Nasilnika je sve više, mnogi su u radnoj okolini. Smije li poduzeće dozvoljavati nasilničko ponašanje pojedinaca pitanje je s vrlo jasnim odgovorom.
Kroz posao susrećemo svakakve ljude. Mnogi su uistinu divni i obogaćuju naše živote. Ali s vremena na vrijeme svi ćemo sigurno naletiti na one… pa, manje divne. Knjiga profesora Boba Suttona sa Stanforda, The No Asshole Rule, bavi se problemom lošeg ponašanja na radnom mjestu te cijenom takvog ponašanja za neko poduzeće. Profesor Sutton daje i dva testa koji nam mogu pomoći u otkrivanju nasilnika oko nas. Jer nasilnici mogu ići samo onoliko daleko koliko im mi dozvolimo. Svi mi, kao zajednica. Prvo se trebamo zapitati osjećaju li se ostali nakon susreta s tom osobom deprimirano, poniženo ili u bilo kom smislu loše? A drugo je pitanje jesu li cilj te osobe obično one nemoćnije od nje same?
Nasilnici, bez obzira na kojoj razini u poduzeću bili, laktare svoj put prema vrhu zato što smatraju da to mogu i na taj način postižu rezultat. I ponekad stvarno i uspiju. No ipak, uglavnom to bude na štetu poduzeća. Upravo stoga, bitno je uvesti pravilo profesora Suttona: The No Asshole rule. ne?
Emocionalna inteligencija dio kurikuluma
U Hrvatskoj se još uvijek većina obrazovnog programa sastoji od memoriranja informacija. Iako je prošlo već preko 20 godina od knjige Emocionalna inteligencija (Emotional Intelligence) Daniela Golemana. I dok naši političari još uvijek razmišljaju o tome što i koliko bi kojih predmeta trebalo staviti u kurikulum da se ostvari uspjeh, svijet nas je već odavno pretekao. U SAD-u su već na tisuće škola te cijele države usvojile programe kojima se razvija socijalna i emocionalna inteligencija kroz sve razine obrazovanja. Kurikulum koji se odnosi na razvijanje tih kompetencija učinile su obaveznim, jednako kao i znanja iz matematike ili jezika. U Ilinoisu tako učenici srednjih škola već moraju znati rješavati konflikte razgovorom te slušanjem i pričanjem doći do obostrano zadovoljavajućih rješenja.
Goleman je istakao kako je emocionalna inteligencija aktivni čimbenik koji pomaže u učenju. Sada je i znanstveno dokazano da pomažući djeci da poboljšaju svoju samosvijest i samopouzdanje, upravljaju svojim emocijama i impulsima te povećaju empatiju pomažemo im i u njihovim akadamskim postignućima. Istraživanje je provelo Sveučilište Illinois na djeci od predškolske do srednjoškolske dobi. Naš obrazovni sustav prije svega ima na rasporedu riješiti tešku zagonetku što je bilo prije – partizani ili ustaše, zatim se odlučiti koji je pravopis točan (iako većina sve manje govori hrvatski), a onda se, možda, jednog dana okrenu i ovim banalnim pitanjima kao što je emocionalna inteligencija. Tada bi na red mogla doći i odgovorna ekonomija, ali to je već tema za neko drugo tisućljeće.
