Lideri propituju postojeći sustav i izlaze iz granica udobnosti - Maša Hrelec Patrlj, poliklinika Holistera

Tanja Pureta: Dobar dan i dobrodošli u još jednu Psihologiju uspjeha na radiju PoslovniFM. Ja sam Tanja Pureta, urednica emisije, a moja je današnja gošća je doc. Maša Hrelec Patrlj vlasnica i direktorica poliklinike Holistera – centra za integrativnu medicinu. Dobar dan, doc. Hrelec Patrlj!

Maša Hrelec Patrlj: Dobar dan i hvala lijepa na pozivu.

Tanja Pureta: Jako mi je drago ugostiti Vas danas docentice zato što imate fantastičnu priču. Mislim da je uistinu pravi trenutak da je mnogi čuju, pogotovo sad u vrijeme nakon pandemije s obzirom na to da se bavite imunitetom. Za razliku od većine privatnih zdravstvenih ustanova koja se dominantno usmjeravaju na dijagnostiku i klasičan pristup liječenju Vaša poliklinika se bavi pitanjem zdravlja, nudi metode za poticanje imuniteta kako bi se organizam izborio protiv bolesti. Što je to integrativna medicina i zašto je taj pristup još uvijek tako rijedak u Hrvatskoj? Kakva je praksa u svijetu?

Integrativna medicina

Maša Hrelec Patrlj: Integrativna medicina je širok pojam koji predstavlja pogled na pacijenta u kojem je naglašen odnos između pacijenta i liječnika. U njemu se više pažnje posvećuje uzrocima koji su doveli do neke bolesti. Naš klasični medicinski pristup polazi od tretiranja posljedica bolesti. Holistički pristup nije od jučer i raširio se po svijetu krenuvši od Amerike pa preko Europe te je prisutan na mnogim mjestima. Postao je sastavni dio bolničkih institucija u smislu posebnih odjela koji se bave integrativnom medicinom. Kao primjer imamo u Arizoni na University of Arizona Health Sciences Odjel medicine koji se bavi integrativnom medicinom. Imamo u jednoj od najpoznatijih bolnica koji se bave liječenjem raka Memorial Sloan Kettering Cancer Center u Americi. Oni doslovno imaju cijeli odjel koji je zadužen za integrativnu medicinu odnosno integrativno liječenje raka.

U Europi postoje brojni centri pogotovo u Njemačkoj i u Italiji te Mađarskoj, Austriji te Velikoj Britaniji koja je sjedište europskog udruženja integrativne medicine. Tako da nije to priča koja je počela jučer. Hrvatska će se, nadam se, u budućnosti u što većem broju pridružiti tom istom svijetu. Ovo je naš početak cijele priče u kojem sam ja smatrala da je to nešto što ljudima nedostaje. Bolnička skrb i naša klasična medicina, a kad kažem klasična znamo što pod tim podrazumijevamo, ima neke svoje dijelove gdje bi moglo doći do poboljšanja.

Međutim, ljudima koji dođu u bolnicu na liječenje često je to nedostupno i onda oni traže pomoć za svoje tegobe izvan bolnice. Ako nisu naišli na zadovoljavajuće liječenje odlaze kod raznih osoba koje u osnovi nisu liječnici, a bave se tretiranjem ljudskih problema. Mislila sam da bi bilo dobro da ipak jedan liječnik iskorači i ponudi ljudima metode koje su zdrave i dobre za organizam. Metode kojima je primarni cilj da se ojača naša obrambena moć koju mi imamo, naš imunološki sustav, kako bi nas on uspješno obranio od svih potencijalnih bolesti. Naravno da dio tih terapija ima i kurativni efekt pa će pomoći i u liječenju posljedica same bolesti.

Postoje i druge metode

Tanja Pureta: Dakle, bilo bi idealno kada bi se ljudi javljali dok se još nije pojavila bolest, ali i kurativni efekt je jednako tako važan. Zašto, s obzirom na to, integrativna medicina još nije zastupljena u jednom većem opsegu u Hrvatskoj?

Maša Hrelec Patrlj: Teško pitanje! Da razjasnim da Hrvatska nije izuzetak. Što se tiče same medicine ona je još u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća bila integrativna i holistička. Priznavala je mnoge metode kojima je bilo glavno da ne smiju nanositi štetu čovjeku, a ako su donosile korist i pomoć bile su dio liječenja. Međutim, polovicom 20. stoljeća, nekako s otkrićem penicilina i svega što je bilo vezano uz konkretan lijek nekog uzročnika. Velikim razvojem farmakološke industrije nekako je ta industrija preuzela edukaciju iz medicine. Usmjerila se gurati taj dio medicine povezan s farmakološkim pripravcima. Tako da tu ni Hrvatska nije izuzetak jer je ipak najveći dio svijeta još uvijek u tom tvrdom principu gdje nije dozvoljeno baš puno dodatnih, korisnih terapija.

Tanja Pureta: Pa onda je sjajno da je Hrvatska preko Vas uključena u jedan pionirski pokret da se vrati i takav pristup medicine koji je orijentiran na očuvanje zdravlja i osnaživanje imuniteta, a ne samo na sprječavanje bolesti.

Maša Hrelec Patrlj: To je bila moja nakana zbog koje sam uopće krenula u to područje. Bilo je prilično frustrirajuće vidjeti u medicini dosta neriješenih ili teško rješivih situacija i kroničnih bolesti, karcinoma za koje još uvijek nemamo savršene tretmane. Puno je tih situacija u kojima ne možemo reći da smo nekog izliječili. Ima prostora da se ljudima pomogne na dodatne načine koji opet moraju biti medicinski i znanstveno utemeljeni. Ne radimo ni na kakvim principima koji nisu principi klasične medicine.

Prvi korak u menadžment svijetu

Tanja Pureta: Malo smo se dotakli što je to integrativna medicina i koliko je prisutna u Hrvatskoj i svijetu. Ono što je jako dobro je da su nositelji tog pristupa osobe koje se drže znanstveno utemeljenog pristupa, odnosno liječnici. Vi imate impresivnu karijeru. Docentica ste na Medicinskom fakultetu, doktorica znanosti i specijalistica za dječju kirurgiju. Vjerojatno Vas mnogi znaju iz Dječje bolnice u Zagrebu jer ste dugo godina tamo radili. Osnovali ste jednodnevnu kirurgiju dječje bolnice Srebrnjak. Bili ste predstavnica hrvatskog društva za jednodnevnu kirurgiju. Što Vas je potaklo da otvorite vlastitu polikliniku i krenete u svijet menadžmenta?

Maša Hrelec Patrlj: Možda sve ovo što ste rekli! Tijekom moje karijere koja je stvarno bila intenzivna jer sam zaista puno radila na Klinici i to je obilježilo moj rad. Klinički rad je zbog frekvencije i mobilnosti pacijenata jako naporan i mnogo smo toga prošli. Imala sam mnoge pacijente koji su imali maligne bolesti koje sam operirala. I uvijek sam na neki način bila nezadovoljna jer toj djeci i odraslima koji imaju takve tegobe ne možemo pružiti više. Tu je počela moja zainteresiranost za znanost i menadžment u smislu: „Postoji li još nešto? Zar je moguće da ništa drugo ne postoji osim onoga što nudimo?“ Tu se otvorio jedan cijeli svijet integrativne medicine u koji sam tako zdušno zakoračila i nastojala u narednih 5-6 godina steći edukaciju iz tog područja s ciljem da ponudim ta rješenja ljudima. Jedini način je bio otvaranje privatne poliklinike i kretanje u svijet menadžmenta i rukovođenja jer je bolnički sistem zasnovan na potpuno drugim principima. Jedini način dati nešto što misliš da treba pacijentima i tržištu je da to ponudiš kroz privatno poduzetništvo.

Edukacije izvan Hrvatske za stvaranje šire slike

Tanja Pureta: U svakom slučaju je dobro da postoji opcija da se može otvoriti privatna klinika i krenuti u menadžment. U krajnjoj liniji time se povećava svijest i količina ljudi koji su zainteresirani. Možda jednog dana to postane nešto više, ali u svakom slučaju je super da postoji opcija i da ljudi to znaju. Edukaciju ste stjecali u mnogobrojnim bolnicama diljem zemlje svijeta. U Americi konkretno u Cincinnatiju u bolnici John Hopkins, u Engleskoj u Univerzitetskoj bolnici u Norfolku, Great Ormond Street u Londonu, brojnim klinikama za integrativnu medicinu u Njemačkoj. Članica ste Europskog društva za integrativnu medicinu. Kad sve stignete? Jeste li metode i tehnike koje nudite u Holisteri donijeli izvana kao prijenos dobre prakse?

Maša Hrelec Patrlj: Kad sve to stignem je dobro pitanje. Nisam baš ni tako mlada, ono da sam sad friško završila fakultet. Dakle, skupilo se u tom mom stažu i mojih godina. Tako da sve to što sam radila tijekom cijelog razdoblja kad se sve skupi na jednu hrpu izgleda impresivno. Mislim da mi imamo apsolutno vrhunske stručnjake u medicini na svim područjima, mislim da ni po čemu ne zaostajemo za medicinom suvremenog svijeta, ali mislim da je nužno da pogotovo mladi ljudi, specijalizanti i specijalisti provedu dio svoje edukacije u inozemstvu. Ja sam apsolutno za to da ljudi ostaju u Hrvatskoj i da rade za svoju zemlju jer ona ih najviše treba pogotovo kad je situacija teška.

Svi se bunimo da nam je loše, a ako još izgubimo dobre ljude onda neće izići na dobro. Ali bi trebalo obavezno otići vani i staviti u perspektivu to naše znanje i naše razmišljanje s onim što se dešava u svijetu u radu s pacijentima. Apsolutno mislim da bez tih novih spoznaja nijedan čovjek ne može kvalitetno obavljati svoju specijalističku medicinu jer nije dobio tu jednu širinu svijeta. Tek kad ste to vidjeli, naučili, bez obzira što možda mislite da smo najpametniji narod na svijetu, netko je već debelo prije nas to shvatio. Isprobao je neke metode i naučio nešto iz njih, iznjedrio neka dostignuća i neke svoje rezultate. Mislim da bi bilo krajnje neprofesionalno od nas da mi ne učimo iz tog iskustva i onda implementiramo u naše uvjete onako kako možemo. Po meni je loša praksa da mi sami nešto stvaramo.

Za uspješnu terapiju bitna je šira slika

Tanja Pureta: U svakom slučaju, mnogi su vjerojatno bili vani i vidjeli te možda bili frustrirani zato što nema takvog pristupa u Hrvatskoj. Neki možda nisu ni čuli za takav pristup. Vi ste prozor u svijet, bili ste u svijetu, donijeli ste svijet u Hrvatsku. I uistinu je to nešto što vrijedi znati jer naravno, zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan ima samo jednu. Dobro bi bilo da zdrav čovjek ima jednu dodatnu želju, a to je da ostane zdrav. Što je to što vi i na koji način u Poliklinici radite na osnaživanju imuniteta. Kakve su to metode i za koga su primjenjive?

Maša Hrelec Patrlj: Možda je najbolje spomenuti da ja, neću reći inzistiram, ali uvijek predlažem sljedeće. Pacijenti koji imaju bilo kakvo pitanje ili nedoumicu jesu li kandidati za bilo koju od naših metoda i tretmana liječenja ili na bilo koji način žele poboljšati svoje zdravlje bez obzira osjećaju li se zdravo ili imaju neke tegobe ili imaju konkretnu dijagnozu neke bolesti uvijek trebaju doći na prvi sastanak. Konzultacija odnosno savjetovanje traje sat i pol do dva, a nekad čak i duže ako se zapričamo oko nekih detalja njihove bolesti ili njihova života. Taj prvi sastanak je onaj koji meni omogućava dobiti barem djelomičan uvid u čovjekov život i sve aspekte njegovog života. Ako on dolazi radi bolova u nozi i ja neću tome pristupiti samo kao gledanje noge i promatranje što mogu s tom nogom napraviti. Želim steći uvid u njegov život i kako je dosad živio, koje smetnje je dosad imao, itd. Što se tiče medicine postoji ona naša opsežna anamneza, ali tu je i socijalna anamneza. Saznanja s kim živi, kako živi, kakve su njegove navike, koje lijekove uzima, koje suplemente uzima, kako se hrani, kako spava - znači jedan širok uvid u njegov život. Širok koliko se može dobiti u tih sat ili dva. Tek nakon toga njemu mogu ponuditi nešto što mislim da bi odgovaralo njegovim potrebama. Postoji tih nekoliko metoda koje su kvalitetne i dobre i ja sam nastojala pri otvaranju poliklinike izabrati tretmane za koje garantirano znam da ne mogu naštetiti čovjeku. To su metode koje su u svim istraživanjima pokazale izuzetno puno prednosti za ljudsko tijelo.

Autohemo transfuzija ozona

Jedna od vodećih koja se može naći jedino u našoj poliklinici je autohemo transfuzija ozona. To je postupak na koji treba doći desetak puta. Mi u postupku ozonom indirektno obogatimo krv pacijenta i tu krv vratimo natrag u njegovo tijelo. To se odvija, kao bilo koja druga vrsta klasične infuzije, u sterilnim uvjetima kako to treba i biti. Međutim, ozon sam po sebi ima puno korisnih učinaka na ljudsko tijelo. Od podizanja imunološkog sustava, poboljšanja cirkulacije do poboljšanja stanja zglobova. Ljudi koji se bave medicinom će znati da kad poboljšaš cirkulaciju to će se sve odnositi na sve sustave organizma. To se onda odnosi i na neurološki sustav. Govorim o skoro 50 godišnjoj praksu s takvim tretmanima gdje se došlo do tih kliničkih zaključaka. To znači da je to nešto što zdrav čovjek radi preventivno jednom ili dva puta godišnje upravo zbog toga da bi taj svoj imunološki sustav držao na visokoj razini.

Tako imamo sustav koji nas čini zdravima pa ne moramo uzimati dodatne tablete i lijekove. Bolesnom čovjeku poboljšava njegovo sveukupno stanje i preko imunološkog sustava i preko razine antioksidansa. Primarni mehanizam djelovanja je povišenje antioksidansa u stanicama. Preko svih tih indirektnih učinaka koje eritrociti direktno prenose dalje. Uz to, način primjene može biti venski, infuzijom ili rektalni od čega dosta ljudi u početku zazire. Međutim, to jedan izuzetno elegantan potpuno bezbolan način koji traje manje od minute, a postižemo sistemske učinke. Idealan je za djecu jer djeca ne vole da ih se pika na bilo koji način. Ozon se može davati još kao mikro hemotransfuzija za tretman alergija. Popis blagodati se proteže na dvije stranice, tako da mislim da je ova emisija prekratka da bih pokrila sve indikacije.

Uz naše terapije učinak liječenja je bolji

Uz to često imamo druge intravenske tretmane koji se nastavljaju na prethodne. Tu su visoke doze vitamina C kao najjačeg antioksidansa koji se u istraživanjima pokazao terapeutski jako koristan. Pogotovo se to odnosi na ekstra doze od 50g koje nisu uobičajene za naše pojmove. Naravno, treba zadovoljiti neke preduvjete prije primjene da bismo bili sigurni da će sve biti u redu. Bazično, nakon što smo to odradili nemamo drugih komplikacija ili opasnosti od primjene, a imamo velike terapeutske učinke. Imamo još dodatne infuzije s raznim kombinacija minerala, vitamina, kurkume i slično. Imamo dobre procese detoksikacije. Znači hidrokolona, kavaklizmi i slično gdje je bitno da se, pogotovo kod ljudi uzimaju dosta lijekova ili koji su toksično opterećeni, da se napravi pomak u tom tijelu, da se otplavi toksine iz njihovog organizma. Važna je i potpora probavnom sustavu jer je mikrobiom, odnosno sastav bakterija u našim crijevima, ključ našeg zdravog imunološkog sustava. U to ulažemo jako puno. Ulažemo u tu težnju i surađujemo s Proimunom u smislu analiza mikrobioma jer je to nešto ovisno o individualnoj indikaciji.

Imamo mogućnost predložiti pacijentima, ako zaista žele saznati pravo stanje mikrobioma, takve analize pa ovisno o rezultatima uvijek imamo nekoliko terapijskih prijedloga nakon što dobijemo uvid u analizu njihovih crijeva. Hipertermija kao jedna metoda koje nema u ovom dijelu Europe pa imamo dosta pacijenata iz Slovenije te Bosne i Hercegovine koji dolaze na naše tretmane. To je metoda lokalnog zagrijavanja tkiva radio frekvencijom. Pod višim temperaturama koje dosežu do nekih 41° Celzijus mi lokalizirano zagrijavamo područje koje želimo tretirati. Najčešće je to kod malignih bolesti gdje imamo nakupinu malignih stanica koje postaju jako nestabilne na visokoj temperaturi. Pacijenti, uz našu terapiju, idu na zahvate klasične medicine, kemoterapije, zračenja, itd. Mi nastojimo integrirati naše terapije tako da učinak bude bolji, a da pacijenti imaju manje nuspojava. Iz ovog skromnog dosadašnjeg iskustva moram priznati da smo izuzetno zadovoljni rezultatima. Kako subjektivnim, znači osjećaju koji imaju pacijenti, tako i objektivnim rezultatima koje temeljimo na analizama pretraga koje nam pacijenti javljaju.

Zdravlje uvijek može biti bolje

Tanja Pureta: Kako ljudi reagiraju kad im kažete od čega se sastoje terapije? Koliko su skloni i spremni prihvatiti kao dio terapije koju preporučuju njihovi primarni liječnici, odnosno s obzirom na to gdje se tretiraju? Koliko su ovi zdravi ljudi spremni uopće prihvatiti da trebaju održavati zdravlje?

Maša Hrelec Patrlj: To su dvije različite skupine ljudi. Bitno je naglasiti da je u integralnom pristupu važan, a Vi ste naglasili, angažman pacijenta. Ja vjerujem da nikad nitko od sad pa nadalje neće izmisliti čudesni lijek koji čovjek popije i izliječi se kod neke bolesti. Istinski vjerujem da to nije moguće upravo zbog toga što je bolest rezultat bolesnog organizma. S tabletom nikad nećemo moći dobiti zdrav organizam. Možda trenutno postižemo poboljšanje s kojim zadovoljni međutim bolest će se vraćati. Tako da u prvom konzultativnom razgovoru uvijek naglašavam važnost participacije pacijenta u promjeni nekih životnih navika. Ima ljudi koji imaju prilično dobro posluženo sve u životu. I prehranu i fizičku aktivnost koja je ključna uz sve ostale aktivnosti.

Međutim, uvijek negdje ima nešto što se malo može popraviti. Moj zadatak je da nađem što je to nešto čak i kod tih pojedinaca koji vode puno brige o zdravlju. Da svakome ponudim neku terapiju koja mu može odgovarati. Što se tiče angažmana pacijenata, s njih možda 4 – 5% malo sam razočarana jer je njihov pristup da su došli kod doktorice da oni ne moraju ništa raditi. Ljudi su nekako navikli doći doktoru, dobiti neku jednu ili dvije kutijice tableta. Što više to bolje jer to znači da će brže ozdraviti i ne poduzima ništa drugo. Zdravlje baš ne funkcionira na takav način.

Potrebno je raditi sam na sebi

Upravo je cilj osvijestiti pacijentu da on najviše toga može napraviti i da se liječenje ili radi doma cijela 24 sata ili se ne radi. Što je još gore, cijeli dan unosi raznorazne toksine u svoj organizam cijeli svoj život. To je neka ružna istina koju ne vole svi čuti, možda se i vi u psihološkoj praksi često susrećete s takvim problemom. Pokušam ih osnažiti i motivirati da shvate da će imati stostruku korist od toga što ulože oni sami. Čovjeku je jasno da ako, recimo, hoće trčati maraton da se mora počeo baviti trčanjem i da u to mora uložiti znanje, energiju, vrijeme, trud da bi imao možebitni rezultat.

Međutim, kad se radi o zdravlju tim pod navodnicima „apstraktnim stvarima“ poput imunološkog sustava to nam je sve nešto neopipljivo i sve se čini nebitno, a pogotovo kad se počne pričati o hrani. Kao, hrana nije baš toliko važna. Međutim, apsolutno svaka praksa pokazuje da je hrana ključna. Jer ju moramo unositi 2, 3, 4 puta na dan. Sve što stavimo u usta uđe u svaku stanicu našeg tijela od glave do pete. I mi unoseći loše namirnice očekujemo da ćemo nekim čudom, unatoč tome, biti zdravi. Onda se malo čudimo kako se to ne dogodi i zašto nas zadesi neka bolest. Kad počnu pričati o hrani dođemo do toga i tu najčešće bude najduža priča jer ljudi nekako ne znaju što bi strpali u taj pojam „zdravo“.

Ljudi predstavljaju poduzeće

Tanja Pureta: S obzirom na to da smo na radiju PoslovniFM bilo bi dobro da se malo osvrnemo na poslovanje. Upustili ste se u mendažment, otvorili polikliniku s jednom medicinskom sestrom, nakon godinu dana zaposlili ste još jednu medicinsku sestru, a nedavno i novu liječnicu. Upravo kako to rade menadžeri. Proširujete kliniku na nove prostore. Jeste li očekivali ovakav brzi razvoj i koja je vaša vizija menadžmenta Vaše poliklinike u budućnosti?

Maša Hrelec Patrlj: Vizija menadžmenta definitivno postoji. Ona je razlog zbog čega sam uopće iskoračila iz jednog uljuljkanog, sigurnog državnog aparata i zakoračila u menadžment stvarno preko noći. Ne bih to nazvala menadžmentom jer se radi o sitnom, malom poslu u koji sam krenula i stvarno skromnim počecima. Mislim da se pojam menadžment više odnosi na poduzeća koji imaju puno više utakmica u nogama, sa stotinama zaposlenih osoba i imaju kvalitetne, uspješne organizacije. Međutim, svaki menadžment je počeo vjerojatno s jednim ili dva čovjeka. Pa sam tako i ja započela menadžment u svojoj poliklinici! Nadam da će se moj tim sve više širiti. Što se tiče potražnje ona je apsolutno tu pa i ovom prigodom volim reći da su dobri, kvalitetni ljudi uvijek dobrodošli kao dio našeg tima. Moraju imati tu jednu širinu što se tiče integrativne medicine, ali primarno je bitno da su kvalitetni ljudi kao osobe. Sam CV je faktor koji je važan, ali samo dio ukupne slike. Želim tim ljudi koji su kvalitetni jer taj susret s pacijentom mora biti uvijek topao, uvijek srdačan, iskreno srdačan što je jednako tako važno za naš menadžment. To je nešto što ne može čovjek raditi jer sam ja rekla da mora biti ljubazan jer se to osjeti.

Pacijenti nisu blesavi, oni su vrlo kritični što dovodi do poboljšanja menadžmenta našeg poduzeća. I to je po meni nešto što je najteže postići u bolničkom sustavu, jer je strašno opterećen s velikim brojem pacijenata, bremenit je s problemima sa svih strana. I tu liječnik, kad želi dati neku kvalitetu, osjeća se kao da ga netko drži za vrat. Ne možete više nego što možete u takvim uvjetima koji tamo postoje. Ovdje, menadžment koji ja mogu nekako diktirati, želim da su članovi moga tima oni kojima je to prirodno. Kad netko uđe, da se iskreno nasmije, kaže: „Dobar dan, kako ste?“

Kroz menadžment sam došla na želju da u budućnost imam centar u kojem će ljudi moći boraviti jer većina naših terapija su terapije koje zahtijevaju nekoliko tjedana dolazaka i tretmana. S obzirom na to da imamo dosta pacijenata koji su izvan Zagreba, iz Osijeka, Rijeke, Dubrovnika, Splita, Šibenika, Zadra, itd. Ti ljudi moraju doći u Zagreb, tu iznajmiti apartmane ili sobu, da bi mogli odraditi terapiju. Kroz dobar menadžment željela bih doći do toga cilja u budućnosti da imam centar gdje će ljudi moći doći, boraviti i dobiti kompletnu terapiju koja je skrojena po njihovim potrebama, dobiti hranu koja je skrojena za njih i koja je zdrava i fina.

Želim osnažiti ljude da mogu podizati svoje zdravlje svaki dan i da je to nešto prirodno, a ne da to bude neki tretman koji se odradi i onda zaboravlja.

Privatni sektor kao ravnopravni partner zdravstvenog sustava

Tanja Pureta: Koji su po vama ključni koraci u menadžmentu koje bi mogao napraviti zdravstveni sustav u Hrvatskoj da bi bio suvremeniji i rezultirao zadovoljnim i zdravijim pacijentima te motiviranim zaposlenicima?

Maša Hrelec Patrlj: Imate li neko teže pitanje?

Tanja Pureta: Pa ako slučajno imate ovako neku Ideju.

Maša Hrelec Patrlj: To je, naravno, pitanje koje zanima svakog čovjeka pa tako i mene. Ja ne mogu govoriti sa stajališta osobe koja je u moći to promijeniti. Mogu reći svoje iskustvo i mišljenje nakon skoro 25 godina krvavog rada u sustavu. Možda je najlakše objasniti njihov menadžment, odnosno oslikati to ljudima koji nisu u medicini jednom metaforom. Ako recimo, postoji prijevozno sredstvo kojim želite doći na cilj, a cilj bi trebao biti savršena medicinska usluga za pacijente. Želite doći tamo dobrim prijevoznim sredstvom. Naša medicina je poput velikog, teškog kamiona koji se pokušava kretati kroz živi pijesak. Očekujete od rukovodećih struktura, menadžmenta,  da lijepo upale motor i da s jakim motorom izvuku taj kamion te da on ide sigurno prema tom svom odredištu jedne idealne zdravstvene skrbi. Međutim, to se ne događa zbog drugog problema. Taj se teški kamion tako jako miče po tom živom pijesku isključivo na leđima mnogobrojnih pojedinaca liječnika, medicinskih sestara i medicinskog osoblja. Oni svojim krvavim radom, pogotovo sad u ovim uvjetima koji su još teži, guraju kamion da on ipak ima neko kretanje. Međutim, to je sve stvarno tužno, mi koji smo iskoračili smo spremni sjesti na bicikl i pokušati doći do cilja biciklom. U principu u nekim stvarima smo čak i bolji, bliže tom cilju. Recimo to ovako - ono što mislim da bi bilo dobro da službeni zdravstveni sustav prihvati privatni sektor kao ravnopravnog partnera. To je po meni jedna strašno velika muka u Hrvatskoj. Mislim da tako nije vani.

Privatne institucije su sve više opcija pacijentima

Kao da postoji mišljenje da ako si ti privatnik, ti si neki drugi svijet. A mi imamo iste pacijente! To su sve isti ljudi. Imamo menadžment koji je usmjeren prema istim stvarima. Shvaćate? Ne znam uopće kako bih to objasnila gdje ljudi okreću očima ako čovjek ode privatnom liječniku. Ljudi zaista sve češće odlaze u privatne institucije jer se ipak žele na bolji način brinuti o svom zdravlju. Posebno tu mislim u smislu uvjeta koje kod privatnika mogu birati, a u bolnici ne. I mislim da postoji puno prostora za pomak. Evo sad kod Korona krize imali smo loše primjere gdje privatni sustav nudi neka rješenja koje državni nije uspio ispuniti zbog svoje objektivne situacije. Neke privatne institucije su nudili pomoć tom sustavu i rekli: „Preusmjerite pacijente, odradit ćemo sve kao što se radi u bolnici. Mi nudimo pomoć.“ Ne. To se nije realiziralo. I sad dolazimo do drugog utega u našem sustavu, a to je politika. Ne može biti politika ta koja upravlja zdravljem ljudi. U davna vremena kad se medicina vezala s politikom vezala se u pozitivnom smislu. Medicina brine o zdravlju ljudi pa hajde malo se aktivira politički kako bi se bolje brinula o zdravlju. Međutim, sada je politika drugi organizam koji mora, ovisno o tome koja je stranka na vlasti, postaviti podobne ljude u menadžment, onda taj menadžment ponovo postavlja podobne ljude na rukovodeće pozicije, umjesto obratno. Mislim da smo svi zakoračili u demokraciju s optimizmom da će šef koji je kroz menadžment došao na poziciju, biti najbolji od svih nas i njegov zadatak je da prenosi prema gore potrebe nas, odnosno „ovih ispod“. Onda onaj iznad njega opet prenosi gore i tako se stvari popravljaju. To je naša idealna slika demokracije, demos ima nekakvu važnost zapravo najvažniju u državi. Sadašnje stanje je kao obrnuta situacija gdje se odozgo nešto diktira dolje do najnižih razina pa nemamo feedback. Odnosno feedback se ne respektira sva je komunikacija jednosmjerna. I to je po meni jako pesimistično i mislim da to nije dobra formula.

Tanja Pureta: Dobro, ja bih onda jedno optimističnije pitanje za sam kraj. Osim što ćete reći gdje i kako vas ljudi mogu pronaći, voljela bih prije toga kratko se osvrnete na to da posao nije sve u Vašem životu. Prije par godina ste pješice prohodali skoro 800 km Camina. Imate i slike obitelji u ordinaciji? Koliko je vama osobni život važan za uspjeh? Koja je po Vama formula za uspjeh suvremenih menadžera?

Najbolja motivaciju su sreća i ljubav prema tome što radimo

Maša Hrelec Patrlj: Osobni život je presudan u mojoj knjizi života. Uvijek imamo onaj subjektivni uspjeh i objektivni uspjeh koje će ljudi nekako raščlanjivati. Meni se nekako čini da su oba uspjeha čak i vrlo slična. Osobni uspjeh je da si sretan, ispunjen, zadovoljan, da znaš da si na pravom mjestu, da radiš pravu stvar. Mislim da nitko ne može prosuđivati što je to, svatko to za sebe zna. Ta intrinzična motivacija je najbolji pokretač i kontrolni mehanizam našeg uspjeha. Objektivni uspjeh bih više karakterizirala s nekim doprinosom zajednici nego s bilo čim drugim što se kod nas veže s uspjehom, biti poznat, imati puno novaca ili nešto slično. Novca ispravio bi me moj sin. Mislim da je ono što je bitno, čemu bi ljudi trebali težiti kad kažu uspjeh.

Prvo da rade ono što će njih ispuniti. Tada će unijeti u taj posao strast i energiju koji su potrebni i koji će s vremenom pokazati, polučiti rezultate tog rada. Da ih ne vode, ne motiviraju krive stvari u životu poput novca. Jer je on sigurno jedan loš motiv za uspješni menadžment i kad tad se pokaže kao pogrešan. Drugi je taj doprinos, da se ipak nešto ostavi zajednici. Nitko ne živi sam na svijetu, svi imamo neke ljude oko sebe, oni imaju neke potrebe i mislim da svatko, gdje god radio koje god struke bio i zanimanja, može taj polučiti uspjeh oko sebe i doprinijeti oko sebe s malim stvarima. Apsolutno ključna je moja obitelj bez koje ja uopće nisam ja. Bez njih ne mogu funkcionirati niti što je najvažnije ne mogu ništa davati ljudima. Tek kad ste ispunjeni, kad vam je srce ispunjeno ljubavlju i srećom vi možete pružiti drugim ljudima utjehu, pomoć i razumijevanje, imati beskrajno strpljenje i naravno vjeru u Boga koja je osnova cijelog života. Bez nje ne mogu uopće funkcionirati niti jedne minute.

Tanja Pureta: Hvala i zadnje pitanje. Gdje vas ljudi mogu pronaći?

Maša Hrelec Patrlj: Vrlo jednostavno - guglajte Poliklinika Holisera i otvorit će se naša stranica te ćete sve podatke naći tamo.

Tanja Pureta: Hvala lijepa doc. Hrelec Patrlj na jednom prekrasnom razgovoru, uvjerena sam da ste mnoge inspirirali da se zamisle i da počnu malo drugačije gledati na sebe, na svoj imunitet, na život i na poslovanje. Unijeli ste toliko optimizma i vjerujem da ćete ga sigurno preliti i napraviti doprinos našoj zajednici. Hvala na gostovanju i doviđenja.

Maša Hrelec Patrlj: Hvala lijepa na lijepim riječima i doviđenja.