Smijeh je terapija u kriznim trenucima – Deniza Drusany, Crveni nosovi

Tanja Pureta: Dobar dan. Dobro došli u emisiju Psihologija uspjeha. Ja sam Tanja Pureta, urednica i voditeljica emisije, a imam čast i zadovoljstvo predstaviti vam današnju gošću Denizu Drusany, izvršnu direktoricu udruge Crveni nosovi Klaunovidoktori.

Deniza Drusany: Dobar dan. Hvala Vam puno na pozivu i prilici za gostovanje.

Tko su Klaunovidoktori?

Tanja Pureta: Vjerujem da su mnogi naši slušatelji bili u prilici vidjeti Klaunovedoktore u nekoj od bolnica ili drugih ustanova u kojima djelujete, ali da malo njih ustvari zna tko su oni doista i na koji način pomažu. Stoga, idemo odmah u srž.

Deniza Drusany: Odmah u srž naših Klaunova. Često je prisutna zabuna: 'Jesu li oni doktori ili nisu?' Odgovor je: „Nisu.“ Klaunovidoktori su profesionalni umjetnici koji se u našoj udruzi educiraju dugi niz godina u svim područjima kako bi dali psihološku podršku. Imamo opsežni doktorski kurikulum koji umjetnici prolaze i pomoću kojeg vježbaju svoje umjetničke vještine te zalaze u vrlo veliku dubinu filozofije Klauna. Educiraju se u jako puno područja, od psihologije i komunikologije do bolničkih procedura. Pohađaju puno predavanja koja drže stručnjaci kako bi se znali prilagoditi okruženju u kojem se nalaze poput bolnica, domova za starije, u potresom pogođenim područjima i tako dalje.

Daju psihološku podršku, točnije ulaze u teške životne situacije na način da donose humor, radost, umjetnost i svoj karakter koji je nespretan, otvoren i živahan što im služi kao način da se povežu s korisnicima, djecom i roditeljima. Mi prvenstveno idemo djeci, no naglašavam da su roditelji također veliki korisnici. Ako roditelj nije dobro, ni dijete nije dobro. Tu se stvara velika povezanost gdje osnaživanje roditelja puno znači kako bi oni svojoj djeci pružili najbolju moguću podršku – smirenost, sigurnost, i na kraju, veću zadovoljstvo i dobrobit i za sebe i za svoju djecu.

Nastanak i važnost Klaunovadoktora

Tanja Pureta: Stvarno je fantastično imati takav oblik psihološke podrške pogotovo kad boli srce, duša i tijelo. U svakom slučaju, netko je došao na ideju da uvede Klaunovedoktore u bolnice. Iza nje vjerojatno stoje znanstvene ili praktične spoznaje. Koja je tomu suština, logika ili smisao? Na koji način oni pomažu i pomažu li uistinu?

Deniza Drusany: To je naoko izgleda kao uveseljavanje, vedrina, a iza toga ima jako puno edukacije i stručnosti te cijela filozofija koju donosi Klaun sa svojim raznovrsnim emocijama. Mi uvijek mislimo da je samo smijeh lijek, no nije baš uvijek. Nekad su suze i neke druge emocije upravo ono što nam treba, a to Klaun jako dobro prepoznaje i s tim se jako dobro povezuje.

Cijela priča je krenula iz Amerike s prvim Klaundoktorom Michaelom Christensenom koji je dugogodina radio kao klaun. Njegov brat mu je na samrti dao mali medicinski kovčežić i rekao da bi to bila dobra uloga za njegov Klaun karakter. Otprilike u to doba je Christensen dobio poziv da nastupi u bolnici i tako spojio ideju donošenja radosti i smijeha u bolnice djeci. Time je osnovao Klaunovedoktore koji daju psihološku podršku pacijentima.

Širenje i razvitak koncepta Klaundoktorskih organizacija

Nakon toga se koncept proširio i na Europu gdje imamo jako puno Klaundoktorskih organizacija. Međutim sve ovisi u kojem dijelu svijeta se nalazimo, koliko je ta kultura razvijena i koliko je prepoznata. To je sada, i što se istraživanja tiče, velika tema za koju mi kao udruga nemamo puno resursa, ali se rado uključimo kada je neko voljan istraživati.

Postoji dosta istraživanja koje provode naše partnerske organizacije s kojima smo dio međunarodne organizacije Red Noses International. Najviše istraživanja se radi oko našeg programa koji se zove Intenzivan osmijeh u kojem Klaun pomaže djeci kada idu na različite bolne ili zastrašujuće pretrage ili operacije. U Češkoj je provedeno istraživanje koje je pokazalo da prisutnost Klauna smanjuje anksioznost i simptome stresa kod djece, a pozitivno utječe i na roditelje koji se osjećaju smirenije i boljeg su raspoloženja.

Tanja Pureta: Kada čovjek to sluša, može reći da bi bilo idealno kada bi uz svakog pacijenta cijelo vrijeme bio jedan Klaun. Kao psiholog, mogu reći da su istraživanja pokazala da je smijeh jako važan faktor ozdravljenja i može značajno utjecati na promjenu percepcije određene situacije. On pomaže u prevladavanju osjećaja bespomoćnosti i daje osobi osjećaj da je suočavanje s izazovima samo dio procesa na kojem se treba raditi. No, naravno, nije ideja da pacijent bude veseo ako je tužan. Treba odraditi i tugu, strah i sve ostale emocije, a vjerujem da jedan Klaun može u tome puno pomoći.

Prakse psihološke podrške Klaunovadoktora u inozemstvu

Rekli ste također da u drugim zemljama udruge slične vama provode psihološku podršku pacijenata, kakve su prakse u inozemstvu? U kojim zemljama je lakše, u kojima je teže? Šta bi to bilo moguće prenijeti na Hrvatsku ili iz Hrvatske u druge zemlje?

Deniza Drusany: U Europi se sve više povezuje kultura i umjetnost i može se prenijeti ili preuzeti puno dobrih praksi. Pokazatelj su skandinavske zemlje, Ujedinjeno Kraljevstvo i neke druge zemlje u kojima liječnici receptom prepisuju pacijentima izlaganje umjetnosti. Kao primjer ću navesti slučaj jedne majke s post porodiljnom depresijom kojoj je liječnik na recept propisao uključivanje u neku vrstu umjetnosti pjevanja. a koja je njoj puno pomogla ozdraviti i dušu i tijelo. Vidimo da način na koji se može implementirati cijeli sustav umjetnosti unutar zdravstvenog i socijalnog sustava može ići do vrlo širokih granica. To su sve koraci koje možemo napraviti u društvu. Mislim da je naše društvo općenito jako otvoreno, otvoreno za podršku i za pomoć. Mi za to imamo najbolji dokaz - naše donatore koji su važan dio naše priče i koji to omogućuju. Mislim da postoji velika otvorenost da se i dalje razvija pomoć i podrška te donosi radost gdje god je potrebna.

Djelovanje Crvenih nosova u Hrvatskoj

Tanja Pureta: Upravo ste sad otvorili jednu zanimljivu temu povezanosti kulture, točnije umjetnosti i zdravstva. Umjetnost je od davnina poznata kao jedan katalizator emocija. Kroz umjetnost se mogu puno bolje razumjeti emocije ili proraditi ih. Zato su, u krajnjoj liniji, i Grčke tragedije bile jako popularne. Idemo vidjeti općenito, kad dođu Klaunovi u bolnice provoditi psihološku podršku, jesu li ti pacijenti samo pasivni primatelji ili je njihova uloga nešto aktivnija i zašto je to važno?

Deniza Drusany: Iskoristila bih priliku reći malo više o našim programima i našem djelovanju. Crveni nosovi djeluju u 18 institucija, na 124 dječja bolnička odjela u Hrvatskoj. Naša hrvatska udruga se jako proširila; imamo četiri Klaundoktorska tima (u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku) koji pokrivaju regionalno područje. Mnogi ne znaju da smo prisutni i u domovima za starije, točnije njih 12. I na poziv provodimo psihološku podršku čak i u sklopu programa za djecu s teškoćama u razvoju. Trenutno razvijamo i program za djecu sa autizmom, a već smo prisutni u dva Centra za autizam (u Zagrebu i Rijeci). Naši programi su vrlo raznoliki, a najpoznatiji smo po posjetama u bolnicama jer je iz njih i potekla ideja o Klaunovima koji dolaze u pomoć bolesnicima.

Profesionalna stručnost i fleksibilnost Klaundoktora

Oni u toj jednoj sekundi kada otvore vrata, moraju procijeniti što će napraviti, odnosno tko je u sobi, jesu li to mlađa ili starija djeca te jesu li roditelji prisutni ili nisu. U interakciji, Klaundoktori stvaraju predstavu s trikovima, s pjesmom, ovisi što procijene da je u tom trenutku najbolje.  Važno je i koji su njihovi osobni talenti u što onda uključuju djecu. Djeca se mogu uključiti u trik ili se uključiti samo smijehom i imamo stvarno fantastične primjere psihološke podrške djeci za koju roditelji kažu da se prethodno nisu mogla opustiti, da nisu bila nasmijana te da nisu mogla ući u interakciju.

Ovo je doslovno to što ste rekli. Klaundoktori djeluju kao jedan katalizator. Kasnije čujemo povratne informacije da atmosfera koju oni donesu ostane jako dugo, da to nije samo tih 10 minuta u sobi, nego cijeli tjedan. Imamo primjere djece koja su češće u bolnici i ne žele biti otpuštena iz bolnice taj dan jer dolaze Klaunovi. Zadovoljstvo ide do te razine jer djecu njihov posjet dirne i uključi.

Specifičnosti intervencijskih programa

S druge strane imamo programe koji su Cirkus Smile, Cirkus Pacijentus, Cirkus Varijete koji su vrsta umjetničkih radionica s korisnicima koji mogu biti stariji, djeca državljani i djeca tražitelji azila. Bili smo upravo sada u hotelu Porin s takvim programom u koji direktno uključujemo naše korisnike. Kod starijih je to obično povezivanje s talentima koje su pokazivali u mladosti. Ljudi su se u mladosti svačime bavili: pjevanjem, plesom, recitacijama. Oni se jako rado uključe svojim znanjima i nakon tjedan dana vježbanja sudjeluju u predstavi pred ostalim korisnicima u domu. Djeca uobičajeno predstavljaju drugima žonglerske i cirkuske vještine, trikove koje mogu uvježbati ili ples, hulahop, … Osim što se uključuju u vidu umjetničke aktivnosti, nakon toga imaju priliku predstaviti se i samopouzdano stati na pozornicu pred druge ljude te pokazati što su uspjeli napraviti. Takva psihološka podrška stvarno fantastično funkcionira.

Tanja Pureta: Ovdje bih opet kao psiholog mogla otkriti cijeli niz dobrobiti; od zgrčenog tijela koje se počne opuštati kroz zabavne aktivnosti, do mozga koji ne razmišlja o teškim temama. Kroz umjetnost se oslobađaju emocije, tako da su Klaunodoktori koji dolaze svaki tjedan kao terapija antibioticima, odnosno jedna tableta tjedno.

Deniza Drusany: Mi ju zovemo tableta radosti.

Tanja Pureta: Odlično - šumeća tableta radosti.

Rad s djecom s teškoćama

Rekli ste da djelujete u bolnicama te u staračkim domovima. Ima li još ustanova za autizam ili drugih koje su specijalizirane za pojedince s poteškoćama te na koji način tamo radite psihološku podršku?

Deniza Drusany: Prisutni smo u centrima za autizam te u rehabilitacijskim i odgojnim centrima, no svake godine idemo u druge ustanove s programom Karavan Orkestar - predstavom koja je namijenjena djeci s teškoćama. Imamo povratne informacije rehabilitatora koji tvrde da djeca koja nikad nisu reagirala, nakon naše podrške reagiraju. To je predstava koja je jako dugo razrađivana u inozemstvu, a kako smo dio međunarodne organizacije, puno stvari možemo preuzeti i dobiti edukacijom u određenim područjima. Predstava je ciljano osmišljena da djeci da vremena, ciljano ih potiče da se osjećaju uključeni iako su nepokretni i ne mogu potpuno percipirati neke stvari u tom trenutku. Pjeva se dječje ime, a ključevi su instrumenti čime se oni uključuju u orkestar.

Tanja Pureta: Koliko dopirete do autistične djece? To je danas dosta velika tema.

Deniza Drusany: To je novi program koji je proizašao iz europskog programa Kreativna Europa. U sklopu programa smo se tri godine razvijali, proučavali i educirali o toj temi i sa sestrinskim organizacijama razvili najbolji format psihološke podrške za njih. Svi Klaunovi koji rade u tom programu kažu da je i kod djece s autizmom jako bitan individualni pristup . Svako dijete je različito i Klaunovi im pristupaju potpuno individualno i procjenjuju koja je količina odnosa potrebna za njihovu reakciju. Je li to glazba ili taktilna tehnika kojom se povezuju s djetetom i uključuju ga. Tu također imamo jako lijepih rezultata i povratnih informacija.

Poslovan aspekt društvenog poslovanja

Tanja Pureta: Kad ovako pričate o vašim Klaunovimadoktorima, vidim cijeli niz znanja i vještina. Rekli ste da se oni jako dugo educiraju, ali to nije samo edukacija, nego primijenjena edukacija psihološke podrške, sposobnost sagledavanja situacije - što će i kako napraviti, kako napraviti neku korist i kako ne napraviti štetu. To su sve vrlo kompleksne vještine koje zahtijevaju puno znanja, vještine i učenja pa sve to njihov angažman čini jednim profesionalnim poslom. Rekla bih da je to toliko važna struka i sasvim sigurno se teško može povezati s volonterskim radom jer je to profesija za koju bih voljela da je ima sve više sudionika. Vi ste udruga, pa bih voljela dotaći se tog osjetljivog područja, odnosno osjetljive teme. Mnogi ljudi, mnogi naši slušatelji, pod udrugama podrazumijevaju svakakve odnose. Stoga me zanima kako vi funkcionirate u kontekstu udruge? Možete li platiti stručnjake i edukacije za provedbu psihološke podrške? Može li se živjeti od posla Klaunadoktora? I od čega vi živite?

Deniza Drusany: To je stvarno važna i osjetljiva tema i rado bih sada predstavila svaki kutak našeg rada i poslovanja. U tom kontekstu, mi kao udruga živimo od donacija, a najviše donacija dobivamo od pojedinaca, više od 20.000 hrvatskih građana nas redovno doniraju i to je naša osnova za održivost i rad. Uz to, podržavaju nas poduzeća financijskom pomoći ili različitim uslugama poput stručnih edukacija što jako puno znači nama, a ujedno je korisno i za samo poduzeće. Sada s novim ESG regulativama, mi s našim radom upotpunjavamo social dio u toj regulativi i poduzeće može imati korist. Nama je pak od neprocjenjive važnosti dobiti određene edukacije za psihološku podršku, poslovne procese ili zaštitu na radu jer nas sve to dotiče kao da smo poduzeće. Donacije i stručna pomoć u tom dijelu nam je izrazito bitna i korisna.

Društveni altruizam i odgovornost

Rekla bih da je Hrvatska stvarno solidarno društvo, da ima toliko ljudi koji žele pomoći i biti dio naše priče, što mnogi sa svojim donacijama i jesu. Oni omogućuju da mi redovito donosimo osmijeh, nadu i radost tamo gdje je najpotrebnije. Mislim da se donatori tako i osjećaju kada im šaljemo priče ili nas vide tijekom pružanja psihološke podrške korisnicima. Stvarno smo svakodnevno prisutni i mislim da je to velika vrijednost. Postoji puno istraživanja koja govore kako je doniranje i pomoć drugima važno i za sreću onoga tko donira. Nama je u prirodi htjeti pomoći i biti dio dobre priče i lijepe zajednice.

S druge točke gledišta, organizacije civilnog društva su, u jednom dijelu, prepoznate unutar institucija Republike Hrvatske. Mi smo također primatelji institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Situacija nije kao u nekim drugim zemljama gdje je civilno društvo potpuno razvijeno, a rad poput našeg se prepoznaje kao važan faktor koji ozbiljno doprinosi i nadopunjava državne sustave. U Hrvatskoj je razumijevanje toga još uvijek u razvoju. Volonterski rad u ovom kontekstu može biti vrlo značajan, ali ima svoja ograničenja.

Međutim, to što rade naši Klaunovi je zanimanje, to je poziv. Oni već dolaze sa stručnošću, educirani su i profesionalni umjetnici kada pristupe udruzi. Ova dodatna edukacija zahtijeva jako puno vremena. Isto tako, mi imamo preko 100 primjena psihološke podrške mjesečno. U jednom danu smo prisutni u nekoliko gradova, u nekoliko institucija. To je nešto što se Klaundoktor stvarno mora obvezati. Mora biti svjestan da će doći među ljude koji imaju tešku situaciju i da će usprkos tome vrlo profesionalno odraditi taj posao. U tom kontekstu je ovo svakako zanimanje, to je posao i zato nije dovoljno da je volonterski. 

Zakonske odredbe udruge

Tanja Pureta: Naravno. U redu je onda da budu plaćeni iz tih donacija tako fantastični stručnjaci koji se prihvate educirati, raditi i emocionalno prepustiti svemu, a uz to napraviti kilometre za provedbu psihološke podrške. Mene je u cijeloj priči iznenadilo da preko 90% vaših prihoda ide iz donacija, a samo mali postotak ide iz određenih državnih ili društvenih fondova. Čak unatoč tome što ste udruga koja se bavi društveno odgovornim poslovanjem, odnosno radite društvenu dobrobit, morate plaćati poreze i sve druge prihode. Zar takve vrste udruga ne bi trebale podlijegati drugoj vrsti zakona?

Deniza Drusany: Kod nas je već davnih godina bila prisutna inicijativa o Zakonu o udrugama, da se civilne organizacije koje rade za opće dobro reguliraju na drugačiji način. Međutim, to nije zaživjelo, tako da mi funkcioniramo kao i bilo koji drugi poslovni subjekt. No, s druge strane naglašavam ponovno važnost građana i poduzeća koji to prepoznaju. Recimo, nama se za promotivne aktivnosti znaju javiti donatori i pitati nas koliko koštaju plakati. Nas to ili ne košta ništa ili nas košta minimalno i upravo tu leži dobra volja poduzeća koja prepoznaju da na taj način mogu doprinijeti i da na taj način mi možemo usmjeravati donacije u naše Klaunove koji odlaze u bolnice i staračke domove te pružaju psihološku podršku.

Radni izazovi

Tanja Pureta: Ne promovirate sebe u smislu da imate neku korist od toga, nego sva promocija koja ide je donirana i ide u svrhe proširenja svijesti te broja ljudi i organizacija koje će onda donirati kako bi vi mogli raditi svoju misiju. Pretpostavljam da su općenito potrebe za ovakvom vrstom psihološke podrške jako velike, da bi se moglo donatorski angažirati puno više organizacija, pa bi mogli imati puno više Klaunovadoktora i doći do puno većeg broja ljudi kada biste imali još više novaca, sredstava te prostora. Koliko se sjećam, vi imate problem i s prostorom?

Deniza Drusany: Mi smo već osam godina u istom prostoru, iako smo se značajno proširili obzirom da 14 godina djelujemo u cijeloj Hrvatskoj. Tu dolazi pitanje prostora ili naprimjer auta koji nam je sada na servisu. Isto tako, uredska oprema, laptopi kojih barem tri ode svake godine za koje se čudim zašto su nefunkcionalni iako su pet godina stari. U tom kontekstu bi nam izrazito puno značile donacije, proizvodi, prostor, automobili ili značajni, povoljni uvjeti. Oko cijelog našeg rada je zahtjevna logistika, koordinacija odlazaka na psihološku podršku. Tu je i prikupljanje donacija što je isto vrlo stručan posao koji je sam segment za sebe. Što god mi uložimo, trostruko nam se vrati, a donacije u području opreme nam jako puno pomažu i znače.

Doprinesite zajedničkom cilju

Tanja Pureta: Draga poduzeća, drage organizacije, dragi građani i 1 euro pomaže, a kamoli druga konkretna pomoć koja može još puno doprinijeti jer ipak puno, puno kapljica stvara more, je li tako?

Deniza Drusany: Da, i kod nas je stvarno takva situacija, mi tako živimo. Imamo većih donacija, ali male donacije stvarno dobrih ljudi koji doniraju s toliko puno srca, koji nas zovu kad ne mogu donirati, su nama jako značajne i jako pazimo na njih. Stvarno smo zahvalni na svakoj velikoj i maloj donaciji.

Tanja Pureta: Apsolutno. Tim više što se kod vas stvarno može reći da nema prelijevanja ili pranja novca. Sve što se dobije, odmah se vidi na puno Klaunovadoktora koji donose osmijeh psihološkom podrškom. Ne donose samo dobro raspoloženje, nego doslovno zdravlje i to je dobrobit svima - pacijentu, roditeljima i zdravstvenim djelatnicima. Svi oni u tom lancu trebaju imati jednu dobru energiju, raspoloženje i emocije da bi liječenje uspjelo.

Deniza Drusany: Tako je, tako liječenje uspijeva. Razlog zašto mislim da su donatori toliko dugo s nama je jer nas vide na terenu kako provodimo psihološku podršku. Puno donatora su roditelji, bake, djedovi djece i unučadi koji su u bolnici. Na toliko mjesta ćete sada doći i biti prepoznati ako kažete da ste iz Crvenih nosova. To je ono i što se stvarno trudimo biti profesionalni i ostaviti srce na terenu.

Infiltriranje u zdravstveni sustav

Tanja Pureta: Dragi slušatelji, nakon što smo vas pozvali da pogledate kako možete pridonijeti ovoj fantastičnoj udruzi, voljela bih pokrenuti još jednu temu koja je isto vezana za Crvene nosove. Koliko ste prepoznati u zdravstvu? Postoje li bolnice ili ustanove koje vas više ili manje prepoznaju? Postoje li otpori na vaše oblike psihološke podrške i kako uopće s njima stvarate sinergiju?

Deniza Drusany: Na početku je svakako trebalo ući u zdravstveni sustav s idejom psihološke podrške jer mi kao kultura nemamo razvijenu Klaunovsku umjetnost. Klaun je sam po sebi nov u tom sustavu, a tek još čudnije je što radi Klaun u bolnici. Međutim, već 14 godina uspijevamo. Na našim partnerima, koji su po 30 godina i dulje u udruzi, se vidi koliko su srasli u taj sustav i koliko ih stvarno traži liječničko osoblje. Oni uz sebe imaju telefone i na zahtjev dolaze u sobu pomoći pri određenoj proceduri. Mislim da smo stvarno razvili jako lijep odnos po tom pitanju. Mi također provodimo edukaciju humora u zdravstvu, gdje uključujemo medicinsko osoblje iz bolnice i držimo im predavanja i radionice o načinu korištenja humora, njegovim prednostima i kako se može implementirati u zdravstvu te s njima prolazimo točno ono što mi radimo u bolnici.

I nakon te edukacije stvarno vidimo veliki pomak u smislu shvaćanja koliko je to, ispod onog što se vidi izvana, uistinu dodatni doprinos zdravlju. Imamo naročito lijepe odnose s medicinskim sestrama koje su stalno uz pacijente i koje znaju točno gdje, kada i kome treba podrška. Ima još puno prostora u smislu razvoja toga da stvarno postanemo dio sustava. Da nismo samo lijepi dodatak, nego da smo nešto što je nužno imati, da je nužno „obojati“ bolnicu na jedan drugačiji način. Mislim da imamo odlične suradnje, jer humor sada ima važnu ulogu u zdravstvu, posebno u medicinskim i srednjim školama te među studentima pete godine. Oni imaju priliku upoznati Klauna, s kojim razvijaju poseban odnos. Mislim da u budućnosti ima jako puno potencijala za još veću i bolju suradnju koja će u konačnici koristiti i medicinskom osoblju jer mi smo njima biti pomoć, a ne netko tko im smeta.

Pomažemo im da se mogu fokusirati na svoj, stručni dio posla, dok Klaun preuzima ulogu onog koji odvraća pažnju, donosi radost i pomaže djetetu i roditeljima da se opuste. To im daje unutarnju snagu koja im je potrebna za brži oporavak, što je i cilj psihološke podrške.

Rad s onkološkim bolesnicima

Tanja Pureta: Klaunovi razumiju sve emocije, mogu pomoći djeci da se suoče sa strahom i tugom i ljutnjom. To jako pomaže zdravstvenom osoblju da onda mirnije obavi svoj posao jer nijednom zdravstvenom djelatniku nije ugodno vidjeti čovjekovu patnju. To je nešto što se može staviti u ruke Klauna koji zna što će s njom na jedan bolji način.

Počeli ste s djecom kao pacijentima, međutim razvili ste i programe za starije osobe te programe za odrasle osobe onkološke bolesnike. Djeca vjerojatno prirodno reagiraju na Klauna. Sami ste rekli da u Hrvatskoj ne postoji Klaun kultura. Shodno tome me zanima kako odrasli reagiraju na ovaj oblik psihološke podrške i kakve uspjehe imate kod njih, koliko to ima smisla?

Deniza Drusany: Na onkologiju za odrasle smo krenuli 2023., a 2025. želimo proširiti program. Dobili smo jako lijepe povratne informacije od korisnika i osoblja. Specifično je kod Klauna što se on mora svugdje prilagođavati na drugačiji način. Dubina njegovog karaktera je tolika da će jednostavno uvijek netko naći nešto za što će se zakačiti, što će mu biti poznato jer jednostavno tako funkcionira. Za odrasle na onkologiji ima više pjesme, više glazbenog djela i šala koje su jednostavno drugačije. Klaun ima minimalnu masku, to je najmanja maska na svijetu. On nema šarenu, ogromnu kosu, hrpu šminke. Vrlo je decentno obučen i kostimiran u skladu sa svojom karakterom i na kraju dana svejedno je ima li on crveni nos ili ne ako je on u svom karakteru.

U sklopu naših edukacija mi odrasli se valjamo od smijeha. Tu je prisutna i kabaret kultura, Charlie Chaplin i slično, sve je to dio Klaunovske filozofije i Klaunovskog humora. Tu postoji veliki prostor odraslima da se povežu, osjete smijeh i, što je najvažnije, rasterete, posebno u trenutku kada je čekaonica na onkologiji puna. To je najteže mjesto, ispunjeno stresom, iščekivanjem i neizvjesnošću o tome što slijedi. Važno je opustiti ljude u tom trenutku, kako bi s drugačijom energijom dočekali rezultate nalaza, a mislim da to stvarno znači.

Tanja Pureta: Da, u tom trenutku čovjek treba osjetiti da ima neku podršku, da nije sam i da vidi nadu. Odlično da je takav program psihološke podrške osmišljen i da ga vi radite.

Životni smisao, vizija i misija

Deniza, skoro smo na kraju emisije zato bih se ja sad voljela usmjeriti na Vas. Zašto ste Vi odabrali ovu karijeru? Koja je Vaša vizija ili poziv u kontekstu vođenja ove udruge? Kako vidite smjer u kojem će se razvijati?

Deniza Drusany: Ključno je shvatiti da je Klaundoktor zanimanje, struka i nešto gdje ja vidim budućnost. Gdje bih jako voljela da se razvijamo do te mjere da je to prepoznato zanimanje. Mislim da ima jako puno prostora za to. Iz druge perspektive, kao voditelj i poslodavac moram paziti na ljude, na našu kulturu učenja i kulturu osobnog razvoja koje imamo u udruzi. Klaun se mora itekako puno educirati i prolaziti kroz vrlo osobne i duboke procese kako bi bio spreman provoditi psihološku podršku. Mi koji radimo i u dijelu prikupljanja sredstava, promociji te ostalim logističkim poslovima, želimo itekako biti dio toga i u tom kontekstu je taj dio razvoja edukacije jako bitan.

Ja sam inače po struci socijalni pedagog i meni je bitno raditi posao sa svrhom, to je moja životna misija. Želim doprinositi društvu. Djeca su mi najviše pri srcu, ali neizostavno i sve ostale skupine s kojima radimo. Kada sam došla, ne mogu reći da sam došla u potpunosti informirana. Došla sam bez pitanja: „Što to sad Klaun radi? Kakve su to aktivnosti? Poručuje li to rezultate? Je li stvarno moguće?“ i tako dalje. A kad jednom uđete u to i vidite koliko ima potrebe za psihološkom podrškom, ta vas umjetnost ulovi bez obzira što nikad neće biti profesionalnog umjetnika od mene. Jednostavno vas ulovi želja da budete dio toga, da se uključite. Kada je u uredu nakon ozbiljnog sastanka odjednom ukulele i pjesma u pozadini to stvarno stvara kulturu gdje ljudi mogu doći, raditi sa zadovoljstvom, s punim srcem, sa svrhom i biti zadovoljni, a istovremeno, doprinositi društvu na način na koji doprinosimo s našom misijom. To je moja životna svrha i time ispunjena misija.

Pogled prema boljem sutra

Tanja Pureta: Draga Deniza, želim Vam od srca da Vas ta misija ispunjava još dugo, dugo, odnosno cijeli život. Da ne odustanete zbog raznih prepreka koje su često rezultat neosviještenosti toga što, zašto i kako radite. Vjerujem da će ova emisija pridonijeti rasvjetljavanju toga da radite jedan nevjerojatno važan posao. Psihološko podrško brinete se za srce i emociju ljudi u teškim situacijama i da bolnice postanu uistinu lječilišta. Ne nešto gdje se boluje, nego nešto gdje se liječi, a sastavni dio upravo tog ljekovitog svojstva bolnica su upravo vaši Klaunovidoktori.

Hvala lijepa na ovom gostovanju, želim Vam puno uspjeha i vjerujem da će se nakon ove emisije puno naših slušatelja i organizacija odlučiti pomoći vam na sve moguće načine na koje oni to mogu, bez obzira gdje bili i što radili. S ovim mislima završavam emisiju. Deniza, zahvaljujem još jedanput na gostovanju.

Deniza Drusany: Hvala Vam puno na pozivu i hvala Vam puno na podršci. Ovim putem ću zahvaliti svim našim donatorima i korisnicima te medicinskom osoblju koje je stalno tu na raspolaganju i hvala Vam puno na prilici da stvarno ovako duboko uđemo u temu.

Tanja Pureta: Hvala. Mi ćemo nastaviti pomagati udruzi i vjerujem da ćemo dobiti mjesto u kojem ćemo svi lakše i ljepše živjeti u ovom društvu, biti manje bolesni i u konačnici brže ozdraviti.

Deniza Drusany: Tako je. Zdravi dio čovjeka je najvažniji.

Tanja Pureta: Doviđenja do druge prilike.