Kako trenutna situacija utječe na naše mentalno zdravlje?

Jedna teška godina je iza nas, a predviđanja nisu niti za ovu previše optimistična. Postoje li već neka istraživanja koja bi mogla pokazati koliko nas je promijenila 2020. godina?

Generalno gledano, dosad provedena istraživanja upućuju na to da je kriza vrlo nepovoljno utjecala na ljude zbog svojih vrlo stresnih karakteristika. Došla je naglo, promijenila je sve životne aspekte pa nismo mogli pronaći utjehu u nekima koji dobro funkcioniraju. Svi su ljudi njome bili obuhvaćeni pa se nismo mogli obratiti za pomoć nekome tko nije pogođen krizom, nije pod našom neposrednom kontrolom i ne znamo koliko će trajati. Posljedica svega toga je povećana osjetljivost na sve nepovoljne događaje u našim životima, čak i na one s kojima smo se prije krize lakše nosili, kao i osjećaja bespomoćnosti i burnouta u pokušajima da se uspješno nosimo s njome. Tako mnogi čekaju da prođe, kako bi napokon mogli nastaviti normalno živjeti. Neki su u krizi uspjeli pronaći i razne prigode za uvođenje određenih kvalitetnih promjena u svoj život, što je izvrsno. Međutim, nedostatak društvenih aktivnosti i fizička nesigurnost su i dalje veliki stresori koje većina jako teško podnosi.

U veći je fokus zbog svih događanja došla i psihološka pomoć. Možemo li reći da se smanjila stigma odlaska psihologu i psihijatru?

Vide se pomaci, ali još nedovoljni. Mislim da je dio problema taj što ljudi zapravo ne znaju što očekivati od psihologa, odnosno psihijatra. Mnogi smatraju da njihove teškoće, ma koliko se teško nosili s njima, nisu toliko velike da bi potražili pomoć. Drugi bi željeli čarobnu tabletu koja bi im riješila sve životne nedaće, čega nema. Bit je u edukaciji, odlaskom psihologu ljudi uz pomoć stručnjaka dobivaju prigodu razumjeti što im se događa i kako se uspješno nositi s time. To podrazumijeva i odluku da promijene neke svoje neučinkovite obrasce ponašanja i usvoje učinkovite, za što također mnogi nisu spremni. Primjerice, kad čovjek slomi ruku, odlazi liječniku da mu je namjesti, štedi je dok ne zacijeli i onda ide na terapiju da bi opet postala funkcionalna. S druge strane, kad se u psihi nešto slomi, ljudi puštaju da samo zaraste, što im stvara mnogo problema u nošenju s različitim problemima i situacijama s kojima se susreću.

Koliku ulogu imaju psiholozi u današnjem društvu? Zbog pandemije i potresa sve je više priče o njihovoj važnosti, ali koje je realno stanje?

Psiholozi su iznimno važni jer mnogo znaju o tome kako živjeti i raditi bolje i u normalnim i u kriznim vremenima. Ta znanja bi trebali imati svi ljudi, kako bi kvalitetnije i odgovornije živjeli, pa bi se trebala utkati u redovni sustav obrazovanja. Također, psiholozi bi svakako trebali biti i sastavni dio svih državnih i društvenih tijela koja donose odluke kojima reguliraju ponašanja zajednice. Oni mogu dati znanstvene temelje vezane za tu regulaciju, predvidjeti moguće teškoće i pronaći najbolje mogućnosti za njihovu realizaciju da bi se dobrobit maksimizirala, a rizici minimizirali. Realno je stanje da su psiholozi i psihološka znanja nedovoljno zastupljeni te se ne vide tendencije kako bi se to u skoroj budućnosti ispravilo.

Velika se promjena dogodila djeci, srednjoškolcima i studentima. Odjednom im je zabranjeno druženje s prijateljima, 'prisiljeni' su na druženje s roditeljima. Može li im ikada biti nadoknađeno izgubljeno vrijeme?

Izgubljeno vrijeme ne može se nadoknaditi. Zato je važno da i oni to razumiju, kao i da razumiju da u životu postoje određena razdoblja koja od ljudi zahtijevaju veća odricanja. Međutim, i u tim razdobljima postoji pregršt mogućnosti da zadovolje važne potrebe, želje i interese, samo treba pronaći nove načine umjesto onih koji su nam nedostupni. To je ne samo jako važno za psihičko zdravlje, nego se time ostvaruje i dodatna dobrobit u kontekstu razvoja kreativnosti i fleksibilnosti, što su ključne kompetencije za uspješan život i poslovanje.

Sve češće slušamo o toj depresiji mladih koja ponekad završi kobno. Hoće li ova pandemija pridonijeti još gorim statistikama?

To je svakako ozbiljan problem jer je trenutačna situacija ozbiljno teška i zato bi trebalo napraviti javno-zdravstvenu kampanju kojom bi se stalno osvještavala i djeca i roditelji o tome što su psihičke tegobe, kako ih prepoznati i zašto je važno potražiti stručnu pomoć. Važno je stalno isticati da su razne "nenormalne" emocije u nenormalnim okolnostima posve normalne. Samo se treba znati nositi s njima. To znanje nedostaje u populaciji jer se ne uči kroz redovan sustav obrazovanja, a danas je životno važno.

Mladi su se morali odreći svega, ali ostaju zbunjeni. Kako bi trebali reagirati kad vide političare i one koji im propisuju mjere da ih se ne drže? Koliku štetu to nanosi društvu općenito?

Ponašanje političara koji krše pravila uistinu je krajnje neodgovorno jer bi trebali biti svjesni svojeg položaja i utjecaja koji imaju na društvo, pa u skladu s time i pripadajuće odgovornosti. Pozicije moći nužno nose sa sobom barem jednaku razinu odgovornosti, što očito mnogi političari nisu osvijestili. Oni misle da ih pozicija izuzima iz dužnosti pridržavanja pravila, a upravo je obratno – oni bi se prvi trebali striktno držati svih pravila. Oni svojim ponašanjem ujedno i kreiraju sustav vrijednosti, čega očito također nisu svjesni. Ljudi gledaju postupke, pa ako su u suprotnosti s onim što čuju, riječi će postati bezvrijedne i, štoviše, prouzročiti suprotan učinak.
Mladi, a i društvo općenito, na takva bi ponašanja političara mogli sasvim legitimno odgovoriti barem jednako tako neodgovornim ponašanjem, pa čak i neodgovornijim od njih. Međutim, broj zaraženih u nas, u odnosu prema drugim zemljama, očito pokazuje da su i mladi, a i društvo u cjelini, srećom znatno odgovorniji od političara. Većina u društvu uistinu i misli na druge, što se za političare ne bi moglo reći.

Kakva je onda slika političara?

Čini se da političare većina ljudi u društvu više doživljava kao djecu u vrtiću koje treba strpljivo podnositi nego kao nekoga koji im je stručni, profesionalni i moralni kompas. Zato su sve odluke vezane za sigurnost svojih života, kao i života svojih najbližih, jednostavno uzeli u svoje ruke. Naime, mnogo toga u društvu funkcionira unatoč državi, a ne zbog zasluga države. Tu je uistinu važno istaknuti odgovorni doprinos privatnih poslodavaca, koji svojim zaposlenicima nastoje osigurati razne stručne, profesionalne i osobne edukacije, dodatnu zdravstvenu skrb, razne aktivnosti za unapređenje zdravlja, privatno-poslovni balans, što bolju opremu za uspješniji i zdraviji rad od kuće, zdravstveno sigurna radna mjesta, ulaganja u razne mirovinske fondove, pa čak i dječje vrtiće te brojne druge pogodnosti. O tome se ne govori dovoljno, štoviše, često su privatni poduzetnici čak i nepravedno stigmatizirani kao oni koji misle samo na sebe, što brojna istraživanja provedena prošlih godina u nas uvelike demantiraju.

Studenti, maturanti, čak i ostale dobne skupine, željne su izlazaka i druženja, što pokazuju i okupljanjem ispred HNK ili kod studentskih domova. Nikad nisu dobili alternativu niti im se obraćalo. Koje su posljedice toga?

To da se cijelo vrijeme krize govori samo o jednom njezinu aspektu te da je cilj zaštititi samo jedan segment zdravlja i dobrobiti, a da se sustavno zanemaruje definirati i druge potrebe, koje barem jednako, a često i više ugrožavaju zdravlje i dobrobit društva, poražavajuće je. Odgovorna bi vlast svakako trebala dati kvalitetne alternative kako odgovoriti i na te druge potrebe, što se u nas, nažalost, ne događa. Štoviše, te se potrebe minoriziraju, što je jako opasno, jer su izrazito važne za život i zdravlje. Zato su se i dogodila okupljanja. Njih bi vlast trebala doživjeti kao upozorenje da je nešto propustila napraviti te napokon donijeti kvalitetne alternative, jer ih uvijek ima. U suprotnom, potisnute potrebe će se sve više nastojati spontano riješiti što ne mora uvijek biti na način koji je poželjan.

Može li manjak socijalizacije zauvijek promijeniti navike koje smo imali?

Može. Velika je opasnost da se mladi, a i mnogi drugi, potpuno okrenu površnosti i prividnoj utjesi virtualnog svijeta te potpuno zanemare svoju ulogu, ovlasti i odgovornosti u fizičkom svijetu, pa čak i zaborave kako živjeti i raditi s drugima. Virtualni svijet uvijek omogućava da se isključimo iz svega što nam ne odgovara. To u realnom svijetu nije opcija jer smo uvijek dio grupe kojoj se trebamo znati prilagoditi te istodobno i izraziti svoju osobnost i kvalitete, ali i interese i potrebe. To su važne socijalne vještine koje možemo brusiti jedino živim socijalnim kontaktom. Već sad vidimo tendenciju da su mnogi i u fizičkom svijetu pribjegli isključivanju iz onoga što im ne odgovara i stalnoj potrazi za društvom koje će ih prihvatiti bez da se moraju mijenjati, što je iluzorno i pogrešno. Posljedice toga mogu biti sve veća razočarenja i sve veće psihičke tegobe, što je, nažalost, očito naša budućnost. Zato bi kao društvo što prije trebali početi sustavno odgovarati na sva ta pitanja i nuditi kvalitetne odgovore.

Pojačava se anksioznost i sve više mladih u zapadnim zemljama u sve ranijoj dobi završava na nekim od medikamenata. Je li to neizbježno s obzirom na svijet u kojem živimo?

Nije. Svijet u kojem živimo ima svoje karakteristike i zahtjeve s kojima treba naučiti živjeti. To je edukacija koju sam već prije spominjala. Ako ta znanja nedostaju u društvu, ali i ako ih ljudi izbjegavaju usvojiti na način da promijene svoja disfunkcionalna ponašanja koja ih i vode u probleme, onda se poseže za medikamentima. Međutim, medikamenti ne mogu riješiti probleme. Mogu učiniti da ih ljudi manje tegobno doživljavaju, ali i dalje ostaje pitanje promjene ponašanja, koje jedino vodi u sigurno zdravlje.

Trebamo li strahovati od novih izazova i opasnosti sad kad smo se dobrim dijelom preselili u virtualni svijet?

Ne možemo se preseliti u virtualni svijet, to je iluzija. Stvarni svijet ostaje, kao i svi problemi, ali i sve čari koje nosi sa sobom. Zato u ovom trenutku možemo i trebamo najviše strahovati od posljedica ideje da se možemo preseliti u virtualni svijet, kao i nastojanja da to učinimo. Virtualni svijet je dobar sluga, ali loš gospodar, njime treba znati aktivno upravljati kako bi iz njega mogli izvući sve dobrobiti uz istodobno izbjegavanje brojnih zamki.

I uz sve ove krize nisu se promijenila očekivanja institucija od mladih. Može li se od osoba koje su prošle pandemiju i potrese očekivati iste rezultate? Što je trebalo učiniti?

Tijekom povijesti je bilo mnoštvo izazova, koji su bili više-manje jednako teški kao ovi sada, pa nisu utjecali na obrazovna očekivanja. Štoviše, ove su okolnosti objektivno imale manje elemenata od mnogih drugih zbog kojih bi se trebala smanjiti obrazovna očekivanja. Danas su znanja dostupna preko uistinu brojnih kanala, pa se to što eventualno nisu usvojena ne može pripisati objektivnim teškoćama. Naravno da je lakše i ljepše usvajati ih u društvu vršnjaka i neposrednim radom s profesorima, ali nedostatak tog aspekta ima veću negativnu posljedicu na socijalizaciju nego na samu razinu usvojenosti znanja. S tim u vezi mislim da se učinilo mnogo. Moglo se još pojasniti učenicima da nisu zakinuti ni u čemu vezano za stjecanje znanja te ih poticati da znatiželjno prigrle nove načine usvajanja znanja, što su mnogi samostalno i učinili. Učenici ne bi trebali biti samo pasivni primatelji znanja, nego aktivni i odgovorni tragatelji za znanjima da bi ostvarili svoje obrazovne ciljeve, ako su im važni.

Mislite li da će mladi imati dovoljno mentalne snage graditi sebe i svoje živote i dalje u Hrvatskoj kad pandemija prođe ili će linijom lakšeg otpora nastaviti iseljavanje?

Oni koji su pronašli mentalnu snagu da uvide prigode za vlastiti razvoj i u ovim restriktivnim uvjetima, svakako hoće. Oni će birati gdje će nastaviti svoj život. Oni kojima je ova kriza bila izvrstan izgovor za pasivan pristup i čekanje da im sve okolina riješi, bez njihova aktivnoga odgovornog uključivanja, neće. Oni će uvijek pronalaziti krivca. Iseljavanje nije linija manjeg otpora – onaj tko tako misli, jako će se razočarati.

Treba li potragu za boljim životom izvan granica svoje zemlje stigmatizirati?

Nikako. Ništa ne treba stigmatizirati, nego treba osvještavati i osnaživati ljude te im onda prepustiti izbor. Slabi i neosviješteni ljudi ne mogu donositi kvalitetne izbore, nego samo bježati iz situacije u situaciju. U filmu 'Soul' postoji krasna priča o ribi koja je tražila ocean. Pitala je stariju ribu gdje bi ga mogla pronaći. Ovo u čemu sada plivamo je ocean, rekla joj je. Ali ja oko sebe vidim samo vodu, ono što želim je ocean, odgovorila joj je mlada riba.
Dakle, problem je što mislimo da postoji nešto bolje, veće i zanosnije od onoga gdje smo sada. Međutim, to nije pitanje okoline, to je pitanje nas i naše percepcije. Mnogi i u Hrvatskoj vide ocean, a oni koji ga ne vide ovdje, teško će ga vidjeti bilo gdje drugdje.

Kako pristupiti mladima u ovim vremenima da, na primjer, izađu na glasanje i daju nekome svoje povjerenje?

Najprije bi trebalo razdvojiti ta dva ponašanja. Jedno je potaknuti nekoga da izađe na izbore, a drugo potaknuti ga da nekome da povjerenje. Vjerujem da mlade uopće ne bi trebalo poticati da izađu na izbore kad bi imali kvalitetan izbor, ne izbor političara koji se tek prije izbora sjete predstaviti nekim floskulama kojih se poslije više niti ne sjećaju, nego izbor političara koji i u vremenima između izbora riječima, ponašanjem i djelima govore o sebi i svome doprinosu društvu. Previše često nismo imali prave kandidate kojima bismo mogli pokloniti povjerenje, pa je i neizlazak na izbore velikim dijelom posljedica toga. Dakle, lijek je u povećanju razine svijesti političara o vlastitoj ulozi, kao i odgovornosti da se dosljedno ponašaju sukladno njoj. Lijek je i da se mladi sve više aktivno uključe u politiku te i tako pokažu svoju odgovornost. Imaju znanje, energiju, motiv, važna su sila u našem društvu, tako da bi ih mnogi sigurno prigrlili kao odličan izbor. Tada izlazak na izbore više ne bi bio problem.

Kako biste opisali kroz svoja promatranja današnje generacije mladih? Zbog čega se najviše brinu?

Studenti koji dolaze k nama na praksu vrlo su proaktivni, znatiželjni, ugodni u kontaktu te imaju kvalitetno usvojena fakultetska znanja. Mnogi od njih su hrabri i rado preuzimaju odgovornost za izvršavanje raznih stručnih zadataka. Sudeći prema njima, mladi imaju izvrsne potencijale i želju da ih kvalitetno realiziraju. S druge strane, ono što generalno vidim kao manje povoljnu tendenciju u mladih je nevoljkost u obvezivanju. Željeli bi imati vrijeme u kojem bi mogli dominantno stjecati znanja i iskustva, bez da se od njih traži preuzimanje većih područja odgovornosti ili kompleksnijih projekata. Željeli bi imati mogućnost isprobavanja raznih poslova i brzi prelazak od poslodavca do poslodavca, u nadi da će tako imati prigodu donijeti pravu odluku o tome kome se obvezati, kad jednom odluče preuzeti odgovornost za to. Također, više su skloni cijeniti materijalne, odnosno life-style benefite koje im nudi poslodavac nego benefite koji se tiču mogućnosti njihova profesionalnog i osobnog razvoja. Više su spremni stjecati znanja i vještine u smislu da ih mogu primijeniti na drugima, a manje ih se sami pridržavati, odnosno osobno se razvijati i sazrijevati.

Na kraju, skloni su očekivati da sve njihove potrebe, želje i interese zadovolji poslodavac ili okolina, a pritom ne vide svoju ulogu i odgovornost kao partnera u tom odnosu. Ponekad mi se čini kao da su živjeli pod staklenim zvonom bez da su se istinski suočili ne samo s tegobama, nego i pravim čarima života, jer ih više zadivljuje ono što samo površno izgleda kao čar, dok pravu čar često ne primjećuju. Drugim riječima, očekuju sve, a spremni su dati koliko žele, što je daleko od maksimuma, a nerijetko i od optimuma. Rekla bih da je u podlozi tog ponašanja strah od odrastanja i prihvaćanja odgovornosti. Problem je što takvim svojim stavom najviše problema izazivaju sebi, jer ih izbjegavanje odgovornosti vodi u razna disfunkcionalna ponašanja i razmišljanja, koja u konačnici pružaju malo ili ništa životnog zadovoljstva. Ipak, to je samo trend koji primjećujem. Mnogo je onih koji s veseljem prihvaćaju odgovornost, pa na njima ne samo da svijet ostaje, nego već sada jest.

Preuzeto s Global novine.