Organizacijski dizajn prilagođavam potrebama tržišta – Marko Matijević, Pametna kuća

Tanja Pureta: Dobar dan i dobro došli u emisiju Psihologija uspjeha za radio PoslovniFM. Ja sam Tanja Pureta, urednica emisije, a moj današnji gost je Marko Matijević, osnivač portala srednja.hr, mirovina.hr i bauštela.hr. Marko, dobar dan.

Marko Matijević: Dobar dan, Vama i Vašim slušateljicama i slušateljima.

Tanja Pureta: Marko, ja vjerujem da Vas mnogi naši slušatelji znaju. S obzirom da su sigurno otišli na srednja.hr, mirovina.hr i bauštela.hr, ovisno o tome što ih u ovom trenutku zanima ili u kojem su životnom razdoblju. Na vašem LinkedIn profilu kao uvod piše „Volim i razvijam digitalne nišne medije za mlado i staro”. Vjerujem da mnoge sad zanima kako ste odlučili da se poduzetnički bavite portalima, pa još uz to i nišnima? Koja poduzetnička vizija stoji iza toga?

Pregled razvoja kroz vlastite akreditacije

Marko Matijević: Pa, hvala na podsjetniku što moramo osvježiti svoj LinkedIn profil. Nisam dugo ušao u njega. Tamo prečesto objavljujem u zadnje vrijeme, ali nisam baš toliko pazio na taj detalj. Morat ću ga malo osvježiti, a dao bih jednu napomenu za početak. Dobio sam nedavno kritiku, tj. jedan komentar oko toga kako bih se trebao predstavljati. To zato jer imam podijeljeni identitet, očito - srednja.hr, mirovina.hr i bauštela.hr - ta riječ osnivač je sporna. Taj komentar mi je dao poticaj da osvježim LinkedIn jer ja više nisam osnivač, prošao je taj period osnivanja. Temelji su postavljeni i ja neću nestati sutra. Trebao bih biti, kako se kaže - direktor ili nešto drugo osmisliti. Osnivač bih trebao biti u trenucima osnivanja poduzeća, start-up nivoa, kada se još ne zna hoće li ili neće preživjeti. Možda više nije primjereno nakon 13 godina rada govoriti da sam ja osnivač, jer je i organizacijski dizajn drukčiji.

Tanja Pureta: Od sada nadalje ću reći direktor portala srednja.hr, mirovina.hr i bauštela.hr.

Marko Matijević: Problem je što nisam baš zadovoljan s tom riječi, pa ako nam neko od slušatelja može u komentare napisati, ja bih rado poslušao kako bih napravio LinkedIn izmjene za ubuduće!

Razvijanje poduzetničkog duha od malih nogu

Tanja Pureta: Evo, ovo se zove jedan pravi poduzetnički duh - odmah poziva slušatelje na akciju i pomoć. Čak bi i to mogao biti primjer koji su to koraci kojima se mijenja organizacijski dizajn, pa čak i na tako maloj, banalnoj razini. To je stvarno dobra ideja. Vaša poduzetnička vizija - kako to da ste se odlučili za takav poduzetnički pothvat, koji nije svakodnevan?

Marko Matijević: Moram reći da on počinje u obitelji. Bio sam okružen ljudima koji su izrazito poduzetnički i radno orijentirani. Sigurno sam tu stekao neke navike i uvid u to što ja želim biti kada odrastem. Uz sve to, imao sam blagoslov ili kletvu - na to se može gledati na dva načina. Ja sam od šestog razreda osnovne škole znao da se želim baviti novinarstvom, samo što je tad to bilo sportsko novinarstvo. Ja sam htio biti Drago Ćosić.

Međutim, kroz godine sam shvatio, uz svo poštovanje gospodinu Ćosiću, da sportsko novinarstvo možda nije put kojem bih ja htio ići. Da to nije nikakva učinkovita komunikacija, ponekad je vrlo površno. Premda, u zadnje vrijeme su se pojavili sportski novinari, koji su nevjerojatni, ali je sportsko novinarstvo često i trač rubrika. Često se žene kritiziraju, one čitaju neke žute magazine, a sportsko novinarstvo, nogomet...Tko prati HNL, taj se isto bavi žutilom. To govorim o sebi najviše, jer ja pratim te stranice dosta često.

Začeci razvoja ideja

Kada znate u šestom razredu da se želite baviti novinarstvom, a imate neku poduzetničku obiteljsku crtu, onda stalno želite stvarati, imate neku ideju za stvaranjem. Ja sam na drugoj godini faksa na FPZG-u pokrenuo jedan portal iz jedne zanimljive hrvatske klasične priče. Ponudio sam faksu da otvorim portal u ime faksa kako bi studenti novinarstva imali praksu, ali je faksu bilo skupo dati dva laptopa za studente novinarstva kako bi se oni mogli baviti novinarstvom. Kasnije smo mi napravili udrugu i tada sam upoznao 30 - 40 ljudi. Portal se zvao drugačije.hr. U međuvremenu su ga hakirali Kinezi, što je super vijest jer ima puno tuživih stvari koje smo objavili. Organizacijski dizajn nam nikako nije valjao, niti je bio u skladu sa strateškim planiranjem i vizijom koju smo na početku imali. Nismo baš bili dobri u tom novinarstvu tada, ali učili smo sami, bez mentora.

Početne muke mladih poduzetnika

Srednja.hr je došla kao trenutak inspiracije na četvrtoj godini faksa. Klik se dogodio u prostoriji gdje je profesor rekao kako, kada se govori o mladima, često o mladima govore stariji u medijskom prostoru, a da mladi ne dobiju priliku reći što misle o temama koje se njih tiču. I meni je u glavi bilo: „Pa to je točno - to je to, to treba promijeniti, ja ću to promijeniti, ja ću to napraviti”. To sam i napravio bez puno razmišljanja o tome što raditi, što je organizacijski dizajn, kako osnovati firmu, baviti se ljudima... Računovodstvo? Ajme meni! Kada sam prvi put čuo da moram platiti porez na dobit... Zatim, nisam imao novaca u siječnju za plaćanje. Imao sam slučajno za plaćanje poreza na dobit jer sam imao temeljni kapital. Zapitao sam se: „A kako to može država uzeti? Pa ja nemam ništa.” Sebe nisam zaposlio ne znam koliko godina.

Nisam imao znanja o poduzetništvu ili razvoju organizacije. Ja sam imao strast za nekom idejom za koju sam mislio da je ispravna po svim načelima moje struke. To je bila ispravna ideja i to je meni bio okidač, strast i vrlo sam naivno o svemu tome razmišljao: „Di stajem? Next year, I’m gonna be a millionaire.”

Tanja Pureta: Kako da ne i evo, možda ne prve godine, ali druge godine ste sigurno postali!

Marko Matijević: Tako je, tako je! Javite se svi u komentarima koji ste isto tako ostvarili svoj prvi milijun zarade u drugoj godini!

Radna etika kao ključan čimbenik u ostvarivanju razvoja

Tanja Pureta: Pa to je tipična priča gdje strast pokrene, ideja se javi i onda je to poput prve faze zaljubljenosti. Ni sami ne znamo kamo idemo, ali naglavačke se bacimo u odnos pa poslije toga razmišljamo što nam je to trebalo. Bez obzira na to poduzetničko iskustvo i radnu etiku. Saznanje što sve stoji na tom putu nije vas otrijeznilo. Potaknulo vas je da i dalje učite. Ako dobro brojim, portal srednja.hr. postoji već 12 godina.

Marko Matijević: Da, da, evo, ušli smo u 13. Kako se to kaže?

Tanja Pureta: Sretna 13.!

Marko Matijević: Sretna tinejdžerska dob, to nam je srednja.hr. Sad dolazi u tinejdžersku dob, to nam je glavni moto na LinkedInu koji imamo, sad smo jako buntovni. Ne, buntovni smo bili uvijek, a sad smo možda malo pametniji nego što smo bili. Puno smo pametniji i puno organiziraniji. Sada shvaćamo što je organizacijski dizajn i kako je on temelj svega što radimo. Moje radne etike su se drastično popravile. Mislim da nisam imao dobru radnu etiku kad sam krenuo raditi.

Tanja Pureta: Je li, a dolazite iz poduzetničke obitelji?

Marko Matijević: Da, 100% nisam imao dobru radnu etiku.

Tanja Pureta: I ona je došla iz neke strasti?

Marko Matijević: Ne, dobra radnika etika je došla iz nužde.

Tanja Pureta: Haha, dobro!

Marko Matijević: Došla je iz prisile, prisilio me drukčiji organizacijski dizajn. Rekao sam si da ne mogu više ovako, već da se moram pokrenuti. Ja sam krenuo raditi kao student na četvrtoj godini faksa bez ikakvih prihoda. Nisam imao zaposlenike pa nisam od početka trebao biti ozbiljan. Meni je trebalo 6 mjeseci da skupim prve novce, uspijem zaposliti nekoga. Nakon godinu dana sam uspio zaposliti nekoliko ljudi preko studentskog ugovora, sukladno tome kako je napredovao posao, a samim time i se razvijao i organizacijski dizajn.

Potreba za razvojem ponekad uključuje i međunarodnu perspektivu

Tanja Pureta: Pa je to jako brzo, ja bih rekla. Vaš se organizacijski dizajn značajno promijenio u samo šest mjeseci.

Marko Matijević: Tako je. Ja sam nakon te prve godine otišao u Njemačku na razmjenu. Zapravo, ja sam pokrenuo portal na četvrtoj godini faksa. Ali, sam si zacrtao da je meni na petoj godini studija potrebno kao osobi da se dodatno razvijem. Otišao sam na studij u Njemačku, na srodno sveučilište u Regensburgu u Bavarskoj. Shvatio sam da to jednostavno moram napraviti da izrastem kao osoba jer sam shvatio da sam limitiran u mnogim stvarima i da mi je potreban još taj iskorak - međunarodni karakter. Bilo je super vidjeti kako sveučilište može funkcionirati, kako bih mogao o tome onda pisati i primjenjivati pritisak na sveučilišta ovdje da i njihov sveučilišni organizacijski dizajn postane takav kao što je u Njemačkoj.

Tanja Pureta: Je li to bio MBA studij ili novinarstvo?

Marko Matijević: Bio je to Erasmus program na godinu dana razmjene, koji je bio fantastičan. Tamo sam slušao više predmeta nego što sam trebao i to mi je uvijek jedna super priča kako sveučilište može funkcionirati, ako ima fantastičan organizacijski dizajn kao temelj svojega djelovanja.

Mijenjanje identiteta potpomaže poslovni i privatni rast

Jedan primjer s moje razmjene jest kolegij koji se zvao Bob Dylan. Nosio je dvanaest ECTS bodova. U Zagrebu su mi priznali samo sedam jer su rekli da je previše. Rekli su kako je to glup naziv za kolegij, a kolegij je bio o američkoj povijesti i kulturi, od postanka Boba Dylana, odnosno od glazbenog postanka Boba Dylana do danas. To je čovjek koji je u prije par godina dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nešto što sam tamo naučio je meni baš rezoniralo u glavi oko mojih identiteta, a to je da Bob Dylan jako nije volio svoje identitete. On je bio jako uspješan country glazbenik i onda, kada je shvatio da je jako uspješan, odlučio je postati rock glazbenik.

Ljudi koji su dolazili na njegove prve koncerte, koji su ga pratili kao country glazbenika bili su u potpunom šoku, zviždali mu i otjerali ga s pozornice. On je stvorio neku novu publiku s rockom i onda kad je došao do rocka, nastavio je s kršćanskim rockom. Zatim je naljutio neku potpuno novu skupinu ljudi ili konstantno eksperimentirao sa žanrovima. I meni se čini da ja isto tako volim eksperimentirati u životu s više identiteta. Srednja.hr, mirovina.hr, bauštela.hr, od ovoga što je javno vidljivo, a to je zato što se ne bih volio uljuljkati, da budem maher u jednom području. Premda, govori nam se da se trebamo specijalizirati za nešto i trebamo u nečemu biti do kraja. Međutim, meni je potrebna promjena, kao što svi mijenjaju posao. Ja kada otvorim portal, to je kao da sam promijenio neku dimenziju u svom životu. Imam nešto „dylanovski” u sebi.

Proširivanje populacije čitanja portala srednja.hr

Tanja Pureta: Jako je zanimljiva ideja da se ne želite uljuljkati, međutim, Bob Dylan je ostavljao identitete, a vi ih nadopunjujete. Srednja.hr ostaje, pa se tu pojavila mirovina.hr, itd. Idemo se vratiti na srednju.hr. Tko su vaši čitatelji? Je li se to mijenjalo tijekom vremena? Zašto vas čitaju?

Marko Matijević: Zašto nas čitaju je fantastično pitanje koje si često postavljam kad vidim te brojke koje su uistinu izvan svih proporcija, u pozitivnom smislu. Kada smo mi krenuli, u Hrvatskoj je tad bilo 185.000 srednjoškolaca, već je samo to bila dovoljna baza za rad s tom skupinom. Još kad bi se nadodali i studenti, to je već bilo skoro 350.000 ljudi i mi smo vrlo brzo proširili fokus na studentsku populaciju. Onda, sa sve ozbiljnijim bavljenjem priča, mi smo dobili povjerenje profesora koji rade u školskom sustavu. To je otprilike 70-80.000 ljudi sa svim pomoćnim osobljem i još 15.000 ljudi koji rade u akademskom svijetu.

Odabir naziva srednja.hr s kojim se svi poistovjećuju

Na kraju dana postojite i vi, naši slušatelji danas, koji su nekoć bili alumniji neke zajednice, koji, ako mi nešto napišemo o vašoj školi, faksu, vi i vaša sujeta će proraditi. Često se mora ljudima objašnjavati zašto srednja.hr piše o fakultetskim temama, no hajdemo reći da je to jedna od dobrih stvari koje sam napravio. Zašto? Kada objasnim ljudima, shvate, no imaju potrebu postaviti to pitanje. Nije faks.hr zato što ne idu svi na faks i svi ne završe faks. Faks nije formativno razdoblje osobe, nego je srednja.hr formativno razdoblje. U Hrvatskoj imamo izrazito velik postotak pohađanja i završavanja srednjih škola, najveći unutar Europske unije. Zvuči super, ali možda jedan od razloga može biti da profesori daju dva samo da se riješe učenika, što je nažalost, realnost. Ali tako je. Bolje da mu da dva, pa ga ne vidi više sljedeće godine.

Završava se srednja škola, ide se u srednju školu, a i zato je srednja.hr puno bolji naziv od faks.hr jer u srednju idemo svi, završili smo uglavnom svi i svi imamo emocije oko toga. Što se tiče faksa, ide se na jedan, drugi, studira se itd. Tako da mi dolazimo sada do populacije od 500 do 600.000 ljudi koji nas čitaju mjesečno, što je već godinama stabilno. Ponekad to budu i roditelji koji se sve češće upliću u život svoje djece na način da preuzimaju odgovornost umjesto njih, pa rade kardinalne greške koji će morati psihoterapeuti u budućnosti rješavati.

Tanja Pureta: Pišete i o tome? Kažete: „roditelji, nemojte”?

Kultiviranje poduzetničke energije od malih nogu

Marko Matijević: Pišemo o tome sa zgražanjem kada roditelji dolaze na upis djece na faks i kada bude red ispred fakulteta. Sam je problem što upisi nisu digitalni, već neki ljudi moraju dolaziti i dalje kako bi se upisali. Neki fakulteti, moram ih pohvaliti, uistinu imaju digitalne upise i onda vi dođete pred faks i samo se uslikate... E, to je primjer kako dobar organizacijski dizajn olakšava posao i život i studentima i fakultetu te kako idu u korak s potrebama njihove populacije. Dovoljno je samo to - vidjeti roditelje i djecu. Uzmeš izjave nekoliko roditelja koji govore kako se njihova djeca ne bi snašla. Uz to dolazi i potreba za preuzimanjem odgovornosti, umjesto bilo koga, a osobito djece, što dovodi do ogromnih problema. Oni se kasnije vide u našem društvu u smislu manjka preuzimanja odgovornosti, izlaska na izbore, osamostaljenja koje u Hrvatskoj predstavlja kupnja prve nekretnine. Mislim da je odlazak od roditelja u Hrvatskoj u prosjeku s 33 godine, ali nitko to ne povezuje s time: „joj ja sam morao pomoći djetetu riješiti zadaću.”

Ne, nisi ti trebao pomoći djetetu riješiti zadaću, ti si morao pomoći djetetu stvoriti uvjete da on sam riješi zadaću i pomoći u svemu ostalom, osim te zadaće. Međutim, puno roditelja pada na tom ispitu. Mi se bavimo i tom temom i onda to bude zanimljivo ljudima za pročitati. Mislim da baš sad radimo jedan tekst jer se nismo dugo time pozabavili. Koliko roditelji pišu zadaće umjesto svoje djece - to je nevjerojatno.

Tanja Pureta: Upravo se to nadovezuje na moje sljedeće pitanje - Kako birati teme? I kako znate da su teme zanimljive i kakve komentare dobivate?

Pojava mržnje medija kao omiljenog sporta naše nacije

Marko Matijević: Postoji nacionalni sport koji se zove mrziti medije. Komentari su uglavnom takvog tipa, a mislim da je to zato što se na medije preslikava i jedna negativna selekcija koja se događa u društvu, na političkoj razini. Onda mediji koji izvještavaju o tome dobiju najveći teret, odnosno negativnu posljedicu toga. Mediji imaju neke svoje probleme, od mainstream-a do mojih nišnih medija. Međutim, i dalje nekako držimo demokraciju koliko - toliko na okupu i borimo se, trudimo se nešto napisati. Međutim, publika je baš ušla u taj sport misleći da su mediji problem društva. Donekle jesu u pravu, a donekle je to na razini „Pročitao sam naslov” i mislim da je to problem. A kako odabrati temu? Pa to je isto jedan problem - svi bi htjeli biti Zlatko Dalić i svi bi mogli biti Zlatko Dalić po znanju. Vjerojatno i on to isto misli i sam. I svi misle da bi mogli biti urednici medija.

Tanja Pureta: Misle li svi da imaju bolju temu?

Marko Matijević: Da, da. Onda to često bude i šok. Nama se dosta često ljudi javljaju s pitanjem zašto nismo nešto napisali. Nedavno nam se javila jedna pročelnica za obrazovanje govoreći nam da mi samo pišemo o negativnim stvarima u njenom području djelovanja. Jedna se kolegica baš jako naljutila na to. Zatim je samo putem Google-a pronašla u zadnja dva mjeseca što smo napisali o tom području. Poslala je pet linkova gospođi i predstavila joj pet pozitivnih priča koja je čak ni ona, koja je zadužena da to isprati, nije ispratila.

Tanja Pureta: Je li odgovorila nešto?

Marko Matijević: Ne, nije ništa odgovorila. A što će odgovoriti?

Uspostavljanje ugodne organizacijske klime

Jako je malo ljudi spremno prihvatiti kritiku na svoj račun i argumentacijom. Mislim da postoji super stav u mojem poduzeću i u medijima jer mi ne djelujemo na postulatu tko je ili nije u pravu. Naš organizacijski dizajn cijeni slobodu govora i izražavanja mišljenja. Ne bi nas trebalo zanimati previše tko je iza toga. Uspio sam unutar poduzeća stvoriti organizacijsku kulturu rada gdje uopće nije bitno tko je što rekao. Meni se često oponira unutar mojeg poduzeća oko nekih stvari i to nije nešto neobično, nego je to dio procesa. Apsolutno ne bi bilo vjerojatno da ja znam sve, nego imam ljude koji znaju neke stvari puno bolje od mene.

Imamo sučeljavanje mišljenja, to nije napad na jednu osobu, nego je napad na argument neke osobe. To je razvoj kritičke misli koji je toliko nužan u našem obrazovnom sustavu. Mi smo kao društvo od njega jako udaljeni. Mi kao poduzeće, ja kao osnivač, direktor tog poduzeća sam se uvijek vodio tim postulatom jer je on zdrav. Mislim da bi svi koji su ikad radili tu, kako god su otišli iz firme, nikad nisu imali problema po tom pitanju.

Tanja Pureta: Zato vjerojatno ne čudi da imate problem identificirati se s riječju direktor, jer postoji stereotip da direktor ne dozvoljava otvorenu i kritički, u pozitivnom smislu kritički, raspoloženu atmosferu u kojoj ljudi mogu davati svoja mišljenja. Svaka čast na takvoj jednoj inicijativi. Tako bi se trebali svi ponašati te bi to trebala biti jedna od temeljnih odlika koju ima svaki organizacijski dizajn. Zahvaljujući tome dobra je organizacijska klima, dobra je motivacija te su dobri i rezultati.

Organizacijski dizajn koji kultivira slobodu u osmišljavanju tema

Marko Matijević: Smatram da osoba svakodnevno može predložiti što god želi, ako za to ima dovoljno suvisle argumente. Nema tu sad baš previše pitanja. Imaš jasne argumente za i to je to - gotovo. To bi trebala biti poanta i svima bi to trebala inspiracija da i oni smisle nešto tako. Imamo ponekad problem kad ljudi dođu iz drugih redakcija, a koji su se navikli raditi s direkcijom, odnosno njima se govorilo da će se nešto određeno napraviti i to je to. S druge strane, kod nas vlada drukčiji organizacijski dizajn. Mi dođemo na tjedni kolegij ponedjeljkom i svaki novinar mora reći što on radi, bez da mu urednici govore. Takav organizacijski dizajn ljudima bude šok na početku. Istina, svi misle da žele tu slobodu i onda kada ju dobiju, shvate: „Uh, pa sad ja moram razmišljati!”

Onda dolazi i kvaliteta jer osoba mora imati kontakte, mora razvijati odnose. Tada dolazi i pravo novinarstvo. Neki u tome uspiju, dok nekima to bude preteško. Nekima je bolje da im se kaže što će raditi i ugodnije im je tako, što isto razumijem.

Tanja Pureta: Ne moraju samo razmišljati kako, nego što i zašto, što nije jednostavno.

Podrška u nošenju s kritizerskim pristupom publike

Vaša kultura i klima poduzeća te sam organizacijski dizajn je nešto na čemu bih još malo ostala. S jedne strane bavite se jako važnim društvenih temama. To uključuje populaciju mladih, populaciju starih i populaciju bauštele, odnosno jedne određene industrije. Čitatelji koji znaju površno vidjeti neke informacije, pa ponekad možda i kritizerski, a ne kritički reagirati. Kako uspijevate održati motivaciju, upravljati emocijama vaših novinara kada vide takve komentare? Vjerojatno osjete silni entuzijazam kada smatraju kako su iznijeli dobru temu, no ponekad se suoče s takvim površnim, kritizerskim pristupom. Sasvim sigurno im nije lako to sve skupa proživjeti. Kako se nositi s time?

Marko Matijević: Često se rugamo našim čitateljima kao sport, kao zanimaciju za otpuštanje ventila.

Tanja Pureta: Aha, onako unutar svoja četiri zida!

Marko Matijević: Unutar naša četiri zida se malo rugamo, neću reći vrijeđamo, nego se malo rugamo i to djeluje kao otpusni ventil, osobito za mlađe kolege. Tada oni shvate da to možda nije tako kako su ljudi komentirali. Na kraju dana, netko iz publike može imati konstruktivnu i dobru kritiku te je onda trebamo uzeti u obzir. Međutim, ponekad je ljudima potrebna samo ta mala pomoć u smislu da mi ostali, možda stariji, koji smo unutar tima, znamo reći da to nije toliko strašno. No, vidim kao posljedicu da onda novinari malo otupe na te komentare.  Misle da njihov posao nije dovoljno vrijedan, jer gledati komentare je lažna slika naše publike.

Populacija ljudi koja angažira sa sadržajem

Tko komentira? Ja to uvijek pokušavam ljudima objasniti. Radi se o osnovnoj Facebook statistici koja se vrti kroz godine. Većina ljudi je nevidljiva, to je otprilike 90% ljudi. Ti ljudi niti komentiraju niti nam čak lajk ne ostavljaju, niti dijele - oni samo gledaju, to su voajeri. Oni konzumiraju sadržaj, ali ne dolaze u interakciju s tim sadržajem. Imate manji postotak, recimo 7% ljudi, koji radi interakciju sa sadržajem, odnosno stavit će lajk, podržat će vas, ostavit će komentar, podijelit će vaš sadržaj itd. Zatim, 3% su content creatori, netko tko stvara sadržaj.

Ako mi gledamo samo tih 3% koji komentiraju sadržaj, mi imamo jednu iskrivljenu sliku i stvara se dojam da je to dominantni narativ, a to često nije tako. Ljudi često nemaju potrebu nekoga pohvaliti kada dobro radi svoj posao. Netko će samo stisnuti lajk, neće ni komentirati: „Hajde, bravo” i to je to. Moram i to ljudima objasniti, odnosno nekoj široj javnosti da je to tako. Spomenuo bih još, čisto iz kurioziteta, da mi ulazimo u svijet gdje je sve teže postati stvaratelj sadržaja, s obzirom da taj svijet skreće prema video sadržaju koji je teže i skuplje producirati. Tik Tok nije toliko lagano napraviti kao na Twiterru (sadašnji X) napisati: „Bok. Dalić treba dobiti otkaz.” Na Tik Toku se treba nešto snimiti i osoba treba gledati u kameru, treba nešto napraviti. Treba biti puno, puno transparentniji i u skladu s tim prilagoditi organizacijski dizajn. Zato mislim da dolazimo do kanalizacije sadržaja koja će postati malo čak elitistička u smislu stvaranja sadržaja. Eto, samo primjećujem što se događa.

Tik tok postavlja nove trendove

Tanja Pureta: Kako onda izgledaju vaši kratkoročni i dugoročni ciljevi? Hoćete li se i vi okrenuti prema video sadržajima, odnosno jeste li se već okrenuli prema njima?

Marko Matijević: Pa jesmo, da i nekako mislim da je to super za nas, da smo opet dobili priliku nešto novo stvarati. Ovdje se ponovno radi o tome da prilagođavamo organizacijski dizajn potrebama na tržištu. Teže je, puno je zahtjevnije, ali tu se stvara jedna varka, koju često marketingaši ponavljaju. Oni kažu da je prosječnO vremensko razdoblje koliko srednjoškolci i GenZ, hajdemo ih tako nazvati, imaju 7, 10, 15 sekundi, ovisi kojeg autora slušate i da nema veze koliko je zanimljiv vaš sadržaj.

Na Tik Toku imamo ogromnu konkurenciju sadržaja i postoji vrlo lagana mogućnost da, ako ja u 10 sekundi shvatim da je sadržaj nešto jako nezanimljivo, ja ću scrollati dalje. Iz toga proizlazi i potreba da se mijenja organizacijski dizajn kod nas u redakciji portala kako bismo bili u korak s vremenom. Jednostavno, morate se potruditi više. To je ono što se govori - bit će puno skuplje i teže napraviti sadržaj jer je konkurencija ogromna i onda se taj problem prelijeva u škole, na fakultete, gdje nitko ne uči kako predavati.

Inspirativno prenošenje poruke tijekom predavanja

Za mene je to jedna fascinantna stvar oko našeg školskog sustava. To sam često predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. KBF je dio sveučilišta i njihov core business bio bi pripovijedati priču na misi barem jednom nedjeljno. Oni izlaze s tog faksa kao teolozi koji će biti svećenici jednog dana, bez da slušaju išta o tome kako predavati. Nije važno mijenjati organizacijski dizajn samo u okviru poduzetništva, već je očito kako je organizacijski dizajn u zaostatku u školstvu te ga i ovdje treba aktualizirati. Njih sam samo dao kao primjer, dosta smiješan primjer, jer oni to ne rade, učitelji to ne rade... Bilo tko, tko ulazi u profesorsku struku, ponekad uopće nema govorničke i prezentacijske vještine koje su potrebne da bi mogao prezentirati svoje znanje!

Tanja Pureta: Inspirativnost, koja bi trebala prenijeti poruku, nedostaje. Svi misle da je sadržaj sam po sebi dovoljan, no emocija je takva da prenosi sadržaj, a na videu se to jako lijepo vidi, postoji li ili ne postoji. Vidim da ste vi vrlo inspirativni i vjerujem da će ta inspiracija i dalje rasti. Pretpostavljam da će se i vaše iskustvo samo po sebi još dodatno kapitalizirati kroz sve što dolazi, kakvi god mediji bili. Vjerujem da će to onda biti prava stvar, pa će dalje voditi cijelu priču. Hajdemo malo pričati i o mirovini. Kako ste organizacijski dizajn pripremili da podržava i taj poral? Kako to da ste se odlučili za stariju populaciju? Koji bi temeljni uvidi bili, temeljne stvari koje možete vidjeti u toj starijoj populaciji ili neke poruke koje biste mogli reći?

Pokretanje mirovina.hr

Marko Matijević: Mirovina.hr ima sad šest godina, pokrenuo sam je 2017. godine. Tad sam imao 27-28 godina. Bilo je super kad sam imao update na Facebooku: “Stariting New Job at mirovina.hr”, pa su se svi grohotom smijali i rugali svemu tome, ali mi je bilo simpatično vidjeti što će biti od toga. Ti su održavatelji stisnuli lajk. To je krenulo iz slične poslovne ideje i pozicije kako je to populacija koja preuzima komentare na srednja.hr. Bake i djedovi mi komentiraju na srednja.hr! Onda sam malo krenuo istraživati i shvatio da već ogroman dio njih, mislim da je tada bilo 350.000 ljudi na Facebooku u Hrvatskoj, koji su bili stariji od 55. To je meni bio okidač.

Međutim, ako su oni već na Facebooku, ako su toliko izdominirali internet prostor, a nemaju mjesto gdje se mogu okupiti, to bi opet bila dobra prilika. Odnosno, nisam vidio samo dobru priliku, nego sam shvatio da se organizacijski dizajn internet prostora sam po sebi ponovno mora aktualizirati. Ja imam dovoljno znanja te sad mogu napraviti copy - paste projekta, brže ću izaći iz investicijske faze te napraviti nešto kvalitetnije. U nekim stvarima sam bio u pravu, u nekima sam bio u krivu, ali sam sigurno bio u pravu da je to publika koja je iz dominirala hrvatski internet prostor u zadnje vrijeme. Skoro svaki četvrti čitatelj online medija u Hrvatskoj je stariji od 55. Na taj način je organizacijski dizajn išao u korak s vremenom, potrebama i prilikama koje su bile pred nama.

Popularnost portala unatoč padu ciljne publike

Tanja Pureta: Jesu li onda odlučili ostati na tom mjestu koje ste im dali, skupljati se na tom mjestu ili i dalje malo idu na srednja.hr?

Marko Matijević: Ponekad mirovina.hr bude čitanija od srednje.hr. To se zna dogoditi u nekim mjesecima. Srednja.hr je krenula s 185.000 srednjoškolaca, no u međuvremenu je srednja.hr, odnosno Republika Hrvatska, pala na 135.000 srednjoškolaca. Meni je fascinantno to što srednja.hr ima takvu čitanost, premda više niti nema toliko mladih. No, mi smo se proširili i na druge generacije, jer je obrazovanje bitno. To je najbitnija stavka, izaziva najviše emocija, strast, a svi smo prošli kroz školu. Zato je srednja.hr toliko popularna jer je dobar medij, dobro radi, nije žuto novinarstvo. Pratimo trendove u društvu te statistike čitanosti i posjećenosti stranica i u skladu s time mijenjamo organizacijski dizajn u redakciji portala.

Međutim, za mirovina.hr vrijedi malo drugačija priča stvaranja sadržaja jer nema kohezivne stvari od te populacije, hoću reći njih je 1.2 milijuna ljudi, a nas čita 500-600.000. Mi imamo još prostora za rast i rast ćemo sa svakom generacijom, što će zahtijevati i novi organizacijski dizajn. I u redu, postoji povijest i ta generacija dijeli povijest, odnosno Dan Republike, je li 30.11.?

Tanja Pureta: 29.11.!

Marko Matijević: Pardon, evo nisam iz tih vremena!

Tanja Pureta: Hahaha! Pa ima nas tu koji smo blizu mirovine.

Uloga medija u stvaranju narativa u društvu

Marko Matijević: Ponekad još hvatam te datume iz prijašnjih vremena, no nisam dijelio ta vremena. Ali, ljudi su oprečnih mišljenja o tome. Neki na to gledaju sa simpatijom, neki se tome protive. Mirovine dobivaju svi, no netko je iznimno bogat umirovljenik, no netko je iznimno siromašan umirovljenik. Postoji česta varka u percepciji naše populaciji umirovljenika, a to je da su oni jako siromašni. Strašno mi ide na živce taj narativ kako mi imamo skupinu ljudi koja živi u mirovini, prima jako malu mirovinu i nema druge dohotke. U istom trenutku, imamo skupinu umirovljenika koji isto prima jednako malo mirovinu ili malo veću, ali iznajmljuje tri nekretnine neoporezivo do 40.000,00 eura i zarađuje više nego što je prosječna plaća u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj. Vlasnici nekih kapitala u Hrvatskoj uglavnom su starije populacije.

Govorimo o ekstremima unutar te populacije i to je meni zanimljivo za promatrati. Kada razmišljamo o toj populaciji, treba uzimati u obzir i ove ekstremno siromašne i ekstremno bogate i obraćati se tim skupinama na podjednak način. Treba vidjeti kako je tko završio u toj situaciji, jer od tih 1.2 milijuna ljudi svatko ima svoju priču.

Mnoštvo identiteta = mnoštvo prilika za rast

Tanja Pureta: Neću stereotipe, neću svijet gledati crno-bijelo. Tako širite i nama svima svijest i lepezu kako tu ima puno više boja, da ne možemo samo gledati crno-bijelo. Kada vas ovako slušam, tu se snažno prolama vaša želja da budete poduzetnik, pa novinar. Čak spominjete neke globalne ideje unapređenja društva, ja bih se usudila reći nekakve političke ideje u smislu utjecaja na društvo. Očito je da prilagođavate organizacijski dizajn u svim ovim identitetima kako bi bili u skladu s trenutnim potrebama. Kako sebe doživljavate? Što ste u prvom redu? I dalje onaj novinar koji ste odlučili biti ili sve to skupa ili još nešto dodatno?

Marko Matijević: Kada bi me čovjek natjerao da svoje uloge posložim po važnosti, onda bih, nakon nešto promišljanja, na prvu poziciju stavio da sam postao otac, pa da sam onda i suprug, pa da sam poduzetnik, pa sam urednik, pa sam novinar, pa da možda ponekad influencam nešto na LinkedInu s lošim opisom profila, koji ćemo promijeniti. Opet ću se vratiti na tog Boba Dylana, meni to odgovara - to svaštarenje. Svakako je istina da prilagođavam organizacijski dizajn ovisno o projektu na kojem radim i koji identitet u tom trenu prevladava. Ja sam imao životnu sreću što sam imao dobru razrednicu u osnovnoj školi, koja je mene jako dobro psihološki procijenila. Ja sam bio u šoku kada je ona rekla da ja nikad, ali nikad ne bih trebao biti bez posla jer sam ja grozan kada sam bez posla. Rekla je da ja sebi moram zadati puno posla da meni mozak bude okupiran, jer sam ja delikvent kada nisam takav i da ja uopće ne mogu funkcionirati bez posla.

Dobar organizacijski dizajn zahtijeva razmišljanje unaprijed

Ono što sam naučio u zadnje vrijeme je nositi se s crvenom linijom kad neke stvari ne ispunim jer sam ja kronično nezadovoljan čovjek. Što god da ja napravim, ja ću si dati ocjenu 4 od 5. No, naučio sam nositi se bolje s time da me to ne pojede, da mogu mirno zaspati. Premda, poduzetnik ne može uvijek živjeti u sadašnjosti, nego poduzetnik mora malo živjeti u budućnosti. Poduzetnik treba maštati o budućnosti. To je kriza vremenskih identiteta koja postoji u poduzetništvu. Tu si, budi tu, budi prisutan u trenutku, ali razmišljaj što će biti sljedeći mjesec, hoće li biti dovoljno prihoda, što se još može napraviti. Za poduzetnike je organizacijski dizajn iznimno bitan, a kako bi on bio u korak s vremenom, mi moramo razmišljati unaprijed.

Tanja Pureta: Ne samo kriza, nego i prilika. U svakom slučaju, vi ste živi primjer onoga što mi u psihologiji propagiramo, a to je da možemo imati više ličnosti, odnosno više identiteta te da se međusobno obogaćuju. Pogotovo je to slučaj ako su komplementarni, tako da jedni druge nadopunjuju, a očito je da se tu radi o vrlo komplementarnim identitetima. Dobro vam ide i lijepo se razvijate, lijepo rastete u svim tim identitetima, uključujući i identitet oca i supruga. Cijela budućnost vas još čeka, pa dajte neku poticajnu poruku našim slušateljima, na temelju vašeg bogatog iskustva. Poručite da ne moraju čekati buduće vrijeme da budu uspješni, nego da se već u mladosti može puno toga postići. Ili, poručite im nešto što vi želite.

Bol može biti prilika za učenje, rast i napredak

Marko Matijević: Ja sam gledao neku pjesmu koja mi se nešto vrti po glavi u zadnjih par dana o uspjehu. „Remember the name“ od Fort Minor. Može se pročitati pa prodiskutirati, ali na engleskom. This is 10% luck, 20% skill, 15% concentrated power of will, 5% pleasure, 50% pain and a 100% reason to remember the name. I sad, je li to definicija uspjeha? Možda malo boli i malo sreće, malo vještine i puno boli. Ja volim bol, no kolege mi govore da oni baš ne vole toliko boli. Mislim da iz boli ponekad izviru super stvari, odnosno da je ponekad potrebno doći u neugodne pozicije. I fizičke i psihičke, kako bismo pronašli put.

Ne smatram a priori stres nečim negativnim, nego ponekad vidim kako je sad napokon nešto zbog čega je vrijedno biti pod stresom i čini mi se kao da malo drugačije gledam na upravljanje stresom. Što kad je nekome teško, ja to vidim kao: „Aha teško ti je, pa što ti se još dobro događa?” To ja često kažem ljudima, a onda se svi šokiraju. Ne želim umanjivati teške trenutke kroz koje netko prolazi, uistinu ih ima, ali uglavnom gledam na sve kao na priliku. No, na to gledam na zdrav način, ne na toksičan. Nije da pomislim da, ako slomim nogu, da je to super jer ću ležati u bolnici dva tjedna pa će nešto biti. Okej, sigurno se tu može naći prilika za nešto, sigurno bi se i tu dao primijeniti neki novi organizacijski dizajn i pokrenuti novi projekt, ali ne bih htio ići u te radikalne smjerove. Uglavnom mi se dogodi da nakon kriza na poslu shvatim koje sam stvari krivo radio, a koje su dovele do tih kriza. Krizni menadžment mi pomaže da spriječim buduće krize i poslije mi omogući da dočekam sreću, još veću.

Psihološka otpornost dopušta vam da premostite izazove

Tanja Pureta: To je ta psihološka otpornost koja omogućuje da stvarno kapitalizirate znanja i da budete spremni za najveće valove, da s užitkom surfate. Je li tako?

Marko Matijević: Da, što je posao bez krize? Kako uopće napredovati? Ja sam napredovao jer sam griješio. Kroz greške sam i shvatio kako pogrešan organizacijski dizajn može utjecati na cijeli projekt te kako se organizacijski dizajn može uspješno primijeniti, uz prave korake.

Tanja Pureta: Bravo! Vjerujem da ne može biti bolja poruka svima. Slobodno griješite, greške su sastavni dio upravljanja učinkom i uspjeha i uživajte u toj avanturi zvanoj život. Hvala lijepa Marko, želimo Vam puno uspjeha i dalje i vjerujem da ćemo se vidjeti za određeni broj godina, da vidimo kako ide dalje razvoj i napredak. Očekujemo puno, puno dobrih stvari još od vas. Hvala!

Marko Matijević: Hvala, hvala puno Vama isto.