U ovoj emisiji Psihologija uspjeha za PoslovniFM Tanja razgovara s Jadrankom Delač-Hrupelj, osnivačicom i vlasnicom poduzeća Creativa koje se, kako sama kaže uz upravljanje promjenom bavi i razvojem pojedinaca, timova i organizacija. Ove godine Creativa slavi 25 godina rada pa je ova emisija tim zanimljivija!
Tanja Pureta: Dobar dan i dobrodošli u još jednu emisiju Psihologija uspjeha, na radiju Poslovni FM. Ja sam Tanja Pureta urednica emisije, a moja današnja gošća je Jadranka Delač Hrupelj, vlasnica poduzeća Creativa, koja je već 25 godina prisutna na tržištu s izvrsnom uslugom. Jadranka, dobrodošli!
Jadranka Delač Hrupelj: Hvala lijepa.
Tanja Pureta: 25 godina vodite i vlasnica ste poduzeća koja se uz upravljanje promjenama bavi organizacijskim i osobnim razvojem, HR consultingom i procjenom potencijala zaposlenika i menadžmenta. Čestitke od srca!
Jadranka Delač Hrupelj: Hvala.
Tanja Pureta: Idemo pojednostavljeno objasniti našim slušateljima, što zapravo Creativa radi?
Jadranka Delač Hrupelj: Nešto što mi najčešće kažemo je da se uz upravljanje promjenama bavimo i razvojem! Razvojem sustava, razvojem čovjeka kao pojedinca, tima ili razvojem organizacije. Jedna od ključnih stvari za razvoj je, uz načela upravljanja promjenama, i to kakve ljude pribavljate i kako oni funkcioniraju u kontekstu vašeg poduzeća.
Drugo čime se bavimo su talenti – kako upravljati onim dijelovima poduzeća koji imaju potencijal postići puno više? Kako se baviti s njima, a da ne stvarate klimu ljubomore i zavisti, nego razumijevanja? Svatko od nas bira ono što želi. Mogla bih biti talent kada bih na drugi način upravljala sa sobom. Ali želim biti jedan običan zaposlenik koji marljivo radi, predano dolazi na posao, radi vrlo korektno i profesionalno te se dodatno usavršava. Kad pričamo o talentima onda pričamo o razvojnom potencijalu. Ljudima koji vole nešto novo, nove projekte, zadatke, kojima je svaka nova situacija uzbuđenje.
Razvoj ljudi za razvoj poduzeća
Bavimo se i razvojem organizacijske kulture. Projektima u kojima zajedno sa klijentom oblikujemo različite procese, aktivnosti, djelovanja. Razvijamo organizacijsku kulturu, kulturu timova u smjeru za koji klijent vjeruje da njemu treba, a s ciljem uspješnog upravljanja promjenama. Tu je i razvoj ljudskih potencijala ili funkcije ljudskih resursa – mentorstvo. Među prvima smo imali radionice za mentore i mentorstvo. I dan danas je kod naših klijenata jako važno naučiti što je moguće veći broj stručnjaka da budu nekome mentori. To je način da se znanje dijeli poduzećem.
Bavimo se nečim što zovemo strateško planiranje i razvoj malih i srednjih poduzeća. Pomažemo poduzećima da iznjedre tko su, što su, definiraju sebe. Kao što svaki čovjek treba znati tko je, što je i kamo je usmjerio sebe, isto tako to treba znati i poduzeće. U tome upravljanju promjenama mi dođemo kao pomoć. Laičkim jezikom rečeno babica, koja će pomoći da se rodi nešto novo, jedno drugačije poduzeće koje je autentično samo po sebi.
Tanja Pureta: Ja bih rekla da na svaku od ovih tema koje ste sada rekli bismo mogli napraviti zasebnu emisiju. Moglo bi se pričati puno o tome, ali ja ću sada postaviti pitanje: koliko su danas poduzeća, možda da ne krenemo od danas, koliko su nekada davno, kada ste kretali s poslovanjem, bila spremna i prijemčiva, razumjela da im treba takav razvoj i pomoć pri upravljanju promjenama? Mnoga poduzeća misle da se razvoj sam po sebi događa i što ćemo sada tu još nekoga pitati kako da se razvijamo
Čovjek ima potencijal za razvoj i upravljanje promjenama
Jadranka Delač Hrupelj: Ovi koji misle da se razvoj sam po sebi događa, sigurno su u pravu. Razvoj se sam po sebi događa, čovjek nema svu entropiju u sebi. Postoji potencijal za razvoj i implementaciju elemenata procesa upravljanje promjenama koji se razvija putujući kroz život. Je li to na tržišnom prostoru dovoljno ili ne? To je druga priča. Zato nam i treba bavljenje razvojem ljudi iz sustava da bismo mogli na tržištu konkurirati, stvarati nove vrijednosti.
Razvoj svijesti o potrebi bavljenja razvojem ljudi u Hrvatskoj je poprilično porastao. 25 godina smo na tržištu, to znači da smo se ipak bavili s uspješnim poduzećima. Moja percepcija je jednim dijelom priča onih koji su uspješni, ali je sigurno i priča za one koji žele biti uspješni.
Prije 25 godina upravljanje ljudskim resursima je bilo na razini nekadašnje socijalističke kadrovske službe. Treba netko tko će administrirati kadrovske podatke, paziti da ljudi imaju dobre interpersonalne odnose te se baviti problemom radnika.
Tanja Pureta: Radnici su bili problem?
Jadranka Delač Hrupelj: Da! To je jedna služba koja je potrebna u poduzeću, ali nema nikakvu moć. Nakon dolaska stranih poduzeća, a nešto i našom pomoći, pojavila se u Hrvatskoj funkcija ljudskih resursa. Sasvim jedna druga svijest. Ti nisi netko tko je potreban da popegla ili riješi nešto. To je služba ili funkcija koja treba podići organizacijsku sposobnost. Ona ima potpuno novu ulogu, utjecaj, svoje mjesto u hijerarhiji. Nije više na dnu i stvara red.
Sada mi se čini da opet naziremo i imamo sigurno u Hrvatskoj poduzeća koja su na jednoj novoj razini. To je razina koja se zove ljudi i kultura. Bivša kadrovska odjednom više nisu ljudski resursi niti ljudski potencijali, nego sasvim nova služba sa ogromnom moći.
U strategiju poduzeća uključeni su svi radnici
Danas je svima jasno da rezultat stvaraju ljudi, čak i tamo gdje masovno rezultat stvaraju strojevi. Uz strojeve postoje oni ključni ljudi koji opslužuju te strojeve da bi oni stvarali rezultat. U toj razini svijesti bavimo se kako odgovoriti na ogromne količine promjena, neizvjesnosti, nejasnoća, nesigurnosti. To je sada sasvim nova uloga dvosmislenosti, nova uloga za upravljanje ljudskim resursima, odnosno sada se više ne bavi resursima nego postaje funkcija koja se bavi ljudima i kulturom.
Upravljanje ljudskim resursima je sada jedan dio organizacije koji se uz metode upravljanja promjenama bavi i smislom postojanja. Prije je strategija bila po linearnom principu, područje kojim se bavila posebna služba, danas su u takvim sustavima u strategiju uključeni svi. Strategija uvijek implicira neku promjenu u sebi i to često ozbiljnu promjenu. Da bi se poduzeću dogodila ozbiljna promjena, čovjek ju mora proći. Promjena se ne događa kad vi propišete novu proceduru. Događa se kada, ja koja moram raditi po toj novoj proceduri, promijenim sebe.
Utjecaj, važnost i moć je sada bitno drugačija. U kadrovskoj službi moć je bila nad ljudima. Iz nekog centra moći je bilo sve zadano i propisano, bilo je ključno da si poslušan te da se ne osramotiš. U fazi svijesti kada smo imali ljudske resurse, ključna stvar je bila da u poslu dobijemo sigurnost i tvoje je da budeš poslušan i šutiš.
Više nije tako! Sada ti sektori poduzeća, koji se bave ljudima, kreiraju potpuno drugačije uvjete. Ljudi razvijaju novu razinu svijesti i novu razinu odgovornosti. Počinju razumjeti da je svatko od nas odgovoran za uspjeh organizacije i učinkovito upravljanje promjenama. Ako ti ja, kao nadređeni, ne dam odgovornost za uspjeh organizacije, ja sam zapravo neodgovorna.
Hrabrost za pokretanje nečeg novog
Tanja Pureta: Super. Prekrasno ste opisali kako je rasla ta svijest ljudskih potencijala. Kroz 25 godina sasvim sigurno je to bila zasluga Vas i Vašeg poduzeća koji ste gradili tu svijest. Kako to da ste Vi prije 25 godina odlučili osnovati poduzeće Creativa koja se bavi takvim uslugama, a svijest je bila na nižoj razini? Kako ste znali da ćete biti prepoznati? Kako ste znali da razvoj organizacije ima smisla?
Jadranka Delač Hrupelj: Prije 25 godina mislim da su bili izuzetno rijetki oni koji su kretali u neki posao, privatni, razumijevajući uopće što je privatni posao.
Tanja Pureta: Ovo ste odlično rekli.
Jadranka Delač Hrupelj: Imam jednog prijatelja koji pripada obitelji obrtnika i njegovi roditelji pripadaju obitelji obrtnika, on je meni rekao kad sam otišla u privatnike: „Sada zaboravi na subotu i nedjelju!”, a ja sam si mislila: “Daj, šta pričaš.”
Tanja Pureta: Drugi idu u privatnike kako bi dobili dodatno vrijeme.
Jadranka Delač Hrupelj: Zavisi kakav je privatni biznis i kako si ga posložimo. Prije 25 godina mene je u privatnike potaknula odlična podrška koju sam imala unutar obitelji. Imam muža i kćer koji su izuzetna životna i poslovna podrška. Radeći prije toga u velikom sustavu akumulirala sam sve više nezadovoljstva jer se sustav nije razvijao, nije prihvaćao moju želju za upravljanje promjenama.
Odluči reći „Ne!” sustavu u kojem stagniraš
I dođeš do neke točke gdje se moraš prilagoditi i biti kao svi ostali ili moraš otići da bi se dalje razvio. Ja sam izabrala otići! Nisam imala pojma što je biznis. Ja sam po zanimanju psiholog koji je mislio raditi lijepe psihološke poslove. Kada mi je jedan informatičar nudio da napravi program koji će obuhvatiti cijelo poslovanje, moram priznati da uopće nisam razumjela što on meni nudi. Pa ja iz duše idem raditi posao s ljudima u kojem će se ljudi razvijati. Koje crno računovodstva? Platit ću to računovodstvo! Malo ljudi zna što ih čeka.
Onda se dogodila sretna okolnost. Ja sam firmu osnovala, odnosno registrirala, prije 30 godina 1992. godine. Kako je bio rat, nije bilo privatnog biznisa za ovakve stvari. Nakon 5 godina smo mi profunkcionirali i počeli izdavati prve račune. Ono što je značajno da u tim prvim trenucima nikada ne bih rekla da sam po zanimanju psiholog jer bi ljudi rekli: “Nismo mi ludi! Ne treba to nama u organizaciji.”
Danas, s druge strane, dođe da smo svi mi malo psiholozi te da svi mi trebamo biti psiholozi. Ljudi prepoznaju koliko takva specifična znanja, u specifičnim situacijama, trebaju. Pogrešno je misliti da možete samostalno rješavati situaciju.
Tanja Pureta: Sva ta poduzetnička iskustva koja ste dobili i kako ste se razvijali od trenutka kada niste imali pojma u što se upuštate - koliko vas je na sve to, stručni i poduzetnički dio, pripremila dotadašnja karijera? Gdje ste radili? Kakva sta tamo stakli znanja, a kakva naknadno?
Velika poduzeća kao dobar temelj budućnosti
Jadranka Delač Hrupelj: Radila sam u velikom sustavu zvanom INA. U INA-i je bilo tada jako lijepo raditi - puno obrazovanih, kvalitetnih ljudi i stručnih ljudi. Ja sam bila stalno malo ispred, zato sam otišla.
Tanja Pureta: Morali ste naći vlastiti prostor rasta.
Jadranka Delač Hrupelj: Morala sam naći prostor rasta. Ono što mi je u INA-i bilo jako dobro, kada bih napravila svoj posao, mogla sam učiti. Događalo mi se, u jednom razdoblju života koji je prethodio ovom privatnom biznisu, da sam jedva čekala da dođem na posao, otvorim knjige i počnem učiti. Doma je bilo svakakvih kućanskih poslova, nije se tako jednostavno organizirati, a kad bi došli na posao ja bih otvorila knjige učila i radila posao zbog kojeg sam tamo bila zaposlena.
Kada sam kretala u privatnike ono što me sigurno karakteriziralo je puno specifičnih znanja na način koji ih vidi poslovni zapadni svijet. To je sigurno bilo presudno da u prvim godinama pridobijem vrijedne i važne klijente. Većina njih se zapravo razvijala zajedno s nama i dan-danas su nam klijenti.
Tanja Pureta: Dakle, oni su isto negdje dobili informaciju kako to treba izgledati u zapadnom svijetu te objeručke dočekali mogućnost da se pojavite. U Vama su imali nekog tko isto razmišlja na način zapadnog svijeta da im pomogne dalje rasti.
Pravilno funkcioniranje unutar poduzeća privlači kvalitetnu radnu snagu
Jadranka Delač Hrupelj: Da, čak imamo jednog klijenta koji često radi istraživanja tajnih kupaca i u tim istraživanjima tajnih kupaca su oni uvijek jako prednjačili. I mi u Creativi smo uvijek mislili: „Tu ima uloženog i našeg truda!“ U nekim razdobljima svog funkcioniranja to je poduzeće puno ulagalo u upravljanje promjenama i razvoj ljudi. Bili su orijentirani „na van”, bavili su se klijentima. Stvarno se vidjela jedna uređenost, vidjela se jedna izgrađenost za razliku od drugih poduzeća kod kojih je to sporije išlo.
Tanja Pureta: Zbog kojih vam se problema javljaju poduzeća? Kako uopće osjete da je trenutak da vam se jave? Jave li se zato što žele uspješno upravljanje promjenama i rast ili zbog toga što su došli do nekog zida i ne znaju kuda dalje?
Jadranka Delač Hrupelj: Mislim da se najčešće javljaju zbog prepoznavanja problema. Trenutno je svima, u Hrvatskoj i šire, problem pribavljanja i zadržavanja kvalitetne radne snage. I, zapravo, kako sada napraviti jedan sustav gdje će ljudi poželjeti doći raditi? To nije samo napraviti sliku na van, već kako funkcionirati iznutra da si jako privlačan kvalitetnoj radnoj snazi. To je sigurno problem broj jedan!
Drugi problem je razina angažiranosti zaposlenika – to nije samo hrvatski problem, već svjetski problem. Kako kreirati uvjete da ljudi dolaze na posao s entuzijazmom, da ga posvećeno obavljaju, uživaju u tome što rade? Da daju punoga sebe, odnosno preuzmu vlasništvo nad tim što u tom trenutku rade? Vlasništvo u smislu rješavanja problema od početka do kraja, rješavanja zadatka od početka do kraja. Pa kad ga i predam dalje, vodim računa o tome kao da je „moje dvorište” u pitanju.
Zaposleniku je potreban osjećaj samostalnosti u radu
Kao što sam rekla, većina naših klijenata su već uspješni te izgrađeni unutar svoje branše. Nedostaje ovaj dio da radna snaga stvori percepciju koliko je važno da oni dolaze na posao motivirani, da razvijaju sebe. Iznimno je važno da otvore svoj um prema učenju, radoznalosti i istraživanju. Za razliku od toga, dobar dio radnika dolazi na posao s, mi to zovemo, fiksiranim mindset-om, ja sam takav i ne traži ništa više od mene.
Tu je veliki prostor za upravljanje promjenama i razvoj – i u svijetu i kod nas. Više nije dovoljno da osoba bude samo poslušna, da bude dobar radnik koji sve radi po pravilima struke ili po pravilima sustava. Traži se da radi po pravilima struke te, dodatno, da inovira, bude kreativna i testira nekakve ideje. Za to joj je potreban osjećaj da je ona vlasnik onoga što radi. Potreban je osjećaj da može samostalno donositi odluke te biti dio procesa upravljanja promjenama. Za to, pak, trebaju svi rasti – i zaposlenici i menadžment. Naime, menadžment želi odgovorne zaposlenike, a vrlo često primjenjuju mikro-menadžment te onda zaposlenici preuzimaju njihovu odgovornost, a napuštaju vlastitu.
Razvijati odgovornost ljudi, ali im dati do znanja da smiju pogriješiti
Važno je istaknuti da je to prostor gdje će se događati greške. Jedna beba da bi prohodala padne otprilike 1.200 puta. S druge strane, ako mi nešto probamo i taj pokušaj ne bude uspješan, a uz to i šef viče na nas, mi više ništa ne pokušavamo. U poduzećima treba razvijati odgovornost ljudi, ali im također dati do znanja da smiju pogriješiti. Većina učenja i dođe iz toga što si nešto pogriješio.
Nismo ušli u posao pa sve znali, nego ide pokušaj-pogreška, ide učenje po modelu. Danas najbrže napreduju IT poduzeća kod kojih je negdje implementiramo da iz svake greške možemo nešto naučiti. Greška je dio procesa učenja. Moram priznati da me veseli rad s takvim sustavima u kojima su ljudi slobodni reći: „Ovdje sam pogriješio, molim vas za savjet što sam mogao drugačije napraviti.”
Imate razne tehnike kako procijeniti ima li osoba kapacitet sama doći do odgovora i treba li joj u tome pomoći. Ili joj treba dati gotov odgovor, pa neka onda isprobava s tim gotovim odgovorom. Sljedeće što vam se pojavljuje jest potreba wellbeing-a i stresa. Sada nakon korone postavlja se pitanje kako vratiti ljude i povezati ljude u timove? Kako uopće graditi povezanost i pripadnost ljudi poduzećima? Ostala je kultura učinka – i prije korone i sada i u budućnosti. Ono što se sada intenzivira je kultura feedbacka. Mnogim je poslodavcima jasno da feedback mora profunkcionirati unutar poduzeća kako bi se otvorio kontekst za novi razvoj i uspješno upravljanje promjenama.
Razvoj zaposlenika i poduzeća se događa svakodnevno
Tanja Pureta: Jadranka, odlično ste opisali zbog čega vam se poduzeća javljaju. Obično se kaže da su kod postolara najgore cipele, no Vi, da biste dobro radili ovaj posao, trebate imati odlične ljude koje jednako tako razvijate. Koliko ste posvećeni razvoju ljudi i što zapravo znači biti konzultant? Odnosno koja sve znanja i vještine on mora imati da bi mogao doći klijentima i na ovaj način im pomagati?
Jadranka Delač Hrupelj: Mislim da se nama u Creativi razvoj događa svaki dan. Jedan dio upravljanja promjenama i razvoja ide iz poticaja uprave poduzeća da zaposlenici trebaju razvijati. Trebaju, kao osnovu, završiti dvije-tri psihoterapijske škole, odnosno neke razine tih škola te određene tečajeve. To je jedna razina. Ono što mislim da je bitno jest da nam se događaju vrlo izazovni poslovi. Mi stalno, kao uostalom i svi manji sustavi, funkcioniramo na način da nam uvijek „nedostaje jedan zaposlenik ”. Onda zaposlenik mora probati raditi neke stvari puno ranije nego što je njegov osjećaj sigurnosti da to može. I zapravo ti novi, zahtjevniji zadaci, novi projekti i vođenje nekakvih procesa omogućava ljudima veliki razvoj. To je, dakle, jedan oblik.
S druge strane, mi redovito imamo interne edukacije. Imamo i Creativu u Sarajevu te onda dvaput godišnje organiziramo zajednički tjedan ili ponekad malo kraće zbog poslova. Tijekom tog susreta međusobno dijelimo znanja i poučavamo jedni druge o nečemu. Imamo jednu jako vrijednu naviku da kada dođemo i prepoznamo da smo negdje mogli nešto bolje napraviti, da to naglas kažemo. Ja prva to izgovaram jer, s obzirom na iskustvo, mogu lako uočiti što sam mogla još bolje napraviti. Najprije si mlad i ne usudiš se reći da si nešto pogriješio, no onda shvatiš da je to zapravo jedna normalna stvar. I, evo, tako nam se razvoj svakodnevno događa, no najveći razvoj nam se zasigurno događa kroz nove projekte klijenata.
Razvijajući druge ljude, razvijamo i sebe
Tanja Pureta: Sasvim sigurno. U kojoj mjeri posao konzultanta može biti izvor dugotrajnog zadovoljstva i uspješnosti?
Jadranka Delač Hrupelj: Mislim da u ovom poslu to može biti cijeli život. Kada nasuprot sebe imaš drugog čovjeka, kada ga vidiš kao čovjeka i kada vidiš njegov potencijal za razvoj krene jedna protočnost između konzultanata i naših klijenata. Onda više ne postoji „oni” i „mi”, već smo svi zajedno u tome flow-u.
Tako i ja, s 44 godine radnog staža, sa svake radionice dolazim sa spoznajom da mi se nešto novoga još osvijestilo, da imam neki novi uvid. To mi se čini ključnim. I još bih nešto dodala. Kada imate privatni biznis uz 25 godina uspješnog poslovanja na tržištu, to znači da ste se i materijalno na neki način osposobili. Međutim, najljepša stvar koja mi se dogodila jest upravo moj razvoj koji sam prošla. Razvoj gdje sam kroz upravljanje promjenama i razvoj drugih ljudi morala razvijati i sebe, jer što god radite, radite uvijek i sebi. Dakle, kada zlostavljač zlostavlja nekoga, on zlostavlja i sebe. Isto tako, kada netko razvija druge ljude, kroz njega ide taj proces razvoja. Zato je ovaj posao, odnosno posao razvoja i upravljanja promjenama, onaj koji može trajati cijeli život.
Tanja Pureta: To je onda bogatstvo koje je nematerijalno, ali je iznimno važno za jedan osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i trenutnog feedbacka jer vidite da se razvoj događa izvana i u vama.
Izađite iz zone udobnosti i sigurnosti - osjetite osobni rast
Jadranka Delač Hrupelj: Tako je! Ja se znam često našaliti i reći da sam ostala raditi u INA-i, vjerojatno bih otišla u mirovinu već davno kao jako frustrirana osoba koja nikad do kraja profesionalno nije sebe potvrdila. Jednostavno ono što sam ja znala, što sam htjela učiti i razvijati, kuća nije trebala. I ta hrabrost da prerežem jednu sigurnu vrpcu te odem u nešto nesigurno, iz zone udobnosti i sigurnosti, donijela je ogroman rast na osobnoj razini.
Tanja Pureta: Krasno! Za one koji ne znaju, Creativa ima u svom logu jedno drvo koje raste, tako da je to jedna prekrasna simbolika. I, za kraj, koja je zapravo vizija poslovnog područja kojim se bavimo? Dakle, i mi u Ramiru već 20 godina, i vi u Creativi 25 godina – koja je vizija Creative dalje?
Jadranka Delač Hrupelj: Mislim da ćemo se još snažnije baviti razvojem sustava, upravljanjem promjenama, razvojem potencijala ljudi. Zapravo, pronalaženjem načina da odgovaramo na ove ogromne promjene koje se događaju kako u poslovnom, tako i u neposlovnom svijetu. To je sigurno, jer nam za upravljanje promjenama trebaju potpuno nove vještine i nova znanja. Primjerice, nekada je promjena bila jednokratni događaj koji je gurao ljude iz zone komfora, no u stvarnosti ih zapravo baš i nije gurao iz te zone. Danas je promjena dio svakodnevnog života te se mi sada više ne trebamo samo prilagoditi promjeni. Mi trebamo upravljanje promjenama, trebamo cijelu novu alatnicu kako se nositi s ogromnom količinom novih promjena.
Ipak, jedna stvar je prilagodba, jedna stvar je da ću na promjenu zapravo malo biti u zoni komfora te onda ipak krenuti negdje. Ključan je zapravo ovaj razvoj koji će omogućiti agilno funkcioniranje. Prije 20-25 godina ljudi u Hrvatskoj nisu uopće znali što znači ova riječ, a sada trebaš imati potpuno novu alatnicu i novi mindset te potpuno drugačije funkcionirati da bi funkcionirao agilno.
Vrijedim ovakav kakav jesam!
Također, trebat će nam novo razumijevanje potreba klijenata da bismo znali što ugrađivati u sustave, koje alate i dijelove koristiti. Ljudi se trebaju osjećati sigurno, istraživati nove stvari te početi doživljavati sebe kao vrijednost. Ali ne u smislu: „Ja više vrijedim od tebe”, nego jednostavno: „Vrijedim ovakav kakav jesam i pazim na sebe. S obzirom na to da sam vrijednost i pazim na sebe, onda pazim i na tebe pokraj kojega sjedim, s kojim živim, s kojim radim jer si i ti vrijednost.”
Zapravo jedan potpuno novi mindset je pred nama, do kojeg ćemo dolaziti upravljanjem promjenama uz jako puno kaosa. Mislim da Ramiro i Creativa mogu pomagati ljudima da počnu taj kaos doživljavati kao zdravi dio procesa upravljanja promjenama. Da je to proces u kojem imaš kontrolu, iako ti se čini da si je izgubio. Usporedila bih taj put koji je pred nama s tokom jedne rijeke koja teče od svog izvora do nekog odredišta, a tako i čovjek putuje od svog početka do nekog svog odredišta, poduzeće također itd.
Zapravo, rijeka kada putuje ona duboko u sebi zna da je rijeka i da ne može sada postati šuma. Ona poštuje to što je rijeka i ne želi silom postati nekakva šuma. I ta će rijeka prolaziti razne uvjete, da tako kažem, pa će negdje morati ubrzati jer ju je nešto stisnulo. Negdje će je neka ravnica raširiti pa će usporiti, ali ona cijelo vrijeme ima u sebi svoj identitet, zna kamo putuje i zna da je tamo čeka neki ocean do kojeg će ona stići.
Vizija budućnosti je vidjeti stvari i svijet oko sebe na jedan novi način
Mislim da je naša uloga u budućnosti pomagati upravo u onim segmentima kada se ta rijeka ili sustav jako raširio. U onim uvjetima kada je taj sustav došao u neki kanjon pa mu je jako naporno, u onim uvjetima kada je ta rijeka naišla na nekakve stijene. Pazite, rijeka kada naiđe na stijene se ne žali, ne krivi nekog drugoga i ne krivi te stijene koje su tu. Ona jednostavno traži način da prođe. Voljela bih da češće razmišljamo u tim terminima prirode jer je čovjek isto dio prirode. Povezani smo i to nam može pomoći vidjeti stvari na drugačiji način.
Mogla bih reći da je vizija budućnosti te upravljanja promjenama vidjeti stvari i svijet oko sebe na jedan novi način koji će biti usklađeniji s vremenom u kojem ćemo živjeti.
Tanja Pureta: I da ćemo se vratiti prirodi, da će nam priroda biti učitelj kao što ste prekrasno dali metaforu rijeke. Jadranka, puno hvala na razgovoru. Iznimno ste inspirativan sugovornik. Želim Vama, Creativi i cijelom našem prekrasnom poslovnom području puno sreće i uspjeha kako bismo svi zajednički rasli. A ne se žalili kada dođemo do izazova, nego se veselili svakoj ravnici gdje se možemo kreativno razviti, a svaki lanac dočekali s veseljem jer znamo da ćemo nešto naučiti. Hvala Vam što je Creativa također na tom putu učenja i upravljanja promjenama, a ja sam sigurna da se vidimo još u drugim prilikama.
