ROWE (Results Only Work Environment) je menadžment model iz 2003. godine, a doslovno radno okruženje kome je na umu prije svega i isključivo rezultat.
ROWE (Results Only Work Environment) je relativno novi menadžment model iz 2003. godine. Doslovno znači radno okruženje kome je na umu prije svega i isključivo rezultat. Postavile su ga direktorice ljudskih resursa Jody Thompson i Cali Ressler za poduzeće Best Buy koje prodaje elektroničku opremu. Ubrzo nakon primijenio ga je i GAP, a zatim i ostali. Osnovna postavka modela je da su zaposlenici plaćeni prema rezultatima koje ostvaruju, a ne prema satima rada. Namjera mu je i omogućiti zaposlenicima da postanu autonomniji, rade od kuće te imaju fleksibilno radno vrijeme. Iako je u puno slučajeva polučio – i isporučio - rezultat, model se dovodi u pitanje. Problem je što, kada je jedino rezultat bitan, ljudi su sposobni svašta učiniti kako bi ga ostvarili. Pritisak koji se tako stvara može i dobre ljude potaknuti da ponekad pribjegavaju neetičnim rješenjima prema kupcima kako bi ostvarili rezultat.
Osim pitanja povjerenja i odgovornosti, neki ljudi jednostavno ne funkcioniraju dobro pod takvim pritiskom. Da bi ROWE model bio stvarno uspješan, svi zaposlenici moraju ga istinski prihvatiti. Nakon svega 10 godina primjene, Best Buy je napustio ovaj model nakon što im je vrijednost dionica kontinuirano opadala. Od kad se vratio na uobičajeni 40-satni radni tjedan ponovo uspješno posluju. Mi ne možemo niti doći u napast da provedemo ovakav eksperiment. Trebamo voditi i evidenciju boravka na radnom mjestu čija je kontrola pod nadležnošću države!
Rezultat se ne može uvijek svesti na brojke
Rezultat je važan svakom poduzeću koje namjerava ostvariti svoju konkurentsku prednost. Važan je i pojedincima koji uz pomoć rezultata žele ostvariti svoj osobni cilj. No, dok su u prodaji rezultati relativno lako mjerljivi izvan toga je jako teško odrediti je li tko ostvario rezultat ili ne. Uz sve veću prisutnost tehnologije čini se da će podaci koje, zahvaljujući njoj, dobivamo to olakšati, a stvarnost se tome opire koliko god može! Svi vjeruju podacima, oslanjaju se na njih, na njima baziraju svoje planove i poslovanje. No, može li se baš sve mjeriti? I je li neko poduzeće samo ono što se može izraziti brojkama? Koliko god razne brojke, uključujući i ključne pokazatelje, bile bitne, one nisu dovoljne. Kako na primjer mjeriti angažman zaposlenih? On se može procijeniti, ali ne i precizno izmjeriti. Osim toga, mjerenje ljudi prema određenim ciljevima potiče namještanje rezultata i kratkoročno razmišljanje.
A to je upravo u suprotnosti s razlogom postojanja neke organizacije i njezinim stvarnim vrijednostima koje isporučuju društvu i dioničarima. Stoga ne bismo trebali pokušavati baš sve izraziti brojkama. I naročito ne bismo trebali poduzeće svoditi na jednadžbu i brojke. Jer ono što čini neko poduzeće su zaposlenici, klijenti, ulagači, ukratko ljudska bića, koji su kao takvi nepredvidljivi i emocionalni, ali i kreativni i prepuni potencijala.
Brexit je rezultat nejednakosti
Britanska neprofitna organizacija Oxfam objavila je rezultat analize prema kojoj 1% najbogatijih u Velikoj Britaniji sada posjeduje dvadeset puta veće bogatstvo od ukupnog bogatstva najsiromašnije petine stanovnika. To Veliku Britaniju svrstava u rang razvijenih zemalja s najvećom nejednakošću. U Oxfamu smatraju kako je upravo ta ogromna nejednakost u britanskom društvu doprinijela glasovima za izlazak iz Europske Unije. Izvještaj navodi: "Tri desetljeća izuzetno velike nejednakosti ostavile su duboke posljedice zbog čega mnogi ljudi smatraju kako imaju malo udjela u društvu te se osjećaju isključeni iz političkih i gospodarskih prilika. … referendum je rezultirao podjelama u našoj zemlji… gdje su mnogi ljudi izrazili svoje nepovjerenje i nepovezanost s političkim procesima te glasali za promjenu u nadi da će time poboljšati svoj gospodarski položaj."
Rachael Orr, voditeljica Oxfamovog programa za Veliku Britaniju rekla je: "Nejednakost je ogromna prepreka rješavanju siromaštva i stvorila je gospodarstvo koje očito ne funkcionira ni za koga." Meni se čini da su ljudi našli pogrešni uzrok koji okrivljavaju za tu nejednakost jer nije nužno da je ovih 1% ostvarilo uspjeh i postalo toliko bogato zbog toga što je Britanija postala dio Europske unije. No, ljudima često nije potreban točan razlog i argument da bi nešto napravili. Emocije su tu i političari često igraju upravo na njih kako bi nam pogled skrenuli s pravih razloga.
