Kako izgleda tržište rada u Hrvatskoj? Koliko su poslodavcima zanimljivi zaposlenici koji su se odlučili prekvalificirati nakon puno godina uspješnog rada u jednoj poslovnoj ulozi? Raste li interes za obrtničkim zanimanjima? Povodom konferencije u čijem je središtu bilo upravljanje talentima u Newsroomu N1 Hrvatska televizije su gostovali i razgovarali kako izgleda upravljanje talentima na državnoj razini te o potrebama na tržištu rada Igor Pureta iz Ramira te Lidija Marošević iz Zajednice za razvoj ljudskih potencijala i obrazovanja odraslih Hrvatske gospodarske komore.
Iako se komunicira javno da je upravljanje talentima problem u turizmu i graditeljstvu, u Hrvatskoj 21. stoljeća nedostaje radnika svih profila. Problem se pokušava riješiti stranom radnom snagom, ali ni to nije dovoljno da bi upravljanje talentima došlo na potrebnu razinu. Poslodavci prema posljednjim podacima više traže radnike s visokom stručnom spremom (40 posto) dok je potreba za niskokvalificiranim oko 25 posto.
Osobe koje su nezaposlene sve više uviđaju i sve više su spremne na prekvalifikacije i dodatno stjecanje novih vještina, pa je sve veći interes da se upravljanje talentima unaprijedi cjeloživotnim učenjem.
Mijenjaju se i trendovi kada je u pitanju usklađivanje obrazovanja s potrebama na tržištu rada. Upravljanje talentima kroz strukovne škole se vraća na velika vrata što potvrđuju i podaci jer 70 posto djece nakon osnovnoškolskog obrazovanja upisuje upravo strukovne škole. U nastavku pročitajte čitav razgovor!
Upravljanje talentima uključuje više stranih radnika nego ikad
Anka Bilić Keserović: Samo ove godine izdat će se 50% više radnih dozvola za strane radnike za bolje upravljanje talentima. Potrebe poslodavaca, posebice u nekim granama, sve je teže zadovoljiti, iako na burzi ima i domaće radne snage, njih oko 100 000. Jesu li oni teško zapošljivi? Kako se mogu prekvalificirati? Kako bi za njih trebalo izgledati upravljanje talentima? Što čini konkurentnog posloprimca, koje to vještine traže poslodavci danas, ali i koliko su i oni spremni ulagati u obrazovanje svojih zaposlenika, neka su od pitanja za naš sljedeće goste: Igora Puretu i Lidiju Marošević. Dobar dan, gospodo i dobrodošli. Već jako dugo iz godine u godinu govorimo o potrebi uvoza u radne snage kako bismo poboljšali upravljanje talentima. Što Hrvatska sada i proživljava u stvarno velikim količinama? I je li se Hrvatska uopće pripremila za jedan ovako veliki nedostatak radne snage gospodine Pureta? Kažem, to nije problem od jučer, on je već vrijeme jako prisutan, a je li smo mi išta poduzeli kako bi zapravo na neki način smanjili tu potrebu?
Igor Pureta: Mi smo poboljšali upravljanje talentima. Vi ste rekli da ćemo ove godine izdati 50% više radnih dozvola nego smo to napravili prošle godine. Međutim, je li to dovoljno? To je drugi par rukava ili druga strana medalje. Očito nam to nije dovoljno jer ovih 100 000 nezaposlenih koji imamo trenutno, odnosno danas smo na konferenciji čuli da je podatak 111.000 nezaposlenih na kraju ožujka 2023. je brojka koja ne omogućava kvalitetno tržište rada i upravljanje talentima.
Stranih radnika je još uvijek premalo
Naime, to je premali broj da bi tržište rada funkcioniralo, znači mi trebamo još veći broj radnika koji u ovom trenutku možemo doseći jedino uvozom. Znači da nam iz nekih drugih zemalja dolaze kvalitetni radnici, oni radnici za ona zanimanja koja su u ovom trenutku deficitarna. Rekao bih da su kod nas trenutno sva zanimanja deficitarna jer mi kažemo nedostaje i električara, to vidimo u svakodnevnom životu, i keramičara, a nedostaje nam i vrlo stručnih radnika, inženjera, programera itd.
Anka Bilić Keserović: Dobro. Da sad tu odmah pozicioniramo, da mi odgovorite na pitanje. Ljudi koji sada dolaze, pogotovo iz trećih zemalja u Hrvatsku, jesu li oni ljudski kapital i kvalificirana radna snaga ili ipak ima više ovih koji rade uslužnim djelatnostima? Ne znam, razvoze hranu, dostave, spremačice su. Dakle, ove niže rangirane, niže kvalificirane poslove.
Igor Pureta: Rekao bih da to upravljanje talentima ovisi o poslodavcu. Naime, ako poslodavac traži nisko kvalificiranu radnu snagu, a danas smo vidjeli dio istraživanja koju je provela HGK upravo za današnju konferenciju koju smo imali u organizaciji Zajednice za razvoj ljudskih potencijala i cjeloživotno obrazovanje, da poslodavci traže 25% od nekvalificiranih do visokokvalificiranih radnika, a nekih četrdesetak posto radnika s visokom stručnom spremom. Znači, ovisi o poslodavcu. Vi sad imate situaciju u kojoj je netko dovezao 10-15 slastičara, visokokvalificiranu radnu snagu, završenih slastičara iz neke zemlje, nije bitno koje, zato što su oni izučeni jer ih ovdje ne može dobiti. Isto tako, imate situaciju da je netko dovezao ili doveo izvrsne sobare ili spremačice.
Nije moguće zaposliti sve koji su evidentirani kao nezaposleni
To što su oni nekvalificirana radna snaga ne znači da ih mi ne trebamo, mi bismo i naše ljude s tom kvalifikacijom zapošljavali da ih imamo.
Anka Bilić Keserović: E dobro, sad ste tu otvorili odmah pitanje za gospođu Marošević. Gospodin Pureta je spomenuo da ima oko 100.000 ljudi koji su na burzi. To je ta neka brojka koja se tu vrti, nema nekih velikih odstupanja. O kakvoj je tu radnoj snazi riječ? Je li točno ovo što se komunicira javno, da je tu teško provesti neko upravljanje talentima jer je riječ o teško zapošljivim ljudima?
Lidija Marošević: Da, to je tema koja se već duže ponavlja. Mi predstavnici ustanova za obrazovanje zaista sudjelujemo i sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Ministarstvom rada, pokušavamo dati svoj doprinos kako bi se upravljanje talentima poboljšalo. Međutim, moramo biti svjesni da različite okolnosti, od bolesti i nekih drugih implikacija, onemogućavaju uključivanje tih ljudi u poslove koji se nude i preko HZZ-a.
Anka Bilić Keserović: Je li to, oprostite što Vas prekidam, većina njih? Ili koji je omjer tih koji se, jednostavno, neće se maknuti s burze.
Lidija Marošević: Pa mislim da nije pitanje da se oni neće maknuti. I s novim mjerama, vaučerima, novim programima i novim mikrokvalifikacijama, većina ljudi zaista mijenja svoj posao, pronalazi nekako sebe jer više nije nužno da ljudi cijeli život rade posao s kojim su započeli karijeru ili za koji su ostvarili bazno obrazovanje. Mislim da je to više pitanje životnih okolnosti.
Trebaju li poslodavci starije od 50?
Anka Bilić Keserović: Dobro, sada tu, naravno, nije ista stvar ako netko je ušao u 50-e, zrelije godine života i nekoga tko je došao, možda i završio neku školu, obrazovanje s kojim ne zna što bi. Što je s ovom starijom populacijom, odnosno koliko su uopće kod nas ljudi spremni promijeniti zanimanje, jednostavno se prekvalificirati. Vani je to prilično uobičajeno. Ljudi jako puno šaraju i ne traže čak ni srodna zanimanja, nego ih u nekom trenutku ponese neka ideja. Kako mi tu stojimo? Znam da je uvijek neki problem, čak i kod udaljenih radnih mjesta iz grada u grad, ali dobro, to otvara jedan drugi vid problema - prometne povezanosti, i slično. Koliko su građani spremni učiti, promijeniti svoje zanimanje i posao. Koliko su građani spremni uložiti sebe u upravljanje talentima.
Lidija Marošević: Iskustva u našoj ustanovi u kojoj se bavimo dizajnom itd. Upravo ljudi u zrelijoj dobi vrlo često posežu za nekim kreativnim zanimanjima i promjenom posla. Mislim da je to sve više i više trend u zadnjih 5 godina. Naše statistike pokazuju da su ljudi ohrabreni, iako još uvijek nedovoljno dopire taj glas, ta svijest da se ljudi odvaže na taj korak. Teško je uz obitelj preuzeti još obrazovanje i posao kako bi se uključilo u upravljanje talentima na tržištu rada. Sve su to obveze koje nas opterećuju. Vezano za mobilnost, mislim da jedna dobra stvar i mi se zalažemo za to u Zajednici, a to je da većina obrazovanja bude dostupna on-line.
Prekvalifikacija znači da je čovjek spreman na promjene
Znači da veći dio obrazovanja vi ne morate biti u nekom gradu gdje se održava to obrazovanje, nego da možete biti dislocirani.
Anka Bilić Keserović: Kako poslodavci gledaju na to kada zapošljavaju neku osobu koja se prekvalificirala. Mislim, završila je on-line obrazovanje koje može trajati, vi mi recite godinu, 2, 3. Kako to izgleda u praksi i u usporedbi s nekim tko je došao s diplomom? Ima li tu predrasuda prema ljudima koji su se tako, eto, u kasnijoj dobi, možda već sa debelom karijerom iza sebe, u nekom drugom području našli na tržištu rada. Kako poslodavci gledaju na to?
Igor Pureta: Poslodavci gledaju blagonaklono jer kroz takvo upravljanje talentima dobivaju osobu koja ima jedno životno i radno iskustvo. Koja je već priviknuta na različite radne sredine ili barem na jednu radnu sredinu u kojoj je radila, za razliku kad netko dođe friško s fakulteta, koja ima jedno značajno teoretsko znanje, ali nema možda radnog iskustva i tek se privikava i na rad i stječe radnu kondiciju. Uči se kulturi poduzeća, organizacije itd. Tu treba poslodavac odvagati je li mu draže zaposliti nekoga tko je već radio, koji ima radnog iskustva, tko će se možda dobro uklopiti, bez obzira što je promijenio zvanje i posao.
Pa i sama promjena znači jednu kvalitetu, jednu sposobnost prilagođavanja, želje za rješavanjem stvari u životu, konkretno situacije, nezaposlenosti itd.
Poslodavci balansiraju potražnju sukladno potrebama
Vjerujem da poslodavci sve manje i manje imaju predrasuda prema ljudima u zrelijoj dobi i prema ljudima koji su promijenili zanimanje, jer sve se manje gleda ima li netko formalno obrazovanje, a sve se više gleda postoje li neke vještine ili kompetencije koje čovjek ima, bez obzira na formalno obrazovanje, koje onda može poslodavac koristiti u svom svakodnevnom poslu.
Recimo, ne postoji škola za direktora ili za menadžera, ili čak niti za prodavača, postoji trgovačka škola, ne postoji nešto što zovemo prodavačem, gdje bi čovjek onda završio fakultet za prodavača ili ovaj specijalistički studij. To su ljudi koji su završili, ne znam, ekonomski, pravni ili filozofski fakultet, a rade kao prodavači. Ako su sposobni, ako imaju kompetencije za jednog prodavača, otvoreni su prema komunikaciji, znaju kako predstaviti proizvod, onda je to poslodavcu puno važnija vještina nego sama diploma.
Anka Bilić Keserović: S druge strane, kada govorimo o edukaciji i obrazovanju, gdje i kako je ona u Hrvatskoj organizirana? O kome se netko može javiti? Kako je organizirano cjeloživotno učenje? Dakle, ima li, s obzirom na potrebe, dovoljno centara, gdje se to može naučiti
Lidija Marošević: Ima. Ustanova ima puno. Naša agencija za obrazovanje odraslih radi na standardu kvalitete. Ustanove su sada na prekretnici s novim zakonom, s novim standardima. Moramo se puno uskladiti, pratimo što se to događa na tržištu. Kad sam spomenula on-line obrazovanje, usavršavanje, osposobljavanje i mikrokvalifikacije su obrazovanje uz rad.
Koje kompetencije trebaju poslodavci?
Ustanovama je dozvoljeno izvoditi obrazovanje on-line jedino ako nije čitavo obrazovanje u nekom digitalnom obliku i na nekim specifičnim programima. U ovako zanimljivim područjima, od mode, dizajna ili drugih segmenata, trudimo se da su nam ti polaznici u učionici, odnosno da rade kod poslodavaca, tako stječu ta znanja koja su im zapravo potrebna. To je, ustvari, potreba poslodavaca koji su nama dali inpute što je njima potrebno.
Anka Bilić Keserović: I što je njima potrebno? Kada govorimo, recimo, vi ste rekli nedostaje zapravo sve radne snage za sva područja. Koja su ključna? Što hrvatskim poslodavcima u ovom trenutku treba? Što oni žele, koju vrstu radnika, odnosno koja zanimanja i koje možda i poželjne osobine? Koje su to dodatne vještine? I koja dodatna edukacija koja će im kod poslodavca osigurati posao?
Lidija Marošević: Svakom slučaju mislim da je to digitalizacija, pogotovo standardnih zanimanja koja su već tradicijom ustaljena, a i potrebna. Tu su i nova zanimanja koja nam je, novi način života donio, pa se očekuje i učinkovita komunikacija, rad u različitim softverskim programima. Znači jedna širina koju je teško dobiti u jednoj standardnoj, klasičnoj kvalifikaciji. Zato su dobri ovi programi mikrokvalifikacija koju proširuju te kompetencije i daju ljudima vještine koje ustvari poslodavci trebaju. Da li je samo to dovoljno? Mislim da i digitalizacija u smislu novih tehnologija isto tako utječe na smjer obrazovanja.
Strukovne škole su sve popularnije
Anka Bilić Keserović: Jako je velik problem u Hrvatskoj i dalje što potrebe na tržištu rada ne prati brzina promjena koja se događa u obrazovanju. Gospodine Pureta, kako tu stoji stvari? Vidimo da neke stvari ipak idu na bolje, pogotovo kada je riječ o popularizaciji strukovnih škola. Imali smo, uvjetno rečeno, jedan val obaveze upisa u gimnaziju. Ako ideš u strukovnu školu bio se obilježen kao neuspješna osoba koja, eto, ne može završiti školu, pa ide, eto, u strukovnu. A vidimo da jako nedostaje različita obrtnika, dakle, velike su potrebe za majstorima.
Igor Pureta: Danas smo čuli na konferenciji da je ove godine u pisano 900 učenika više u strukovnu školu trogodišnjeg obrazovanja, što je direktno znak da će se oni, kad završe svoje školovanje, baviti se tim poslom, odnosno tom strukom. Znači, mijenja se ta svijest, pa ne bih rekao kod djece, jer djeca su možda i premala da donose samostalno takve odluke.
Anka Bilić Keserović: Roditelji jako vrše pritisak na njih i stvaraju presing da se ide u gimnazije. Ako ne mislite ići na fakultet ste onda promašili život?
Igor Pureta: Točno, međutim to je jedan čak i mit da da se više djece upisuje u gimnaziju. Ponovno moram reći da je ova konferencija koju smo danas imali vrlo edukativna za sve nas. Između ostalog smo danas saznali da se 70% djece koja završe osnovnu školu upisuju u strukovne škole.
Sve više mladih i njihovih roditelja razmišlja drugačije
Anka Bilić Keserović: Vidite, meni je veliko iznenađenje jer je percepcija javnosti da je to obrnuto.
Lidija Marošević: Nije. Iz ministarstva su nam na konferenciji iznijeti podaci i to nas je sve ohrabrilo i zaista razveselilo da ne idu svi u gimnazije. I oni koji idu u strukovne škole znači na punu kvalifikaciju imaju potrebu dalje se još dograđivati unutar mikrokvalifikacije. Sve više nam u ustanove za obrazovanje dolaze mladi koji su svjesni da im je potrebno još nešto. Dat ću primjer frizera kojih treba na tržištu rada i često nam se obrate da bi nadogradili svoja znanja. Tako da i tu se osjeća sve veća potreba i po tome vidimo da sve više mladih ide ipak u strukovne škole.
Anka Bilić Keserović: Vidjet ćemo, pratit ćemo, naravno, ovu priču i dalje, zato što su velike promjene koje smo ostavljali, po strani. I ove globalne situacije su nas stavile u malo drugačije cipele, tako da je jako zanimljivo promatrati situaciju na tržištu rada. Hvala vam.
