Podaci su ključni za uspješno upravljanje promjenama – Ivan Bešlić, Sofascore

Tanja Pureta: Dobar dan, dragi slušatelji! Dobro došli u još jednu emisiju „Psihologija uspjeha“. Ja sam Tanja Pureta, urednica i voditeljica emisije, a imam čast i zadovoljstvo predstaviti vam mog gosta. On je Ivan Bešlić, chief strategy officer i cofounder ili suosnivač Sofascorea. Ivane, dobar dan.

Ivan Bešlić: Dobar dan i hvala na pozivu.

Tanja Pureta: Kao što ste mogli čuti, Ivan je vrlo simpatičan i veliki, veliki znalac brojnih tema s puno utakmica u nogama. Prvo da predstavimo poduzeće Sofascore. Za one koji slučajno ne znaju, vjerojatno ima vrlo malo takvihi, Sofascore je vodeći pružatelj naprednih sportskih uvida. Već iz ove emisije se vidi da Sofascore nije običan sakupljač osnovnih podataka, već da vrijednost podataka vidi u potencijalu da ukažu na određene prilike ili rizike onima kojima je to bitno, kako bi uspješno provodili upravljanje promjenama. Ivane, kakva je misija bila u početku? Jeste li ju u početku tako definirali ili je došla s vremenom?

Temelj Sofascorea su inovacije

Ivan Bešlić: Cijela priča je nastala u vrijeme kad je internet krenuo rasti, kad su krenuli prvi smartfonovi i tada smo moj prijatelj iz ulice, iz djetinjstva, Zlatko Hrkač i ja, krenuli raditi nešto što već postoji, ali malo bolje. U tom trenu su postojale stranice koje su prikazivale sportske rezultate, ali mi smo iskoristili priliku da vrlo brzo krenemo s aplikacijom koja pokazuje to što je na webu u ruci dok se vozite u tramvaju.

Ono što je tada bilo dovoljno, prikazivanje sportskih rezultata, uskoro nije bilo dovoljno za upravljanje promjenama. Tako da smo mi, primjerice, složili poseban algoritam po kojem procjenjujemo koji igrač je bio najbolji na terenu za vrijeme utakmice. Tako da, imamo algoritam za to i za brojne druge stvari po kojima smo, prije nego što je AI hype došao,  znali reći tko su najbolji potencijali. Cijelo vrijeme radimo na inovacijama, cijelo vrijeme pokušavamo stare, uhodane načine promijeniti da budu dostupni prosječnom korisniku odnosno da je upravljanje promjenama na osobnoj i globalnoj razini stalno prisutno.

Tanja Pureta: Tko je za vas prosječni korisnik? Onaj koji u tramvaju čeka svoje rezultate ili netko kome je stvarno jako bitno kako tko igra?

Tko su korisnici Sofascorea?

Ivan Bešlić: Mi imamo cijelu lepezu korisnika, to smo otkrili s vremenom. Primjerice, nedavno smo potvrdili da Zlatko Dalić ima Sofu i da on zbilja prati kako mu njegovi igrači diljem Europe i svijeta igraju. Naravno da on ima i stručni stožer s kojim postavlja malo detaljnije analize i dobije sigurno još detaljnije informacije za upravljanje promjenama u igri reprezentacije od onog što nudi Sofascore.

Naši korisnici su i sportski menadžeri, sportski profesionalci i veliki fanovi. Primjerice u Hrvatskoj, da bi bili veliki fan hrvatskog sporta, vi morate pratiti i vaterpolo i rukomet i tenis pa onda odjednom imate Olimpijadu pa imate finale u ženskom tenisu. To je gotovo nemoguće bez alata kao što je Sofascore u kojem odredite sve što vas interesira. Dobivate redovne informacije, kada je utakmica, možete davati svoje mišljenje tko će pobijediti, možete biti na našem chatu i komunicirati s drugim fanovima tog kluba ili s fanovima protivničkog kluba. Imamo cijelu lepezu proizvoda, imamo i taj vrlo, vrlo aktivan chat.

Tanja Pureta: Iz ovog mi se sad kristaliziraju dva dodatna pitanja. Prvo, rekli ste, u početku ste davali informacije i onda ste shvatili ubrzo da to nije dovoljno? Kako ste shvatili da to nije dovoljno?

Upravljanje promjenama se sastoji i od neuspjeha i propuštenih prilika

Ivan Bešlić: U svakom aspektu, svaki produkt koji je postojao u naše vrijeme je propao. Mi smo imali Myspace accountove, username na Myspaceu, to je propalo. Nakon toga smo obojica, i Zlatko i ja, radili blogove. Oni su propali. Prebacili smo se na forum koji se zove Cesarica.net, prvenstveno radi Olivera Dragojevića. I dolaskom Facebooka su svi forumi propali jer jednostavno Facebook je pokupio vrijeme korisnika. Korisnik više nije bio na drugim stranicama, nego primarno na Facebooku. Tako da smo mi uvidjeli: ako ostanemo u onome što radimo, postoji vrlo, vrlo velika šansa da to neće opstati i potrebno je upravljanje promjenama. To je bio razlog da smo uvijek radili nešto novo što podrazumijeva upravljanje promjenama. Čak smo radili i aplikaciju za Windows Phone koji danas ne postoji.

Tanja Pureta: Eto ga! Nisu sve stvari u koje ste uložili vrijeme i danas postojeće, nego nekad se čovjek mora pomiriti s tim da nešto i nestane.

Ivan Bešlić: Mi smo imali jako puno projekata koji danas više ne postoje. Ali, kada radiš, to je nekako normalno. Imaš možda godinu, dvije, još održavaš projekt radi emotivnih razloga, on zbilja postoji, možda je ta domena još uvijek kupljena, još uvijek može primiti posjete, ali nakon nekog vremena se zahvališ sam sebi, tom prijašnjem vremenu i prijeđeš dalje. Mi često volimo reći da je upravljanje promjenama teško, a za njihovo provođenje je potrebno neke prilike i propustiti da bi se stvorio prostor za nove stvari koje dolaze.

Organizacijama treba fokus u radu

Tanja Pureta: To je ono - ne smijemo se zadovoljiti dobrim da bi mogli uloviti bolje, je li?

Ivan Bešlić: Apsolutno.

Tanja Pureta: Znači li to da ponekad i propustite dobre prilike ili imate dobar feeling?

Ivan Bešlić: Recimo da svaka organizacija ima ograničene resurse po pitanju novca, broja zaposlenika i po kapacitetima za upravljanje promjenama. Nemoguće je da mi radimo sve na svijetu. Nemoguće je da Microsoft i Google rade apsolutno sve na svijetu. Svaka organizacija treba naći svoj fokus i raditi ono u čemu je najbolja. Mi se ne brinemo, nikad nismo rekli "Joj, trebali smo u nekad napraviti to i to“.

Tanja Pureta: Super. To je jako dobro. Više ste toga probali pa makar i otišlo u povijest ili odustali bez žaljenja, je li tako?

Ivan Bešlić: Mi smo jako puno puta provocirali sreću.

Tanja Pureta: I to vam se i osmjehnulo. Rekli ste da pratite jako, jako puno tih sportskih događaja. Ne znam sad, teško mi je reći, sigurno nije sve, ali vjerojatno pokrivate dominantne ili tako nekako?

Različiti podatkovni tokovi doprinose Sofascoreovim bazama

Ivan Bešlić: Sofascore je krenula s time da je počela pratiti najbolje lige svijeta jer se do tih podataka moglo doći najjednostavnije, najjeftinije, najlakše. S vremenom smo skupili sve moguće podatke koji su postojali na tržištu i onda smo, koristeći upravljanje promjenama, odlučili da osim tih podataka prikupljamo i brojne druge podatke. Sada imamo i zasebnu aplikaciju koja se zove Sofascore Editor koja služi samo za niže lige, za male klubove. Recimo, roditelj može na utakmici unositi podatke za utakmicu u kojoj igra njegovo dijete. Tako da smo se, nakon što smo došli do maksimuma s najboljim podacima na svijetu, spustili na taj niži level da se proširimo po nižim amaterskim ligama.

Tanja Pureta: Na temelju ovoga što ste rekli Ivane, u principu vaše baze podataka pune i profesionalci, ali vi ste onda i pozvali vaše klijente da prikupljaju podatke. Rekla bih da je to vrlo napredno.

Ivan Bešlić: Mi smo tu potrebu prvo osjetili preko mejlova koje dobivamo zato što su korisnici htjeli u istoj aplikaciji pratiti Real Madrid i Luku Modrića i malu utakmicu iz svog mjesta, iz svoje ulice. Ako ćemo biti iskreni, ta ideja za upravljanje promjenama je došla od klijenata.

Težnja prema savršenstvu podataka

Ono što se nama događalo je da smo fotografije igrača imali iz nekih baza koje su možda već zastarjele i onda su nama krenuli sami igrači javljati: “Hej, pliz, bi li mogao zamijeniti sliku? Evo ti slika, to sam ja, pa promijeni.“ Postoji interes. Kao što svi želimo da su na Googleu radna vremena trgovina ispravna - ako poljubiš jednom vrata ispred trgovine, htjet ćeš, radi svih budućih posjetitelja, promijeniti to radno vrijeme na Googleu odnosno primijeniti ćeš upravljanje promjenama. Ista je stvar i sa Sofom, gdje korisnici žele nekako savršenstvo podataka. Nikad nećemo doći do savršenstva podataka, ali ćemo težiti tome da sve utakmice na svijetu budu jednog dana u Sofi.

Tanja Pureta: Svaka čast. I onda tako imate i neku autokorekciju, obično jedni druge ispravljaju ako se možda dogodi pogrešni unos podataka. Meni se jako sviđa ovo što ste rekli da ste dobivali povratne informacije i reagirali na njih. To je definitivno jedna poduzetnička perspektiva. Poduzetnik je onaj koji može slušat, vidjeti i reagirati – sve su to potrebne vještine za uspješno upravljanje promjenama. Otkud ta perspektiva? Rekli ste da ste u pothvat krenuli s prijateljem iz školskih klupa. Jeste li učili o poduzetništvu? Imate li poduzetnički background? Kako to da imate taj poduzetnički mentalni sklop?

Poduzetnički duh se kultivira od djetinjstva

Ivan Bešlić: To je, ja bih rekao, došlo kao splet okolnosti jer, moji i Zlatkovi roditelji, nisu originalno tu iz zagrebačkog područja, oni su vrlo mladi došli u Zagreb na studij. I u to vrijeme ako si bilo što htio, morao si se sam potruditi. Mislim da smo obojica, recimo, imali peć na drva. Ako smo ja i on htjeli kao dijete biti u toploj kući nije bilo druge opcije, nego uzet sjekiru, malo iscijepati drva i ugrijati kuću. Tako smo mi navikli da: „Što god da želiš, bilo kakvu ideju koju imaš, jedini način je da ju sam napraviš.“ Nismo nikada ni puno analizirali poslovne knjige iz kojih smo trebali učiti neke principe pa te principe komplicirati još više. Mi smo jednostavno išli: „Svaki dan napravite nešto malo bolje nego što je bilo prethodni dan.“, intuitivno smo primjenjivali upravljanje promjenama.

Tanja Pureta: Ovo ste jako zanimljivo rekli i sad ću odmah povući pitanje tadašnjih generacija, odnosno vašoj generaciji, i načina na koje ste onda pristupali tome: „Ako želite nešto, morate se sami pobrinuti za to“ i današnjoj generaciji koja, budimo realni, nema taj problem. Nemaju ni priliku poželjeti nešto, niti doživjeti onaj trenutak iščekivanja u kojem želja ostaje neispunjena - sve im se ostvaruje odmah. Kakve to posljedice ima na tržište rada?

Spoj mladosti i iskustva je dobitna kombinacija

Ivan Bešlić: Ja bih rekao da ta generacija, pod broj jedan, ne bi smjela bit pod nekakvim fokusom, baš da su samo isključivo negativni. Jer postoje brojni korisni primjeri gdje mlada osoba sa svojim „bezobraznim“ načinom razmišljanja može i postojećoj starijoj organizaciji donijeti neke promjene. Tako da, najbolje su one organizacije koje kombiniraju senioritet i iskustvo prethodnih zaposlenika s tom bezobraznošću mlade osobe. One imaju najbolje resurse za upravljanje promjenama. Ono što ja mislim da se ipak dogodilo u povijesti, jedan nezgodni moment za generaciju koja dolazi, a to je da oni, nažalost, nisu živjeli, nisu bili svjesni sebe u vrijeme krize koja je bila prije petnaestak i više godina.

To je generacija koja je došla zrela u momentu kada je kriza završila, kada su krenuli smartfoni, kada su krenuli jeftini avionski letovi, kada je krenuo zbilja povoljan smještaj. O tome se sada priča kao o nečem što ih je, možda, negativno zadesilo. Mi pričamo generaciji koja je zbilja imala enormno puno prilika i živjela je u vremenima kada je svaka godina bila bolja od prethodne. Tako da, ne bih govorio da su sad oni nešto krivi, nego moramo se svi skupa osvijestiti, i mi i oni da nisu imali prilike doživjeti drugačiji svijet. Nnisu imali priliku doživjeti da jedna godina stagnira, znači ne da ide u krizu, nego da je jedna godina jednaka kao i prethodna, da možda te godine neće biti novi smartfon, da možda te godine neće biti jedno putovanje više.

Bezobraznost kao lijek protiv stagnacije

Kad bih se osvrnuo na generaciju koja dolazi, oni će biti buduće tržište rada, složili se mi i s time ili ne, oni će doći. Mi ćemo na neki način pomalo odlaziti i najbolje što možemo napraviti je da damo svoje iskustvo vezano za npr. upravljanje promjenama toj generaciji, a od njih pokupimo bezobraznost koja je potrebna ponekad u poslu i da zajednički idemo dalje.

Tanja Pureta: Kad kažete bezobraznost što mislite pod time?

Ivan Bešlić: Bezobraznost je za mene da se ne prihvati status quo, da se ne prihvate stvari koje već postoje na tržištu, da se one ne smiju challengeirati. Evo, reći ću primjer od prije par dana, kada je jedna gospođa ispred mene došla na blagajnu za koju je bila uvjerena da su zatvorena i kaže: “Joj, ovdje ne radi, idem na drugu“. . Ja dolazim na ovu prvu i najnormalnije plaćam, a ona gleda i ne vjeruje jer ona je bila uvjerena da ne radi. Tako da, status quo je negativan za društvo, negativan je za tvrtke, za biznise, za upravljanje promjenama, za obitelji, ali treba hrabrosti za prihvaćanje promjene, drugačiji kut gledanja.

Kontinuirano se moramo razvijati i ići dalje, a s druge strane imamo veliki broj firmi koje su se uljuljale, imaju dugogodišnje ugovore, lijepo sve funkcionira i nikad se nisu pitali što bi možda moglo biti bolje, zaboravili su na upravljanje promjenama. Tako da iskustvo prethodnih zaposlenika i iskustvo nove mlade generacije zbrojeno može dovesti i organizaciju i društvo na idući level.

Sofascore Akademija obrazuje mlade, a seniori su uvijek dobrodošli

Tanja Pureta: Odmah iduće pitanje - koliko vi u vašoj organizaciji, konkretno Sofascoreu, imate taj jedan dobar miks mladosti i iskustva?

Ivan Bešlić: Ja mogu reći da sam ponosan s našim miksom, jer imamo zbilja pokrivenu i jednu i drugu stranu, čak bi možda rekao da imamo nešto prostora još i za seniore. Iskreno, mislim da bi Sofi koristilo imati nekoga tko je pri kraju radnoga vijeka. Tko možda više ne gleda na neke dnevne teme kao nešto opterećujuće. Tko je pogledao i dvije, tri krize i nekoliko ratova osjetio na svojoj koži. Možda bi čak bilo prostora i za tu stranu, jer s ove druge strane mi redovno, već godinama zapošljavamo studente s viših godina fakulteta.

Isto tako, imamo vlastitu Sofascore Akademiju koja služi da uzmemo studente koji su zainteresirani naučiti nešto novo. S tim studentima mi želimo raditi da u momentu kada oni dođu na tržište rada, to je za njih često četvrta godina studiranja, već krenu uhodani u ono čime se Sofascore bavi.

Arhitekti u Sofi?

Tanja Pureta: Ovo je sad Ivane, što ste rekli, jedno vrlo zanimljivo promišljanje. Svi koji se bavimo tržištem rada znamo da postoji određeni broj ljudi koji su u srednjim, dakle od 45, 50, 55, 60 godina, koji sigurno imaju puno utakmica u nogama, ali možda misle da se ne mogu uklopiti u neka nova učenja, nove tokove ili slično, pa se i ne usude javiti. Mogu li se oni javiti na vašu Akademiju ili mogu li oni doći k vama i na neki način se usuditi shvatiti da nije kraj njihove karijere, nego da se uistinu mogu dobro profilirati?

Ivan Bešlić: Ako ćemo iskreno, akademiju za njih nemamo. Ali, ako se netko prepozna u ovome što sam ja danas rekao, slobodno neka mi se obrati na LinkedInu sa svojom vlastitom temom. Ja sam čak imao, prije možda godinu dana, objavu gdje sam izrazio želju da bih htio vidjeti u firmi nekoga tko nije isključivo iz tog IT sektora. Ono što je meni uvijek zanimljivo - vidjeti promišljanja arhitekata. Ja recimo smatram da bi Sofi koristilo razmišljanje kakvo imaju arhitekti primjerice. Sve su to nekakva pravila i procesi, a opet drugačije od ovoga IT-a u kojeg smo se mi svi kolektivno malo uljuljali.

Poslovne odluke se donose na temelju podataka

Tanja Pureta: Multidisciplinarnost - sjajno. Vratimo se na podatke i donošenje poslovnih odluka. Znači, vi u Sofascoreu dajete mogućnost da svi koji se bave profesionalno sportom dobiju relevantne podatke za donošenje odluka i to je sigurno važno. Donosite li vi poslovne odluke vezane za upravljanje promjenama na temelju dubinskih podatkovnih analiza ili po ovom vašem, što ste spomenuli, poduzetničkom osjećaju? Kako ste odabrali koje ćete sportove pratiti - kojim jezicima, na kojem tržištima ćete biti i slično? Vi ste i u Južnoj Americi i Africi, jako zanimljivo.

Ivan Bešlić: Tako je, mi smo od prvoga dana kroz naše prve projekte, koji su bili ti blogovi, pratili: tko nam dolazi, zašto nam dolazi, na koje nam teme dolaze. I opet da ponovim, mi smo krenuli kroz općenite teme. To su bile teme: Olivera Dragojevića, Cesarice. I onda smo nakon toga shvatili, recimo, da je Super Bowl veliki globalni event. Pa smo počeli pratiti Super Bowl, Oskara i u tom trenu je bilo prvo kraljevsko vjenčanje koje je streamano na internetu, pa smo i za to napravili posebnu stranicu. Mi smo od prvog dana pratili tko nam dolazi, zašto nam dolazi i koje industrije su interesantnije i češće donose novosti. U momentu kad smo počinjali nismo bili toliko svjesni da je sport 24/7. To čuješ, to znaš, ali mi nismo razumjeli da će teme koje su vezane za sport angažirati publiku kontinuirano na globalnoj skali.

Nužnost podataka za upravljanje promjenama

Apsolutno što se tiče brojeva - brojeve poduzeće treba pratiti minimalno kvartalno, kako bi shvatili gdje idu te u kojem se smjeru provodi upravljanje promjenama. Ako netko za Božić pogleda analizu ove godine, shvati da je ova godina loša i krene tek u veljači donositi odluke i promjene, poduzeće možda neće doživjeti Uskrs.

Tanja Pureta: Da, kotač zamašnjak mora napravit svoj okret i to traje. Koliko su onda, ako slučajno imate taj podatak, poduzeća svjesna toga da su brojevi važni? Data analyst je danas jedno vrlo traženo zanimanje. Svjesnost očito postoji.

Ivan Bešlić: Rekao bih da su brojevi puno bolje pokriveni za produkte, za sales, za prodaju i slično, ali smatram da nisu, nažalost, brojevi još uvijek dovoljno snažni u finalnom menadžmentu koji treba donositi brze odluke vezane za upravljanje promjenama. Jer menadžment mora odluku donijeti i gotovo prije nego što je dobio dokaz. Nedavno su se završavali kvartalni izvještaji najvećih svjetskih organizacija. Ako je netko morao pričekati kvartalni izvještaj, odnosno polugodišnji izvještaj za 2024., da krajem rujna shvati da postoji problem, e to je onda problem. Menadžment mora shvatiti promjenu u onoj točki kada se promjena događa, a smatram da se promjena krenula događati u ljeto 2022. kad su se kamatne stope krenule mijenjati. Menadžment u ljeto 2022. već treba imati plan B ili druge planove za upravljanje promjenama svoga poslovanja.

Širenje na nova, ali poznata tržišta

Tanja Pureta: Da, lako je sad ovim sportskim profesionalcima koji imaju real time informacije, super bi bilo da to onda postoji i u sve više industrija, ali to sad u ovom trenutku nije nešto s čime se vi bavite. Međutim, zanimljivost je da ste prisutni na južnoameričkom i afričkom tržištu. Kako to? Je li to neki rezultat neke ciljane strategije, isto brojke?

Ivan Bešlić: Ono što se dogodilo je da smo mi radili aplikaciju za sebe, za mentalitet Hrvatske, Zlatko i ja smo govorili koje to nove opcije želimo vidjeti unutra. I prvi korak je bio da su Talijani karakterno vrlo slični nama i mi smo vrlo, vrlo brzo imali Italiju kao broj jedan zemlju što se tiče broja korisnika u Sofi. Nakon toga, opet karakterno se dogodilo to da imamo Brazilce. Brazilci su vrlo slični Europljanima, prate nogomet, dok su neke druge zemlje svijeta puno više u kriketu, američkom nogometu, utrkama konja,..

Vrlo brzo i neplanirano narasli smo na tržištima koji su mindsetom slični Hrvatskoj. To je bila Italija, Brazil i sada smo dolje u Africi - Nigerija, Kenija - isto vrlo jaki. Nakon što smo se probili na ta tržišta, krenula su i prva zapošljavanja. Prvo smo pričekali da vidimo gdje imamo najbolju publiku i onda smo tamo išli graditi dodatne timove.

Tanja Pureta: Opet ista stvar – podaci, analiza. Oni koji su vas prepoznali, vi ste odmah onda odlučili doći njima blizu?

Prepreke u suradnji realnog sektora i fakulteta

Ivan Bešlić: Tako je. Dok ljudi nisu imali informacije o Suncu, Mjesecu i svemu, oni bi sadili svugdje pšenicu. Negdje bi ta pšenica uspjela, negdje ne pa tamo gdje je uspjela su vjerojatno sadili još i više. Naša je uglavnom bila procjena za upravljanje promjenama, ovisno o stanju na tržištu.

Tanja Pureta: Radite zajedničke projekte i s FER-om za analizu podataka iz video snimki utakmica. Planirate li možda i dodatno unaprijediti tu suradnju? Jako je dobro da realni sektor surađuje s fakultetima. Kako gledate na to?

Ivan Bešlić: Mi smo s FER-om krenuli u projekt s kojim bi iz video snimke utakmice dobili što se to zbilja zbiva na terenu da poboljšamo podatke koje mi imamo. Jer su podaci koje mi imamo generirani od osobe na terenu koja unosi: „Pao je gol, ovaj doda onome“, a iz video snimke se može dobiti još više tih informacija.

Uspješno upravljanje promjenama podrazumijeva da realni sektor i fakulteti trebaju više surađivati. Ono što se bojim da je velika blokada je što sustav nema mogućnosti nagraditi profesore i asistente koji rade „dodatno“. Koliko sam ja upoznat, podjednaka je plaća i za profesora koji samo dođe i kredom napiše neke zadatke i nekoga tko još ostaje dodatno na faksu i trudi se i zalaže. Tu bi možda trebalo i sa strane sveučilišta i znanosti općenito vidjeti model nagrađivanja dodatnih bonusa za njihove zaposlenike koji se više trude.

Uključenost zaposlenika u procese donošenja odluka

Tanja Pureta: Da, za one koji još rade dodatne stvari, a ne samo u sklopu fakulteta - studenti, nastava, znanstveni rad, nego evo, primijenjena znanost ili povezivanje s tržištem i slično. Nadam se da je došli ili će doći do nekih ušiju.

Vezano za te podatke koje prikupite, koliko se vaši zaposlenici osjećaju uključeni u donošenje odluka analize podataka? Koliko imaju mogućnosti nešto uočiti, vidjeti, usmjeriti pažnju, biti uključeni u upravljanje promjenama ili je to stvar vašeg boarda koji onda donosi odluke, a zaposlenici samo filaju?

Ivan Bešlić: Što se tiče zaposlenika, mi imamo velike fanove brojnih sportova što je fenomenalno i brojni zaposlenici su došli u Sofu zato što su komentirali: „Ja želim raditi na produktu kojeg ja koristim“. Tako da, svi oni imaju vrlo jasne otvorene kanale preko kojih mogu javljati nove opcije. Kao što su nam i naši korisnici slali opcije, tako isto i zaposlenici šalju opcije i te sve opcije se evidentiraju, neke uđu u izradu ovaj kvartal, neke neki sljedeći. Zaposlenici vrlo aktivno sudjeluju u razvoju produkta, a time i provode upravljanje promjenama.

Tanja Pureta: Super i odmah se tu povezuje novo pitanje. Vi imate, za razliku od mnogih drugih informatičkih poduzeća, takozvani sveti gral u informatičkoj industriji, a to je proizvod, aplikacija. Malo se tko odlučio za takav razvoj organizacije. Kako to da ste se vi odlučili i da li bi se iz današnjih perspektiva odlučili? Vjerojatno će mnogima biti zanimljivo vidjeti koliko ste puta rekli: „Ajme meni!“ i koliko ste puta rekli "U, super!“.

Sadašnji projekti su investicija za buduće

Ivan Bešlić: Ja mislim da je naša najveća sreća bila što smo obojica znali umjereno programirati, nismo bili fenomenalni, mi te naše sate nismo mogli nekome naplaćivati. Dok s druge strane, većina trenutnih vrlo poznatih IT firmi u Hrvatskoj - vlasnici su bili ti koji su bili prvi programeri i oni su naplaćivali svoj sat i sate svojih kolega. Nas dvojca nismo imali druge nego angažirati druge vrlo dobre studente FER-a tada, koji su nam pomagali u izradi produkta.

Ne bi se nikad vraćao na staro zato što očito se ovaj smjer pokazao dobar, ali mogu reći da je u početnim godinama nama bilo nezgodno jer su agencije mogle naplatiti svaki radni sat i funkcionirati. Mi smo ipak trebali naše ideje, naše projekte financirati s prethodnim projektima. Naš forum je financirao razvoj aplikacije za sport. Uvijek je jedan projekt financirao sljedeći. U ovom trenu naše praćenje najboljih liga na svijetu financira investiciju u softver za unos rezultata nižih utakmica. Uvijek investiramo u idući korak gdje vjerujemo da će taj idući korak bit veći od prethodnog što se odražava na upravljanje promjenama.

Tanja Pureta: Sjajno, onda ste pronašli dobitnu kombinaciju, nešto na čemu možete zaraditi da bi mogli investirati. Evo, sad ste predsjednik udruge CISEx. Otkud interes da se bavite unapređenjem informatičke zajednice u Hrvatskoj?

Od Sofascorea do CISEx-a

Ivan Bešlić: To je došlo u više koraka gdje radi organizacije Sofe smo Zlatko i ja procijenili da se moramo blago pomaknuti iz dnevnih zadataka i napraviti prijenos upravljanja na profesionalne menadžere, prepustiti dnevne zadatke boardu, koji u ovom trenu ima šest članova. Oni fenomenalno funkcioniraju te osmišljavaju upravljanje promjenama i dnevni upliv u njihove teme mogao bi zbuniti i board i zaposlenike i više se ne bi znalo tko upravlja kompanijom. A Zlatko i ja smo na neki način, u ovom trenu, Nadzorni odbor i stručni suradnici za pojedine teme, još uvijek imamo ono staro iskustvo, pa povremeno pomognemo u nekim vrlo specifičnim temama.

I kako sam ja u prosincu dao ostavku na poziciju operativnog direktora, želio sam razvijati biznis Sofi i dalje, ali sam isto tako i želio još nešto. To nešto se pokazalo vrlo brzo kao nominacija za Upravni odbor udruge CISEx, najveće Hrvatske IT udruge. I prije ljeta sam postao i predsjednik te udruge. I sad imamo brojne meetupove, panele i na neki način želimo probuditi scenu koja je bila zadnjih godina uljuljana i samo želimo pokazati organizacijama da pogledaju koji su to rizici pred njima i da se pripreme na upravljanje promjenama. Želje i motivacije ima, pa idemo dalje.

Hrvatski IT sektor ima prostora za napredak

Tanja Pureta: Možete li se osvrnuti na trenutnu situaciju u informatičkoj industriji, malo ste nešto natuknuli? Koliko bi zapravo predložili informatičkim organizacijama da slijede vaš model razvoja proizvoda? U kakvoj smo situaciji u odnosu na svijet i što nam je činiti, što nas čeka? Ako nisam potaknula malo mračniju temu, ali nadam se da nisam. Uvijek ima svjetlosti.

Ivan Bešlić: Tema nije mračna, treba samo kvalitetno upravljanje promjenama te osvješćivanje i ono što mi želimo je da se naši članovi što prije osvijeste, jer će onda u nekom trenu iz svega ovog što nam dolazi isplivati ranije. Tema je pozitivna, koliko god je stanje na tržištu neobično. Ono što mi želimo kao vrlo jasne poruke poslati je da hrvatski IT sektor može napredovati ako primjeni kvalitetno upravljanje promjenama, sa znanjem, s većim brojem stručnjaka. Seniori imaju fenomenalno financijske uvjete i mi želimo da oni imaju još bolje financijske uvjete, da se radi za najbolje organizacije na svijetu i da imamo taj faktor izvrsnosti.

Produkt menadžeri i remote rad – novi izazovi

Ono što istovremeno vrlo jasno komuniciramo je da, nažalost, na tržištu nema dovoljno produkt menadžera. To je jedna niša koja nikada u Hrvatskoj nije dobila zasluženo svjetlo jer su agencije najčešće radile projekte koje je napisao netko izvana i onda su ti produkt menadžeri znali što žele dobiti, i to su spuštali ovdje da naši developeri naprave. Možda smo u tom trenu trebali bit mudriji kao kolektiv. Možda smo trebali napraviti nešto što je napravila Kina, a Kina je cijelo vrijeme osluškivala: „Zašto je ovaj proizvođač auta stavio šaraf na ovo mjesto?“ Nisu samo slijepo radili po specifikacijama, nego vjerujem da su kontinuirano pratili što iz kojeg razloga se radi. I mi smo sad ostali u zrakopraznom prostoru gdje nismo razvili ljude koji mogu proaktivno razmišljati o produktu, ali mislim da nije ni kasno ako bi koristili upravljanje promjenama.

Tako da ćemo mi sigurno u udruzi imati radionice specifično za pravnike, za računovođe, a isto tako ćemo razvijati i dio vezan za dizajn i za produkt. Puno tema je pred nama. Želimo organizacije osvijestiti da smo globalno sad svi jedni drugima konkurencija. Da primjerice, ako je netko smatrao da je remote rad potpuni benefit, taj remote rad sad može biti rizik jer Amerikanac više ne treba angažirati Hrvata, nego može angažirati nekog tko je još istočniji od nas i koji je još povoljniji od nas.

Potrebno je ulagati u dodatne edukacije

Sve pratimo i jasno komuniciramo, informacije koje stižu do udruge se isto tako šire i dalje. Nedavno je bila informacija da je u jednoj Hrvatskoj organizaciji Indijac postao tehnički direktor. I to je jedna budućnost u kojoj netko, ako izdaleka pogleda brojeve, može zaključiti: „Ha, možda razvoj u Hrvatskoj je u ovom trenu preskup. Idem razvijati negdje drugdje.“ Sve to želimo vrlo jasno komunicirati s ciljem da se i organizacije i zaposlenici educiraju jer ako se educiramo problema nećemo imati.

Tanja Pureta: Gdje se danas u Hrvatskoj mogu školovati produkt menadžeri? Ako toga ima, odnosno, vi ćete u sklopu CISEx-a nešto napraviti. I kako prepoznajete produkt menadžere?

Ivan Bešlić: Produkt menadžeri u ovom trenu se vrlo teško mogu educirati, jedino što mogu je raditi u organizacijama koje rade produkt ili, ono što sam bio spomenuo, da proaktivno osluškuju što je klijent tražio.

Tanja Pureta: Da budu znatiželjni?

Ivan Bešlić: Tako je, već postoje primjeri gdje organizacije osluškuju što klijent treba i onda zapošljava dodatne stručnjake ,koji nisu developeri, da onda i klijentu pomogne vezano za upravljanje promjenama. Koja god IT agencija ponudi klijentu: „Uštedjeti ću vam novce ili ću donijeti novi prihod“, uvijek će klijent reći: „OK, nama je u redu vama dati postotak.“ Trebamo se razvijati po pitanju znanja. Udruga CISEx će imati jednu radionicu mjesečno. Sad smo prije dva tjedna imali radionicu vezano za fondove iz Europske unije kojih još uvijek ima jako puno. I idemo dalje sa svim ostalim edukacijama.

Smjernice za napredak IT industrije u Hrvatskoj

Tanja Pureta: Drugim riječima, ako mogu parafrazirati, ono što bi bilo važno je da se i zaposlenici u Hrvatskoj i organizacije osvijeste da zajedničkim snagama mogu osnažiti i onda konkurirati. Odnosno, napraviti to da ostane kvaliteta ovdje i da budemo prepoznati, umjesto da se raspršimo na dijelove i nadamo se da će nas netko drugi trebati više ili znati bolje što će s nama. Mislim da mi sad trebamo imati neku ideju što ćemo sami sa sobom odnosno samostalno bi trebali provoditi upravljanje promjenama, je li tako?

Ivan Bešlić: Ja mislim da to nije toliko teško. Trenutno imamo vrlo aktualnu temu apartmana i hotela. Nažalost, Sofa u jednom trenu više nije mogla ići na team buildinge u Slavoniju jer u Slavoniji nema dovoljno hotelskog smještaja da primi jednu veću organizaciju. A nismo mogli ići po deset kuća i spavati u tri odvojena sela. Tako da, hoteli su način da turistička sezona traje dulje i da ponudi Sofi ili bilo kojoj drugoj oragnizaciji da dođe, da ima team building, da ima edukaciju, da ima konferenciju. Smatram da, generalno, društvo neće toliko napredovati ako imamo puno malih, raspršenih organizacija koje rade male projekte za OK novce. Puno veći benefit je ako se rade ogromni projekti s velikom dodanom vrijednošću. Velika dodana vrijednost onda ima koristi i za državu, i za poreze, i oni mogu generirati puno veću plaću zaposlenicima.

Širenje poslovanja van granica Hrvatske

Trenutno imamo poslovni model gdje država ne može trenutno reagirati. Ako pojedinac radi za stranca, to je sve po zakonu i mi ne želimo zabraniti bilo kome pravo na rad, ali moramo naći načina da organizacije rade sve izazovnije projekte iz kojih će onda moći konkurirati pojedincu koji remotea za strance. Prvenstveno povećati prihod, to je možda primarni cilj.

Tanja Pureta: I u tom kontekstu, dotaknuli smo se budućnosti IT industrije, budućnosti Sofascorea. Negdje ste rekli da planirate 2026. imati 500 zaposlenih. Znate li gdje i kako se razvijati? Možete li nam otkriti malo kako vam ide i gdje vidite Sofascore?

Ivan Bešlić: Mi vidimo organizaciju prvenstveno kao organizaciju gdje je pamet i upravljanje promjenama u Zagrebu, gdje se odluke donose ovdje i ključni ljudi Sofe će uvijek biti iz Zagreba. No, paralelno s time radimo i hubove. Imamo vrlo aktivan hub u Brazilu, krenuli smo s Mostarom, imamo u Beogradu i u nekoliko azijskih zemalja. Isto tako i Africi. Ti hubovi će jednostavno prenositi upravljanje promjenama, viziju i ideje koje dođu ovdje iz Zagreba i spuštat će ihprema drugim regijama.

Ono što nama opet treba je iskustvo iz druge regije. Svaka regija, pa čak i pojedina pokrajina u pojedinoj zemlji ima drugačija pravila, drugačiji mindset. Nama kao organizaciji treba i njihov boravak na samom lokalnom terenu. Trenutno smo na 300 zaposlenih. Snažno rastemo i dalje.

Poruka za kraj – potrebno je razbijati status quo

Tanja Pureta: I mladi i stari su pozvani doći?

Ivan Bešlić: I mladi, i stari, pozitivni, koji žele napredovati. Na neki način sve ih primamo.

Tanja Pureta: Ivane, evo, došli smo skoro do kraja emisije. Ono što je zanimljivo, je da ste vi vrlo aktivni na društvenim mrežama. Imate vrlo zanimljive komentare o vrlo zanimljivim temama koje se tiču baš onako šireg društvenog rakursa i aspekta kao što smo se i ovdje dotaknuli nekih. Ljudi vas dosta slušaju, i ja vjerujem da i čuju, i žele nešto napraviti po tom pitanju. Za kraj, uputite poruku kome želite, za koju vjerujete da će dati određeni doprinos i napraviti utjecaj koji želite, a da nije bila dotaknuta, jer sad ste već jako puno poruka poslali.

Ivan Bešlić: Pa možda još jednu koje smo se i dotakli, da krenemo razbijati status quo za brojne teme. Previše smo se navikli, previše idemo po nekim uhodanim putevima, istovremeno, sve se mijenja, tehnologija se mijenja, potrebno nam je upravljanje promjenama. Vidimo i geopolitičke promjene se ogromno zbivaju, a mi kao pokušavamo cijelo vrijeme živjeti u onom lijepom sjećanju, one neke 2014., kada je vrijeme bilo divno, kad smo mogli putovati jeftino do Irske i zaboravljamo da je važno upravljanje promjenama.

Prvo primijenimo upravljanje promjenama kod sebe

Apsolutno svako na sebi, radi svog osobnog razvoja, samo treba pogledati oko sebe, vidjeti kako može primijeniti upravljanje promjenama u svom vlastitom stanu, što može promijeniti u odnosima, u organizaciji u kojoj radi. Samo da netko napravi mali pomak ovaj tjedan već smo puno dobili.

Tanja Pureta: Da ne budemo super zadovoljni onim što već jesmo, nego da budemo znatiželjni i vidimo što možemo, gdje su drugi došli i što mi možemo. Ako ne inovirati, onda kopirati, je li? Od boljih.

Ivan Bešlić: Pa za početak, hajmo kopirati, ali u vrijeme kopiranja da vidimo i koje su to specifičnosti koje mi možemo napraviti bolje.

Tanja Pureta: Hvala lijepa Ivane na gostovanju. Ja vjerujem, dragi slušatelji, da ste dobili vrlo zanimljive teme za promišljanje i da ste skupili barem dvadeset posto znatiželje od Ivana koji je znatiželjan i na temelju znatiželje je sve ovo izgradio. Jer pitati se zašto, tko, što dolazi do mene i kako da ja to iskoristim je tipičan poduzetnički duh potreban svima nama. Hvala vam lijepa na slušanju, hvala Ivanu na gostovanju, do na neke druge prilike.

Ivan Bešlić: Hvala i vama još jednom.

Tanja Pureta: Hvala! Doviđenja.