Važnosti vještina emocionalne inteligencije za uspješan život

Što vas je potaknulo da napustite korporativni sektor i pokrenete vlastitu tvrtku? Nije li to bio prilično hrabar potez za to doba.

Na pokretanje vlastite tvrtke potaknula me je vizija da hrvatskom tržištu treba tvrtka koja bi poduzećima pomagala u razvoju ljudi i poslovanja spoznajama iz suvremene psihologije, neuroznanosti i menadžmenta. Naime, u svakodnevnom radu u korporacijama svjedočila sam generiranju odličnih ideja i projekata u skladu s organizacijskim dizajnom poduzeća koji nisu mogli zaživjeti punim plućima zbog nedovoljnih znanja o suradnji, planiranju, organizaciji, rješavanju problema, pregovaranju, donošenju odluka, argumentiranom i inspirativnom iznošenju činjenica, stvaranju sinergije između različitih stručnjaka i sl. Sva ta znanja postoje i njihovom se primjenom dolazi do izvrsnih poslovnih rezultata, učinkovitog organizacijskog dizajna te ujedno i do smanjivanja stresa zaposlenika. Zato sam odlučila osnovati tvrtku koja bi organizacijama omogućila lak i jednostavan dolazak do njih.

Koja je razlika između psihologa i karijernog odnosno životnog trenera?

Psiholog je osoba koja tijekom petogodišnjeg studija i jednogodišnjeg vježbeničkog staža stječe brojna sustavna znanja o načinu funkcioniranja ljudi u svim njihovim životnim fazama i svim aspektima. Stječe i vještine kako analizirati problem, kako zajedno s klijentom definirati željeno stanje te na koji način (kojim intervencijama) ga ostvariti. Po postizanju cilja radi mjerenje i rezultate uspoređuje s podacima prikupljenim analizama početnog stanja, na temelju čega se jasno vidi u čemu se ostvario napredak te koje su preporuke za daljnji razvoj. Dakle, u svome radu psiholog koristi dubinsko razumijevanje i integraciju najsuvremenijih znanstvenih spoznaja i djeluje po znanstveno utemeljenoj metodologiji, od analize do intervencija.

Karijerni, odnosno životni treneri su osobe različitih struka, što znači da je manje vjerojatno da su uspjeli na tako sustavan način kao psiholozi dobiti sva znanja o funkcioniranju ljudi. Zato su njihove usluge u pravilu ograničene na neka područja u kojima su stekli konkretna znanja i vještine za pomoć klijentima.

Tko su Vam bili prvi klijenti, korporacije ili pojedinci? Koliko je bilo teško etablirati se na tržištu? Vjerojatno je konkurencija bila manja, ali riječ je bila o nečem novom, drugačijem. Koliko vam je pomoglo vlastito korporativno iskustvo?

Prvi moji, odnosno Ramiro klijenti bile su organizacije s kojima sam imala doticaj dok sam radila u korporacijama i koje su se u suradnji sa mnom na različitim projektima uvjerile u moje kompetencije. Zato su me i angažirale da im pomognem u razvoju ljudi, poslovanja i postavljanja organizacijskog dizajna. 

Međutim, taj je bazen bio mali, tako da sam ubrzo krenula zakazivati sastanke s direktorima i voditeljima ljudskih potencijala raznih poduzeća. Cilj je bio predstavljanje kako im Ramiro može pomoći u odabiru pravih ljudi za radna mjestu, kao i u njihovom razvoju da bi mogli što motiviranije i učinkovitije raditi posao. Ti su sastanci bili jako uspješni te su rezultirali ili trenutačnim dogovorima o suradnji ili bi se suradnja ostvarila u roku od 6-12 mjeseci. Dakle, neki su odmah prepoznali potrebu i odlučili investirati u njeno rješavanje, a neki su nakon našeg sastanka počeli pomnije pratiti stanje u poduzeću, identificirati probleme o kojima sam im govorila, pa su se u nekom trenutku odlučili za suradnju.

U tim prvim koracima korporativno iskustvo mi je jako pomoglo, jer sam imala iskustvo iz prve ruke o načinu funkcioniranja organizacija, ali i svijest o važnosti aktivnog predstavljanja i prodaje. Pomoglo mi je i u stavu da strpljivo gradim mrežu kontakata, jer sam znala da su oni jako važni, kao i da proces donošenja odluka može trajati mjesecima pa se nisam obeshrabrivala činjenicom da nisam kod svih klijenata odmah dobivala poslove. Na kraju, kako sam se u Plivi i IBM-u bavila marketingom i odnosima s javnostima, sva znanja i vještine iz ovih vrlo važnih područja sam integrirala u svoje poslovanje.

S kojim ste se izazovima susretali u početku i koliko je danas drugačije poslovati u usporedbi s počecima?

Početak poduzetništva je povezan s velikim izazovima ako se želite već od prvog dana predstaviti kao ozbiljna tvrtka kojoj klijenti mogu pokloniti povjerenje. Premda sam prve tri godine sama radila u Ramiru bila mi je jasna važnost ispravnog organizacijskog dizajna, važnost reprezentativnog ureda s učionicom, inspirativne web stranice, profesionalnih promotivnih materijala. Znala sam koliko je važan informatički sustav koji omogućuje sigurnost podataka, vrlo jasno strukturirane treninge različitih poslovnih vještina, sve potrebne profesionalne testove za psihologijsku procjenu i sl. Bez organiziranog sustava nema uspješnog i kreativnog poduzeća! Za to su potrebna velika sredstva i puno vremena, što su sve investicije koje se isplate jedino ako si stvarno uvjeren u svoju viziju i odlučan da premostiš sve prepreke kako bi uspjela.

Danas je Ramiro etablirana tvrtka s puno iskustva na najrazličitijim projektima, uključujući one najkompleksnije, poput definiranje strateških odrednica i ciljeva poduzeća te plana za njihovo ostvarenja do provođenja zahtjevnih procesa upravljanja promjenom, postavljanja novih načina rada, procesa i procedura i sl. Dosad smo radili s više od 300 organizacija različitih industrija, veličina, vlasničke strukture i sl. Koliko smo uspješni u poslovanju govori i činjenica da s mnogim klijentima radimo godinama na različitim razvojnim projektima, te da nam novi klijenti dolaze gotovo isključivo putem preporuka onih postojećih, zadovoljnih.

Tko su danas klijenti? Pretežu li korporativni klijenti ili pojedinci? Što se promijenilo u posljednje tri prilično burne godine kada govorimo o klijentima?

Ramirov organizacijski dizajn je od početka bio usmjeren na poduzeća, a ne na pojedince. Povremeno bi organizirali otvorene radionice za građanstvo, za razliku od onih tzv. in-house, namijenjenih polaznicima samo jedne organizacije, na kojima se usmjeravamo na rješavanje njihovih specifičnih izazova. Međutim, čak bi i na te otvorene radionice naši postojeći klijenti slali neke svoje zaposlenike koji rade u odjelima koji nisu organizirali sustavne in-house aktivnosti.

Na temelju broja prijava građana na te naše otvorene radionice mogu reći da u 20 godina postojanja Ramira nisam vidjela trend porasta interesa za vlastito ulaganje u stjecanje vještina tzv. emocionalne inteligencije, od učinkovitog upravljanja sobom (samosvijest, samomotivacija, samopouzdanje, samokontrola, samoorganizacija) do uspješne suradnje s drugima (konstruktivna i inspirativna komunikacija, grupno rješavanje problema i donošenje odluka, rješavanje konflikata i sl.). Te vještine se ne stječu kroz obrazovni sustav i iznimno su važne kako za uspješno poslovanje tako i za uspješan život u obitelji i s prijateljima, ali svejedno je mali broj ljudi spreman investirati u njihovo stjecanje. S druge strane, ako te treninge organizira i plaća poduzeće, većina zaposlenika je spremna naučiti ih i svakodnevno ih primjenjivati. To je dobro, jer na taj način unose značajno više harmonije, suradnje i zdravlja kako u poslovne, tako i u privatne odnose.

Što se organizacija tiče, nakon covid krize značajno je narasla razina svijesti o potrebi revizije postojeće strategije, kako bi se odabrao smisleniji i učinkovitiji organizacijski dizajn poduzeća. Dodatno, općenito je narasla svijest o potrebi sustavnog pristupa razvoju zaposlenika, tako da se danas osmišljavaju cjeloviti kombinirani razvojni programi (procjene, treninzi, coachinzi, praćenje svakodnevnog načina rada zaposlenika od strane trenera i davanje sugestija za njegovo unapređenje i sl.). Donedavno je dominantan trend bio organiziranje povremenih pojedinačnih ad hoc treninga za razvoj samo jedne vještine, odnosno upita u kojem je poduzeće tražilo da organiziramo trening na kojem ćemo za 4 sata naučiti zaposlenike svim vještinama, od komunikacije do motivacije, upravljanja vremenom i sl., što je, naravno, nemoguće.

Što danas najviše muči ljude - depresija, anksioznost, osamljenost kao posljedice pandemije, povratka u urede i najnovije energetske i ekonomske krize?

Protekle godine nisu bile lake ni za koga. Pandemija koronavirusa je donijela brojne promjene u pogledima na život i poslovanje. Mnogi su dodatno bili suočeni i s potresima, bilo da su pretrpjeli neku materijalnu štetu ili se samo psihički teško nosili s dugotrajnim stalnim podrhtavanjem tla. Sve to je dovelo do nužnosti prihvaćanja promjena koje su se dogodile, ali i općenito na samoinicijativno pokretanje nekih osobnih promjena na koje se možda, bez ovako snažnih vanjskih poticaja, ne bi odlučili. To se odnosi na preseljenja, promjene posla te općenito na prekide sa starim i početke nečeg novog.

Čini se da taj val osobnih promjena još uvijek traje, premda pomalo i jenjava. Sad vidimo da dolazi faza preispitivanja u pokušaju razumijevanja svega što se dogodilo, u smislu koje su promjene bile dobre za nas, a koje bi trebalo – ponovno mijenjati, ali ovaj put mirnije, staloženije, s pravom mjerom strasti i razuma.

Sve te velike turbulencije su povezane s mješavinom emocija, poput tuge za nečim što smo morali napustiti ili za onima koji su nas napustili, ljutnje zbog okolnosti koje nam nisu išle na ruku ili su nam prouzročile puno problema, straha od budućnosti, uzbuđenja pred nečim novim i sl. Dakle, trenutno ljude ne muči ništa objektivno veliko i zajedničko svima, ali se čiste subjektivni planovi, što može biti dosta emocionalno naporno. Međutim, ponavljam, ovaj trenutak je uistinu velika prilika da kroz sve te emocije razumijemo tko smo, što stvarno želimo i što je stvarno dobro za nas te donesemo dugoročno kvalitetne odluke za vlastitu dobrobit. Za to nam treba puno vjere u sebe i hrabrosti te podrške onih koji nas stvarno poznaju i vole. Stručna pomoć na tom putu je također i više nego dobrodošla.

Pandemiju koronavirusa smo gotovo zaboravili, ali najavljuje se teška zima. Možete li dati kakav savjet kako se nositi s novim problemima?

Uvijek ima i uvijek će biti nekih objektivnih velikih prijetnji oko nas kojih ćemo se pribojavati i prije nego nastupe. Mnoge od tih prijetnji se, nasreću, neće ostvariti, a mnoge će biti puno lakše rješive nego što nam se trenutno čini. Tako je oduvijek bilo i tako će oduvijek biti.

Zato je jako važno ne prepuštati se panici i padati pod utjecaj masovne histerije, poput nabavke brda toalet papira, brašna, ulja, kvasca, drva i sl., jer to bilo kojoj situaciji samo daje nepotrebnu dodatnu težinu. Dodatno, treba se suzdržavati od širenja panike u vlastitim glavama, kao i među ljudima koji nas okružuju, naročito onima koji trebaju našu sigurnost, poput djece, podređenih, starijih i sl. Važno je vjerovati u sebe i svoju sposobnost da ćemo, kao pojedinci i unutar zajednica kojima pripadamo, pronaći rješenje za sve izazove. Ako vidimo da će se neki problem pojaviti, dobro bi bilo napraviti plan suočavanja s njime. U tom planu je dobro promisliti koje bi nam sve prepreke mogle stajati na putu te kako ćemo se s njima nositi ako nastupe. Treba imati i rezervni plan, ako prvi iz bilo kojeg razloga ne uspije. To je jedini mudar način suočavanja s realnim poteškoćama. Ulazak u stanje bespomoćnosti, neplanskog prepuštanja situaciji u nadi da će već netko drugi riješiti naše probleme, žalopojki i sl. je destruktivno, kontraproduktivno i nezrelo.

Svjedoci smo sve većih napetosti i podjela u društvu, ne samo u Hrvatskoj. Napetosti i podjele rastu i u Francuskoj, SAD-u, Njemačkoj... Kako vidite trenutnu situaciju? Jesu li doista društvene mreže, odnosno snažniji zaokret prema virtualnom svijetu u doba pandemije, "zaslužne" za jačanje govora mržnje?

Komunikacija je iznimno moćno sredstvo ostvarivanja utjecaja na druge. Može biti jako blagotvorna i ljekovita, ali i strašno razorna. Pritom se ne radi samo o riječima, nego i o neverbalnim porukama te karakteristikama glasa. Ako smo negdje fizički prisutni, mi svojom tijelom cijelo vrijeme odašiljemo poruke, premda možda ne progovorimo niti riječ. Jednako tako i primamo niz poruka od drugih što snažno utječe na nas. Zato bi trebali biti svjesni i onoga što pričamo, ali i kako izgledamo kad smo u društvu drugih (npr. prisutno, odsutno, zainteresirano, distancirano, s poštovanjem i sl.

Čini se da većina nije svjesna moći komunikacije, kao niti posljedica koje svojom komunikacijom ostavljaju na druge. Zato komunikaciji pristupaju impulzivno i koriste je u svrhu međusobnog nadmudrivanja, dokazivanja vlastite ispravnosti, više inteligencije, veće stručnosti i sl., što u pravilu isključuje ispravnost, inteligenciju i stručnost drugih. Koriste je u svrhu razdvajanja i destrukcije, kako bi valjda druge na taj način potaknuli da im ne proturječe, odnosno da prihvate njihovo mišljenje. Problem je da takvi često nisu usmjereni na rješenje koje bi bilo dobro za sve, već se ukopavaju u problem, traženje krivca i prebacivanje odgovornosti.

Ovi danas česti obrasci ponašanja djeluju razorno na sve grupe, počevši od obitelji, škole, organizacije do razine regija i država. Činjenica je da što je čovjek na odgovornijoj funkciji, počevši od roditeljske, profesorske do voditeljske (na svim hijerarhijskim razinama), trebao bi biti svjesniji važnosti svog utjecaja i posljedica koje radi takvom svojom impulzivnom destruktivnom komunikacijom. Ljudi od voditelja i autoriteta očekuju mirnoću, rješenje, kompas koji će im reći što je ispravno, kamo kao zajednica idu i kako će do tamo doći, a ne prepucavanje i bježanje od odgovornosti. Zato bi trebalo krenuti upravo od tog osvještavanja i promjene ponašanja. Ja vjerujem u ljude i nadam se da će do toga doći. Do tada jedino mogu savjetovati svima da se zaštite od izlaganja takvoj štetnoj komunikaciji te u svome području odgovornosti daju sve od sebe da komuniciraju konstruktivno i s poštovanjem prema sugovornicima. Poznate su izreke majke Tereze da „ne možemo svi činiti velike stvari, ali možemo male stvari činiti s velikom ljubavlju“ i „ako želite promicati mir u svijetu, pođite kući i volite svoju obitelj“.

Koji su preduvjeti za uspješnu komunikaciju? Ili u čemu je tajna uspješne komunikacije?

Tajna uspješne komunikacije je u davanju pune pažnje sugovorniku, tretiranju sugovornika s poštovanjem, osvještavanje koji nam je cilj komunikacije, razmišljanje kako ćemo ga ostvariti, razmišljanje o riječima koje ćemo upotrijebiti i stavu koji ćemo imati pa tek onda ulazak u komunikaciju. Zapravo, ne bismo niti trebali ulaziti u komunikaciju ako nismo svjesni što želimo reći i zašto, odnosno što time želimo postići. Ako i imamo problem s nekim, najbolje ćemo ga riješiti ako mu pristupimo na konstruktivan način. Razaranje odnosa, vrijeđanje, vikanje, kao i šutnja i distanciranje će nas samo odmaknuti od cilja.

Koje su osobine dobrog poduzetnika i dobrog menadžera (šefa)? Ima li razlika među njima? Ima li Hrvatska kvalitetnih - poslovnih i političkih, prvenstveno - lidera?

Poduzetnik je osoba koja ima viziju i želju da ju ostvari. Za to je potrebno da analizira snage i slabosti svoje vizije u odnosu na prilike i prijetnje na tržištu te da na temelju te analize napravi strategiju, organizacijski dizajn i konkretan plan akcije. Zatim je potrebno da svoje zaposlenike u skladu s organizacijskim dizajnom „zarazi“ tom vizijom i organizira njihov rad kako bi ostvarili postavljene ciljeve. Menadžer treba raditi isto, samo ne treba kreirati viziju i strategiju organizacije, ako se nalazi njenim nižim hijerarhijskim razinama, već viziju i strategiju svog odjela ili područja odgovornosti u kontekstu vizije organizacije, a u skladu s organizacijskim dizajnom.

U Hrvatskoj ima ljudi s odličnim znanjima i idejama, odnosno vizijom, ali im u pravilu nedostaje planskog pristupa njihovoj realizaciji. Naime, ne znaju viziju pretočiti u konkretan plan aktivnosti, uskladiti je s organizacijskim dizajnom te motivirati ljude da ga prihvate i angažirano ostvaruju. Čini se kao da očekuju da će se zaposlenici sami snaći u realizaciji ideja, međusobno se dogovoriti kod problema i zajednički donijeti odluke, što je za njih prevelik zalogaj i dovodi do mnoštva problema. To je logično, jer odgovore na ta pitanja trebaju dati poduzetnici i menadžeri, a ne njihovi zaposlenici. Zato bi se poduzetnici i menadžeri trebali sustavno educirati u područjima postavljanja vizije i strategije, planiranja, postavljanja organizacijskog dizajna, organiziranja posla, inspirativnog vođenja, koordiniranja i kontroliranja učinka, što predstavljaju samu suštinu njihove uloge.

Često možemo čuti kako su ljudi ključni za uspjeh, ali istovremeno i da je svatko zamjenjiv. Jesu li doista svi zamjenjivi?

To ovisi o razini znanja i vještina zaposlenika te angažiranosti i motiviranosti da svojim radom pridonese uspjehu svoje organizacije. Takvi radnici su uistinu teško zamjenjivi i organizacija bi trebala napraviti sve da ih prepozna, adekvatno nagrađuje i zadrži. S druge strane, oni koji nemaju znanja, kao niti motivaciju da se razvijaju i pridonose organizaciji, su lako zamjenjivi. Štoviše, dobro bi bilo da se preispitaju zašto su uopće tu gdje jesu, jer je to kontraproduktivno i za njih i za organizaciju.

Što vidite kao svoj najveći poslovni uspjeh, a što biste (ako biste) napravili drugačije kada biste mogli?

Moj najveći poslovni uspjeh je činjenica da sam uspjela ostvariti svoju viziju i uskladiti ju s postavljenim organizacijskim dizajnom poduzeća: izgraditi poduzeće koje zaposlenicima naših klijenata približava važna znanja i vještine na jednostavan, razumljiv i inspirativan način, uz puno poštovanja, razumijevanja i topline. Rezultat je da polaznici vole dolaziti kod nas na treninge i da novousvojena znanja i vještine prihvaćaju s dubinskim razumijevanjem o njihovoj važnosti i korisnosti. To znači da znanja i vještine prihvaćaju na razini stava, što im omogućuje da ih trenutačno integriraju u svoje svakodnevno ponašanje.

Jako mi je drago kad nam u povratnim informacijama polaznici kažu da se nakon naših treninga osjećaju značajno kompetentniji za rješavanje svakodnevnih izazova, što im značajno smanjuje razinu stresa. Osim toga, naročito nam je drago kada kažu da dobivena znanja i vještine redovito uspješno primjenjuju i u svojim obiteljima, jer to znači da smo napravili veliki pozitivan utjecaj na puno ljudi.

Premda sam se u 20 godina poslovanja suočila s raznim izazovima u poduzetništvu i premda sam se s nekima jako teško nosila i puno razmišljala kako da odgovorim na njih, svaki od njih me je izgradio u osobu kakva sam danas, a Ramiro u poduzeće kakvo je danas, tako da uistinu baš ništa ne bih napravila drugačije. Mislim da sam u svakom trenutku donijela najbolje odluke koje sam tada, iz te perspektive, mogla i znala. To je dovoljno i to me ispunjava mirom i zadovoljstvom.

Prvi ste pokrenuli online program na hrvatskom jeziku, moj life coach. O čemu je riječ i kome je program namijenjen? Koliko ima korisnika? Kakva je budućnost programa?

Program moj life coach nastao je kao želja da omogućimo vrlo učinkovit coaching svakoj osobi koja ga treba (a trebaju ga svi u određenim životnim trenutcima), kako bi mogla uz stručno vodstvo i uz vrlo povoljnu cijenu analizirati svoj problem i donijeti najbolje odluke. Cijena je bila deset puta manja od cijene jednog sata psihološkog savjetovanja u Hrvatskoj, a osoba je mogla za tu cijenu proći kroz cijeli coaching proces, koji bi zahtijevao i nekoliko sati dolaska kod stručnjaka.

Nažalost, premda se radilo o vrhunskom programu i bagatelnoj cijeni, ljudi program nisu prepoznali. Štoviše, u nekoliko navrata smo podijelili veliki broj besplatnih licenci, kako bi se ljudi mogli upoznati s programom i riješiti neke svoje probleme, samo su se trebali javiti da im ga aktiviramo. Odaziv je bio zanemariv. Zašto ljudi nisu bili spremni koristiti se programom, već preferiraju ili ostanak u problemu ili odlazak psihologu, ne znam. Radili smo razne analize, ali nismo došli do pravog odgovora. Ono što znam je da su na sličan način ljudi reagirali i na druge programe koji su se nakon našeg pojavili na tržištu. Rezultat je da smo program ugasili. Možda ga opet pokrenemo u nekom trenutku, ali nam to sad nije u planu.

Imate li neki savjet ili poruku za mlade, buduće poduzetnike i zaposlenike?

Čini mi se da živimo u vremenu u kojem ljudi generalno nisu skloni zaljubiti se u svoju struku, posao koji rade, osmisliti neku viziju svog doprinosa i strastveno joj se posvetiti. Čini mi se kao da poslu postupaju više kao sredstvu koje će im dati novac za život nakon posla, nego na mjesto na kojem mogu realizirati ono zbog čega su izabrali školovati se u određenoj struci.

S obzirom da najbolji dio dana, tjedna, godine i života provodimo na poslu, to mi se čini kao velika šteta, jer ako radimo posao površno i distancirano, onda nas može više iscrpljivati nego puniti energijom. Dodatno, propuštamo osjetiti kakav je osjećaj posvećeno izgrađivati nešto u što vjerujemo i do čega nam je stalo, što je velika šteta. Zato bih svima savjetovala da, kako je svojedobno rekao Churchill – ili rade ono što vole ili zavole ono što rade. Sve drugo je destruktivno i kontraproduktivno, odnosno ostavlja nepotrebni osjećaj praznine.