Pogreške - koliko nas uče

Prošlo je nekoliko mjeseci od moje zadnje Tajne uspjeha „Što nas zapravo pokreće?“, u kojoj sam govorila o onome što nas zapravo u životu gura da idemo naprijed te želimo više od sebe. U međuvremenu sam mnogo razmišljala o tome kako zapravo, kad želimo postići nešto više (u bilo kojem smislu), to nužno sa sobom nosi i neke, za nas pomalo neugodne, popratne posljedice. Posljedice koje nazivamo pogreškama. I koje će se sigurno dogoditi. I za koje često mislimo da ih nećemo moći podnijeti. Netko će se njima obeshrabriti, netko će se ljutiti, a netko će bez obzira na njih, ili baš usprkos njima, odmah ustati i krenuti dalje. Netko neće dopustiti pogreškama da budu kamen spoticanja i da mu oteža rješavanje konflikata. Drugima će duhovi prošlosti temeljeni na greškama otežavati svakodnevicu.

Priča o pogreškama

Kroz naš život - tijekom školovanja, na poslu, u obitelji i sl. često smo okruženi pričama o tome kako je loše raditi pogreške i da se one nikako i nikada ne smiju događati. Sama riječ pogreška u sebi nosi prilično negativnu konotaciju, tako da ju izgovaramo gotovo sa strahom i pogleda uperenog u pod. Razjapljenih usta i razrogačenih očiju slušamo o tome što se „grešnoj“ osobi dogodilo, uz puno neodobravanja i odmahivanja glavom i rukama.

Uzrok ovome možemo pronaći još u našem djetinjstvu. Prije samo nekoliko dana sjedila sam u parku i uživala u toplom, ranoproljetnom danu. Na igralištu do mene čula se graja mnoštva djece koja su se igrala lovice, skakala po pijesku i zibala na ljuljačkama. U tom trenu ugledala sam jednu malenu djevojčicu koja je odlučila uzeti malo trave i zemlje s travnjaka. Uto ju spaze njeni roditelji i sinkrono potrče prema njoj vičući „Ne, Eva, ne to dirati, to je bljak!“, brzo čisteći njene dlanove. Djevojčica ih je zbunjeno gledala, a kad je pokušala opet ponoviti isto, i majka i otac bi joj prijetećim prstom pokazali da se to ne smije.

Poimanje pogrešaka

Slično tome, i tijekom našeg školovanja učimo da je loše griješiti - npr. prilikom provjere znanja uvijek je bolje znati točan odgovor. Točni odgovori uvijek rezultiraju višim ocjenama te posljedično većim uspjehom u školi. Koliko puta su profesori izjavljivali: „Vani je kompetitivan svijet i morate se za njega pripremiti!“. Ovo potonje i jest točno, no radimo li ovu pred-pripremu na pravi način? Hoćemo li znati reagirati na pogreške i gasiti požar kad se one neizbježno dogode?

Gledajući ove situacije, nije iznenađujuće da se plašimo grešaka i da kao društvo sve više razvijamo fobiju na njih. Nitko od nas ne želi biti osoba koja je „talasala“ pa pogriješila, nitko od nas ne želi da takva situacija bude vidljiva pa da nas prijatelji, kolege, rodbina i sl. gledaju očima u kojima piše „Trebao/la si više paziti, ja to nikad ne bih tako napravio/la.“

Per aspera ad astra

No, jesmo li uvijek u pravu misleći na taj način i hoće li nas okretanje nove stranice odvesti do naših najvećih postignuća? Upravo nam izreka „kroz trnje do zvijezda“ govori da nije uvijek sve tako iznimno lako i jednostavno i da, ako želimo postati zaista izvrsni u svemu što radimo, moramo ponekad proći i teži put, koji će – htjeli mi to ili ne – zahtijevati da tu i tamo napravimo neku pogrešku. Pravi pogled na pogreške jest da su one temelji našeg puta ka izvrsnosti – ključne za naš osobni i profesionalni rast i kreativnost. Ako samo razmišljamo o tome hoćemo li nešto postići ili ne, bez da svoju pažnju usmjerimo i na putovanje ka tom postignuću, teško možemo na pravi način učiti o sebi i svijetu koji nas okružuje. Drugim riječima, kako je to izjavio William James „Bez pogrešaka, kako bismo znali na čemu trebamo poraditi?“

Život bez greške

Dakle, nema univerzalnog načina na koji bismo se zaštitili od pogrešaka: realnost je tu i ona dapače zahtijeva pogreške. Ono što jest pod našim utjecajem, je način na koji ih doživljavamo. Ako greške vidimo kao nešto katastrofalno i nešto što će zauvijek ostati uklesano u kamenu, naše ponašanje će vjerojatno biti prilično zakočeno. Plašit ćemo se toga što će drugi misliti o nama ako napravimo grešku. Druga opcija je da ćemo biti skloniji burnom nastupu, u kojem ćemo u pravilu okrivljavati okolnosti za naše neuspjehe, nastojeći ih sakriti od drugih. Ovo je upravo jedan od mogućih loših primjera za pretvaranje konflikata u pobjedu.
S druge strane, ako greške vidimo kao izazov i nešto na čemu možemo i trebamo poraditi kako bi postali izvrsni, otvorili smo si jednu u potpunosti novu perspektivu u kojoj letimo na krilima kreativnosti i prava na rast. Sukladno tome, evo nekoliko savjeta kako se osjećati bolje kada pogriješimo:

Kako da greške budu bubamare, a ne slonovi

• Priznavanje pogreške umjesto njenog ignoriranja: priznavanje da se greška dogodila vjerojatno je najteži korak - ključ je stati na loptu, duboko udahnuti i priznati najprije samima sebi: „Ok, greška se dogodila, nitko nije savršen, vidio/vidjela sam što mogu bolje i pokušat ću to primijeniti drugi put.“ Ovim pristupom smo objasnili sebi samima da greška nije kraj svijeta te da se i poslije pogreške može ići naprijed. Rješavanje konflikata koji mogu potencijalno nastati iz grešaka, također su lakše neutralizirani ako znamo što nam sve učenje iz pogreške može pružiti.

• Istraživanje greške: radim li ovu konkretnu pogrešku često? Ako da, kako to mogu spriječiti drugi put? Kako da doskočim ovom izazovu? Primjerice, ako stalno zaboravljamo napisati određeni izvještaj za svog nadređenog, možda možemo postaviti podsjetnik tjedan dana prije roka ili osigurati da nas kolega podsjeti kad se bliži rok. Iz primjera vidimo kako se može učiti iz pogrešaka. Konstantnim ponavljanjem pogreške možemo ući u konflikt s ostalim kolegama na radnom mjestu ili s nadređenim zbog nepoštivanja dogovorenih rokova. S druge strane, istražimo li grešku, rješavanje konflikata koji mogu nastati, istog trenutka postaje lakše, a u boljem slučaju ih možemo i spriječiti.
• Konstruktivna i nekonstruktivna kritika: nekad uzimamo k srcu sve vrste kritika, a nekad nas niti jedna ne dodirne i potakne na promjenu. Umjesto ovog „sve ili ništa“ pristupa, bitno je početi razlikovati ove dvije vrste kritike i svjesno se usmjeriti samo na konstruktivne, kako bismo nešto naučili iz njih. Ako i dalje nismo na sigurni je li kritika bila konstruktivna, dobra ideja je razgovarati s nekim od povjerenja, kako bismo dobili mišljenje sa strane. Pri prihvaćanju ili odbijanju kritika, također trebamo razmišljati o tome od koga nam kritika dolazi, želimo li ju razmotriti i što iz dane kritike možemo naučiti. Smatramo li da je kritika konstruktivna, možemo iz nje izvući korisne savjete kako u budućnosti ne bi ponovili greške koje smo do tog trenutka radili. Kod procesa rješavanja konflikata, svakako činimo uslugu sebi ako razmatramo sve kritike koje su nam upućene i nastojimo popraviti ono što nam se putem njih pokušava reći.
• Učenje, učenje, učenje: često se dogodi da se, zbog straha od greške, držimo samo onoga u čemu smo dobri. Tu smo sigurni i znamo se nositi sa svim izazovima koji se mogu dogoditi. Umjesto da ostanemo u toj udobnoj zoni, svjesno prihvatimo neku novu odgovornost ili neko novo područje učenja, unatoč tome što znamo da ćemo na putu sigurno napraviti i neke veće ili manje greške. To je jedini način da razvijemo svoje potencijale i time si život napravimo boljim, lakšim i zanimljivijim. Kad zamislimo ono što želimo i možemo postati, cijena koju ćemo platiti u ponekoj greški na putu do tog cilja je uistinu zanemariva.

Rješavanje konflikata nastalih zbog pogrešaka

Rješavanje konflikata u organizacijama predstavlja moguću prepreku koja će otežavati normalan rad i obavljanje te izvršavanje određenih zadataka. Kako na radnom mjestu, tako i u privatnom životu, konflikt predstavlja točku koju moramo preći kako bi mogli kvalitetno nastaviti funkcionirati s određenom osobom ili skupinom ljudi. Konflikti se posebno mogu javiti kad se u određenim situacijama dogodi pogreška s nečije strane. Bilo da se radi o profesionalnom svijetu, to jest obavljanju nekog zadatka ili nekoj pogrešci vezanoj za međuljudske odnose, nastali konflikt može otežati svakodnevno funkcioniranje unutar organizacije. Rješavanje konflikata mora biti odrađeno međusobnom suradnjom dvaju ili više osoba koje su se našle u konfliktu. Onaj član kolektiva koji je napravio grešku treba biti spreman preuzeti odgovornost. Zatim, svakako je bitno da je osoba spremna poslušati kritike od strane ostalih kolega kako bi se greška prestala ponavljati.

S druge strane konflikta nalazi se osoba koja zadaje kritiku onome koji je napravio određenu grešku. Rješavanje konflikata kao cilj ima nastavak normalnog odnosa uz rješavanje one stavke koja je u početku izazvala konflikt, u ovom slučaju greška druge osobe. Osoba svoje kritike prema drugome treba uputiti na način na koji se druga osoba neće osjećati napadnuto ili ugroženo, jer se jedino na taj način može postići rješavanje konflikata bez ozbiljnijih posljedica na međuodnose onih koji su uključeni u konflikt. Poruka, to jest kritika koju se upućuje osobi treba istaknuti ono što se smatra krivim, odnosno ono što je bilo uzrok pogreške koja je nastala. Također, kako bi rješavanje konflikata bilo uspješno za obje strane, kritika treba u jednom aspektu biti i savjet osobi kako da više ne ponavlja pogrešku.

I za kraj, jedna izreka kojom bih htjela zaokružiti ovu Tajnu uspjeha: „Život u kojem su se radile pogreške jest ne samo časniji, nego i korisniji od života u kojem se nije radilo ništa.“ George Bernard Shaw

I još jednom zapamtimo, pogreške nisu uvijek kamen spoticanja, nego mogu biti i odskočna daska u daljnjem radu. Rješavanje konflikata kreće kao rješavanje pogreške koja se dogodila.