduzeće mi je omogućavalo da radim svoj posao, a da administraciju prebacim na druge ako želim.

Prvi dolazak psihologu

Tanja Pureta: Sjajno da se bavite onim što volite. Vratit ćemo se još na vas kao poduzetnicu. Idemo još malo demistificirati onima koji možda u ovom trenutku razmišljaju javiti se psihologu ili ne, ako se javim što me tamo čeka - vuk ili baka? Što zapravo mogu očekivati kada dođu kod vas, sadržajno i procesno? Kako to izgleda i što je ono zapravo što će tamo dobiti?

Dubravka Pešorda: Sadržajno moje vječno prvo pitanje je što vas dovodi, zbog čega ste došli? To kasnije proširimo na „Zbog čega ste došli baš sad? Zašto ne prošle godine ili prije dvije? Što je to što je prelomilo ovaj tren?“ I krenemo od toga što ljude muči baš sada. Što im je trenutno u životu, što im ne odgovara, što bi htjeli promijeniti itd. I na tom prvom susretu generalno pričamo o tome, o nekim događajima koji bi mogli biti povezani, s tim. Ako vam je problem da ne možete spavati, pitat ću vas koliko dugo to traje, a ako je u pitanju to da vam je teško odlučiti kojim se poslom baviti, pitat ću koje su vam bile ideje itd. , malo ćemo proširiti tu priču onoga što vam je sad problem.

Postavljanje ciljeva

Dubravka Pešorda: Na temelju toga ćemo zajednički dogovoriti neke ciljeve na kojima želimo raditi. Pitanje koje tu često postavim je „Ok, kad iziđete odavde za par dana, tjedana, mjeseci i godina, kako se želite osjećati, o čemu želite razmišljati? Što je to prema čemu idemo? I tu onda dobijemo različite odgovore. Kad izađem odavde, želim biti siguran u svoju odluku. Može, zašto ne? Ali nečiji cilj može biti kad iziđem odavde želim znati zašto sam inače nesiguran u svoje odluke, što je u potpunosti drugi cilj. Tako da na temelju toga dogovaramo daljnji plan akcije.

Tanja Pureta: Vi niste vi oni koji govore s kojim ciljem bi trebali otići, nego jednostavno dozvoljavate ili pitanjima usmjeravate da čovjek sebe istraži, da vidi na koje pitanje ili pitanja žele dobiti odgovore.

Dubravka Pešorda: Tako je. Generalno mislim da svi u životu imamo i više nego dovoljno ljudi koji nam govore što da radimo, a ja ne želim biti još jedna.

Najmračniji trenutak noći i osobni rast

Tanja Pureta: Što znači Madrugada?

Dubravka Pešorda: Madrugada je portugalska riječ za koju nemamo baš najbolji prijevod, ali u prenesenom značenju znači najmračniji trenutak je točno prije zore.

U smislu, noć je sve tamnija i tamnija do jedne točke i nakon te točke počinje svitati. I to sam čula puno godina prije nego što sam otvorila poduzeće, ali mi je bila oduvijek fantastična metafora za psihoterapiju. Dolazimo kad je najgore i tada počinje pomalo svitati.

Tanja Pureta: Sjajno, evo na Vašim web stranicama piše da je rast bolan. Koliko je ljudi spremno na osobni rast i upravljanje promjenama, a koliko ih želi da se drugi oko njih promjene ili da se promjene okolnosti kako bi oni mogli ostati isti, odnosno da prebace upravljanje promjenama na drugoga?

Dubravka Pešorda: Tu vidim dosta često dvije kategorije ljudi. Popularna psihologija koja nam se servira u zadnje vrijeme, naglašava osobnu odgovornost i osobni rast itd. Često dobijem ljude koji misle da je isključivi problem samo u njima. To je jedan ekstrem na kojem se upravljanje promjenama odnosi na mijenjanju sebe. Drugi ekstrem je sve grozno, okolina je grozna i svi drugi bi trebali napraviti nešto. Odnosno, upravljanje promjenama je odgovornost okoline. Ni jedan od njih nije točan. Svi smo mi nastali u interakciji sa svojom okolinom. Svi odnosi koje smo imali u životu su nas formirali u osobu kakva jesmo, pa sad mi bili njome zadovoljni ili ne bili.

Upravljanje promjenama uvijek boli

Dubravka Pešorda: Isto tako vjerujem da kad se mi promijenimo u interakciji s tom okolinom, da će i okolina uvesti neke male promjene, barem prema nama. Tako da, vjerujem da dosta ljudi, kad im to prezentiram na ovakav način, postanu spremni na osobno upravljanje promjenama jer je zapravo stvar u tome da na osobnu promjenu možemo utjecati koliko toliko. Ponekad ćemo biti ograničeni okolnostima kakve imamo. Ne možemo napraviti sve što želimo ako nemamo dovoljno resursa, bilo kakvih, dovoljno podrške, dovoljno financija, dovoljno obrazovnih mogućnosti, čega god, ali postoji uvijek način na koji nam može biti barem malo bolje.

Tanja Pureta: Kad im ovako sve objasnite i kada pristanu na razvoj boli li upravljanje promjenama i dalje ili boli manje?

Dubravka Pešorda: Mislim da upravljanje promjenama uvijek boli. Promjena je svakom nepoznata. I često nam je i biološki i evolucijski draže ostati na sigurnom, koliko god to bilo loše, koliko god to bilo neadekvatno. Okej je to.

Tanja Pureta: Naučili smo, znamo tko je, gdje je, tko je dobar, tko je loš.

Dubravka Pešorda: Poznajemo neprijatelja. To je ok. Upravljanje promjenama nas dovodi do toga da nemamo pojma što ćemo dobiti i nemamo pojma čega ćemo se morati odreći putem. I taj dio boli. Nepoznavanje.

Tanja Pureta: A bojimo se da ćemo možda ostati bez nečega što nam je važno.

Dubravka Pešorda: Istina. Da ćemo ostati bez ljudi koji su nam važni, iako su štetni za nas, da ćemo ostati bez nekih uvjerenja kojih se čvrsto držimo još od djetinjstva.

Izlazak iz zone sigurnosti

Tanja Pureta: Da, i to je onda nešto u što jako vjerujemo. Nekad su nam i bili korisni je li tako? I sada odjedanput više ne. Kao da su nas izdali naši načini funkcioniranja koji su se nekad bili skroz u redu.

Dubravka Pešorda: I to se zapravo dogodi. Nismo zadržali ništa što nam nije bilo u nekom trenu korisno jer je nastupilo upravljanje promjenama. Kao da se opraštamo od drage igračke. Znamo da nam više ne treba, ali lijepe su uspomene vezane za nju.

Tanja Pureta: Ali evo, dajte recite nešto utješno. Kada se čovjek odvaži i krene i prođe taj bolni trenutak, koliko njih na kraju shvati da u principu ništa nije izgubilo?

Dubravka Pešorda: Pa, ne bih rekla da ima ikoga tko nije ništa izgubio, ali ne poznajem nikoga tko je rekao „vratio bih se na staro, nije mi ovo upravljanje promjenama bilo dobro.“

Korištenje terapijskih tehnika

Tanja Pureta: Savršeno. Dubravka, koje sve terapijske tehnike upotrebljavate u svom radu i kako birate onu koja je najbolja?

Dubravka Pešorda: Educirana sam primarno iz transakcijske analize, završila sam tečaj mindfulnesa, terapiju igrom, trenutno sam uključena u edukaciju iz psihodramske psihoterapije, bavim se ekspresivnim tehnikama, s kartama, s crtežom i takvim stvarima.

Tanja Pureta: Jesu li to tarot karte?

Dubravka Pešorda: Ne.

Tanja Pureta: Da samo demistificiramo.

Dubravka Pešorda: To je vječno pitanje iako moram reći da sliče. Radi se o asocijativnim kartama koje su lijepe, umjetničke slike na koje mi projiciramo neke stvari koje se nama motaju po glavi. Posluže nam u tome da lakše objasnimo što se u nama događa. Ponekad nam je, recimo, teško imenovati kako se osjećamo, ali uzet ćemo sliku i reći evo, osjećam se kao ova kuća na osami u kojoj nema ljudi, nema dima i nema nijedne kuće oko nje. Aha ok, , to je osjećaj usamljenosti.

Tanja Pureta: Kako birate tehnike?

Dubravka Pešorda: Ovisno o tome koga imam ispred sebe, kakvo je njihovo trenutno upravljanje promjenama i što mi se čini da će biti korisno. Svaka osoba ima nešto što mi zovemo ulazna vrata. Ulazna vrata nam može biti ponašanje, mogu nam biti misli ili nam mogu biti emocije.

Ulazna vrata

Dubravka Pešorda: Ljudi kojima su ulazna vrata ponašanje, su ljudi koji će se zainteresirati za savjetodavni proces i lakše prihvatiti ako im damo nešto što oni mogu napraviti. Možemo im reći da pokušaju kroz ovaj tjedan nikome ne reći „Da.“, nego odbijati što im se nudi. Ako pričamo o nekome kome inače teško je reći „Ne.“ Možemo im dati uputu da umjesto da kažu „da“ da kažu „ajde, javit ću ti se poslije, ajde daj da provjerim, pa ću ti se onda javiti.“ Sve što im može pomoći, samo da ne kažu „da“ na prvu. I ljudima kojima su to ulazna vrata će takve stari odgovarati jer vide odmah nešto praktično što mogu.

Ljudi kojima su ulazna vrata misli su ljudi kojima će dobro doći to da im se objasni što se u njima događa. Njima ćemo ako su anksiozni, objasniti kako anksioznost funkcionira, zbog čega se ona javlja, kako će se ona smiriti i što mogu očekivati kroz idućih par dana. Koliko mogu očekivati da će trajati napad panike ako ga dožive itd. To su ljudi kojima ćemo puno lakše pristupiti činjenicama. Ljudi kojima su ulazna vrata emocije su ljudi koji će najbolje u početku reagirati na ekspresivne tehnike, na karte, na crtež, na vraćanje na tijelo, na osjećanje tih emocija u tijelu. To je nešto što procijenim u prvom susretu i onda s time krenemo. Što idemo dublje to se ta granica više briše, to kombiniramo više toga.

Mindfulnes

Tanja Pureta: Odlično. Treba procijeniti koja vrata i onda je ulaz gotovo zagarantiran, a onda se svi ulazi  malo pomalo otvaraju. Idemo dalje, odlično. Recite, spomenuli ste mindfulnes. Sad je to jedan pojam koji se često spominje u svim granama psihologije. Pa evo što je to? Je li to za svakoga?

Dubravka Pešorda: Ideja mindfulnesa je da možemo biti svjesni sebe, svojih misli, svojih emocija, svoga tijela u određenom trenutku. Vrlo pojednostavljeno, da mogu biti svjesna da mi je sada vruće. Bez obzira na to što kažu moji glasovi u glavi koji će reći „Kako ti je vruće, već je kraj desetog mjeseca? Pa ne radi ni jedna grijalica ovdje, što ti ima biti vruće“ itd. Često preveniramo sami sebe da osjetimo kako smo i kako nam je, jer su nam ti glasovi „da bi to trebalo tako biti ili ne bi trebalo tako biti“ puno glasniji.

Ideja mindfulnesa je da obratimo pažnju na to kako nam je i da tu činjenicu ne interpretiramo. Kada nas boli glava, ja vjerujem da svi imamo to iskustvo, daj da izvrtimo 100 mogućih razloga zašto bi to moglo biti tako. Boli me glava, jesam bila negdje na propuhu – nisam, da mi nije od naočala - nisam dugo bila na pregledu, možda mi trebaju nove naočale. Možda mi je nečega ja što sam pojela jer i želudac osjećam. I to tako ide, ide, ide, ide… A zapravo nam je potpuno beskorisno. Mindful bi bilo, boli me glava, idem popiti tabletu, idem riješiti problem, svjestan sam problema, idem napraviti nešto po tom pitanju. Odnosno, nastupa upravljanje promjenama.

Poduzetnička uloga

Tanja Pureta: Izvrsno. Dubravka, a sad da se vratimo na ovu vašu poduzetničku priču. Koliko trenutno psihologa zapošljavate i kako je došlo uopće do toga da zaposlite kolege ili bilo koga?

Dubravka Pešorda: Trenutno nas je zajedno sa mnom petero.

Tanja Pureta: Čestitam.

Dubravka Pešorda: Hvala.

Tanja Pureta: Koliko godina ima Madrugada?

Dubravka Pešorda: Tri i pol godine.

Tanja Pureta: 3,5 godine već petero zaposlenih.

Dubravka Pešorda: Da, i svi su zaposleni u zadnjih godinu i pol dana. Imali smo vrlo jaku ekspanziju u kratko vrijeme.

Tanja Pureta: Jasno, s obzirom na to da se javila velika potreba da ljudi dobiju svoju pomoć.

Dubravka Pešorda: Tako je.

Tanja Pureta: Kako ste se odlučili na zapošljavanje? Je li to težak korak za jednog poduzetnika?

Dubravka Pešorda: Je. Odluka je proizišla iz toga što postoje neke od ovih aktivnosti koje sam nabrojila, u kojima ja ne uživam potpuno. Bilo je vrijeme za upravljanje promjenama i prijenos upravljanja na profesionalnog menadžera. Ja najviše uživam u edukacijama i u savjetovanju, kažem ove 15+ generacije. Rad sa djecom mi je drag, ali ne toliko kao ovo. Dijagnostika mi je isto okej, znam je raditi, dobro je radim, ali mi nije nešto čemu bi posvetila većinu dana. Kako su to usluge koje u Splitu poprilično nedostaju i usluge koje sam htjela nuditi, tako se pojavila potreba da upravljanje promjenama stupi na snagu i da pronađem ljude koji će to raditi i bolje i veselije od mene.

Uloga voditelja tima

Tanja Pureta: Različiti su zahtjevi klijenata i vi ste ih odlučili pokriti na način da zaposlite ljude koje to vole, tako da se svatko bavi svojom strašću.

Dubravka Pešorda: Tako je.

Tanja Pureta: Međutim, treba tim voditi. Kako se snalazite o ulozi voditelja? To više nije samo uloga psihologa, to je voditelj koji organizira posao, koji daje zaduženja, kontrolira kvalitetu ureda, koji mentorira. Koliko vam pomaže psihološko znanje u tome i koliko ste u tom? Što vam ide lako? Ide li vam upravljanje promjenama teško?

Dubravka Pešorda: Ide mi zapravo teško. Najteže su mi same situacije u kojima ja moram biti osoba koja će donijeti konačnu odluku. Ja bih se spontano jako puno dogovarala i pregovarala i što tko misli da je najbolje itd. No, onda sam primijetila da tako zbunjujem ljude. Nije njihova pozicija, nije njihovo mjesto da odlučuju umjesto mene i upravljanje promjenama nije njihova odgovornost. Ok, da mi daju primjedbu ok, da je poslušam, ali ja moram biti ta koja će odlučiti. I tu je poprilična odgovornost za upravljanje promjenama.

Tanja Pureta: Jer, što ako pogriješite.

Dubravka Pešorda: Što ako pogriješim, a nemam koga okriviti osim sebe? Gdje smo onda?

Tanja Pureta: I kako se nosite s tim?

Dubravka Pešorda: Otkako sam odlučila preuzeti odgovornost za upravljanje promjenama, otkako sam smanjila svoj perfekcionizam i tu ideju da ne smijem pogriješiti, u čemu mi je pomogla i osobna terapija i sva ova psihološka znanja - zapravo puno lakše. Odlučim da ću svakako donijeti najbolju moguću odluku u tom trenutku, s tim informacijama. Ako se pojave bolje i drugačije informacije, promijenit ćemo odluku, a upravljanje promjenama opet će stupiti na snagu. U redu je.

I osoba pomagač treba pomoć

Tanja Pureta: Sjajno. Evo baš me to i potaknulo na pitanje kako dalje vidite vaš vlastiti osobni razvoj? Vi isto imate terapeuta?

Dubravka Pešorda: Naravno.

Tanja Pureta: To je nešto što je jako važno za osobu, da se dalje osobno razvija?

Dubravka Pešorda: To je često pitanje koje dobivam. Imaju li terapeuti svoje terapeute? Ja sam u proces osobne terapije uključena ne konstantno, ali s prekidima, 10 godina. Ne vidim da će to u skorije vrijeme stati i ne vidim zašto bih. Uvijek postoji nešto na čemu se da još raditi kroz upravljanje promjenama, nešto što bi moglo biti bolje, lakše. Nakon što provedem 20 sati tjedno, slušajući nekog drugog, jako je lijepo imati sat vremena koji će biti posvećen isključivo meni.

Tanja Pureta: Da, postoji li to kao jedan problem? Iscrpljivanje pomagačkih struka? I gdje se uistinu mora biti jako svjestan toga da i osoba pomagač treba pomoć.

Dubravka Pešorda : Tako je, da.

Tanja Pureta: A kako vidite profesionalni razvoj centra? Gdje se vidite za 5 godina? Koliko ima Madrugada zaposlenih? Što radi? Kako radi?

Dubravka Pešorda: Mislim da u idućih par godina Madrugada ima jednako zaposlenih. Pet ljudi je neko ograničenje koji ja mogu voditi, a da i dalje radim s ljudima. Sve više toga, svako daljnje širenje bi zahtijevalo od mene da postanem menadžer na puno radno vrijeme i vodim upravljanje promjenama na osobnoj i globalnoj razini iz perspektive menadžera. A to nije nešto što bih u idućih par godina htjela. Možda nekad, možda u budućnosti, ali trenutno mi se još uvijek radi s ljudima, još uvijek mi se educira kolege. Tako da, kako bih pokrila sve što volim raditi, mislim da će Madrugada ostati na oko pet.

Poruka mladim kolegama

Tanja Pureta: Dobro. A što biste poručili mladim kolegama? Kakvu karijeru mogu očekivati ako rade za poduzetnika? Recimo, kao što rade za vas.

Dubravka Pešorda: U zadnje vrijeme, slušajući iskustva, primjećujem da sam iznimka u tom svijetu. Generalno, često se govori o tome da je raditi za poduzetnika iscrpljujuće, teško robovlasništvo, to su riječi koje nekad čujemo itd. Ono što je činjenica u poduzetništvu je da se efekti rada moraju vidjeti, upravljanje promjenama mora donijeti rezultate. Ta plaća koju ćemo isplatiti, nije došla iz vakuuma, morao ju je netko i zaraditi. I da ako ju zaposlenik ne zaradi, da onda moram povući ja, a onda je pitanje čemu mi zaposlenik služi? Tako da, ono što mislim da kolege mogu očekivati radeći za poduzetnike je to da budu puno svjesniji toga koliko je direktno povezan njihov rad, njihova efikasnost, upravljanje promjenama i njihovo znanje. To će, na kraju krajeva, privući i zadržati klijente i utjecati na njihove plaće, bonuse, edukacije i sl.

Tanja Pureta: Odlično, jedna zdravija slika. Jedna slika gdje se točno vidi zašto netko treba raditi, kakav doprinos donosi i da se to trenutno materijalizira. Je li?

Dubravka Pešorda: Tako je, da.

Tanja Pureta: Što je, možda, u nekim drugim organizacijama manje vidljivo, premda bi pristup trebao biti jednak.

Mogućnost kontinuiranog razvoja i upravljanje promjenama

Dubravka Pešorda: Trebao bi, da. U školama u kojima sam radila, to nije tako direktno. Plaća je određena koeficijentima. Koeficijenti su bazirani na radnom mjestu na kojem jesam i na godinama staža koje imam. I to je to, nema dodatnih koeficijenata za moje edukacije, nema mogućnosti za upravljanje promjenama, nema dodatnih koeficijenata jer sam ovaj tjedan vidjela 20 djece, a ne 10.

Tanja Pureta: , ako ste dali dodanu vrijednost, ona se ne može adekvatno platiti ili honorirati, za razliku od poduzetnika koji to može. S druge strane nudite mogućnost usavršavanja, stalnog razvoja…

Dubravka Pešorda: Tako je kod mene i to je ono u što ja vjerujem i kako ja želim raditi. Osiguravam sve što zahtijevam da ljudi trebaju za posao. Sve edukacije na koje šaljem ljude su plaćene, supervizije koje zahtijevam da pohađaju su plaćene, putni troškovi tamo i nazad također.

Tanja Pureta: Izvrsno.

Kako pristupiti svom mentalnom zdravlju?

Tanja Pureta: Kad znamo znači zašto je dobro raditi za poduzetnika, da i psiholog može biti poduzetnik i da se tu onda direktno vidi doprinos u radu i kad smo malo demistificirali ovo mentalno zdravlje, što biste poručili na kraju slušateljima, kako da pristupaju svom mentalnom zdravlju?

Dubravka Pešorda: Prvo što mi pada na pamet - jednako kao i fizičkom. No, zapravo ni tome se ne brinemo dovoljno, tako da neću to iskoristiti. Mislim da je važno pristupiti tome da odemo ljudima koji znaju bolje. Da nam netko pomogne za upravljanje promjenama. Ako ne znamo je li ovaj naš problem dovoljno velik sa psihologa? Je li to nešto čim se psiholog bavi, ajmo ga pitati. Dođite na jedan sat. Pitajte nekoga psihologa kojeg znate. Imamo sve više i Facebook grupa u kojima se mogu dobiti savjeti psihologa. Pitajte negdje - ok, ovo je moj problem, trebam li zbog toga doći? Ako nismo sami sigurni, ima ljudi koji će nas bolje uputiti.

Tanja Pureta: Hvala, Dubravka. Ja vjerujem da ste mnogima jako pomogli da razumiju što zapravo rade klinički psiholozi, zašto se javiti, kakvu pomoć mogu dobiti, da nije sramota pitati. Dapače, jedino informirana osoba je odgovorna osoba koja onda može donijeti pravu odluku i tada upravljanje promjenama postaje lakše. Tako da je pravo zadovoljstvo bilo pričati s vama. Puno vam hvala do neke sljedeće prilike. Doviđenja.

Dubravka Pešorda: Doviđenja.