Je li hrabrost dovoljna za uspjeh?

Za uspjeh nisu dovoljne prilike već i hrabrost da im se pristupi i prihvati. Ovdje se ističe važan pojam – organizacijska klima. Ona predstavlja atmosferu unutar organizacije i među zaposlenicima te tako utječe na sve aspekte poslovanja. Ako je organizacijska klima takva da potiče otvorenost prema idejama i hrabrost za iznošenje novih i inovativnih rješenja problema, onda će zaposlenici više izražavati svoju poslovnu hrabrost. Ako je klima takva da ograničava hrabrost i da zaposlenici osjećaju da moraju igrati na sigurno, tako će i postupati. Stoga treba uspostaviti klimu koja će poticati hrabrost za izražavanje ideja i hvatanje u koštac s novim izazovima koji bi mogli donijeti napredak i uspjeh.

Ne kaže se uzalud „Tko ne riskira, ne profitira“, a za upuštanje u poslove i postupke koji su imalo rizični, ali bi mogli donijeti velike uspjehe, potrebna je hrabrost. Organizacijska klima u kojoj se potiče i osjeća hrabrost mogla bi, unatoč potencijalnim rizicima, donijeti brojne uspjehe za ukupno poslovanje organizacije. Naravno, to se ne odnosi na poduzimanje samo rizičnih akcija bez promišljanja o potencijalnim negativnim posljedicama. Hrabrost mora biti umjerena. Ne treba uvijek ići glavom kroz zid i samo se upuštati u izvršavanje novih ideja bez razmišljanja unaprijed. Ako ideja potencijalno donosi male napretke nakon njene uspješne primjene, a istovremeno postoji opasnost od više težih posljedica ako nešto pođe po zlu, trebamo razmisliti jesu li ti napreci vrijedni rizika od mogućih većih gubitaka. Upravo je zato važno da se u organizaciji osjeti organizacijska klima koja će poticati i nagrađivati hrabrost zaposlenika, ali samo ako ta hrabrost ne prelazi granice mogućnosti i prihvatljivog rizika.

Pretjerana hrabrost nasuprot pretjeranom oprezu

Postoje ljudi koji gotovo ni u čemu ne vide opasnost. Sve im se čini ostvarivo i jedino što im je važno za odluku o akciji jest – je li im cilj dovoljno primamljiv. Cilj i oni sami su visoko na njihovoj listi prioriteta. Tako smo svako ljeto svjedoci avanturističkih težnji nekih turista na Jadranu, kojima se otok koji vide s plaže čini vrlo blizu, pa krenu prema njemu na madracu, uvjereni u brz i siguran dolazak. Ili krenu u osvajanje Velebita ili Biokova u japankama. S druge strane, postoje ljudi koji opasnost vide u svemu, pa se i za najobičnije svakodnevne aktivnosti pripremaju kao za najveće pothvate. Ideja da se upute u nešto novo čini im se posve nepromišljena, jer već i poznate situacije kriju u sebi brojne rizike s kojima se teško nose. Niti jedan od ovih ekstrema u mišljenu nije idealan, te bi organizacijska klima trebala biti takva da ističe pozitivne i negativne stvari oba gledišta i pokuša ustanoviti kakvo je djelovanje prihvatljivo u danoj situaciji.

Ovi prvi se vremenom lako mogu pretvoriti u ove druge, nakon brojnih ožiljaka uslijed niza neuspjeha. Ili im se ponekad može dogoditi niz sretnih okolnosti, koje ih ponesu do uspjeha, pa neuspjehe, s kojima se suočavaju, nauče gledati kao na nužnu posljedicu svog hrabrog životnog stila. U svakom slučaju, bez obzira na ishod, uvijek se mogu tješiti da su barem pokušali. Ovi drugi se mogu tješiti da svojim opreznim životnim stilom barem nisu ulazili u rizike i izgubili ono što su mukotrpno stekli. Jedni na druge najčešće gledaju s nerazumijevanjem, pa čak i s laganim podsmjehom. Takvi pogledi mogu dovesti do sukoba zaposlenika različitih mišljenja. Bilo bi bolje kad bi ih organizacijska klima poticala na međusobno razumijevanje i pokušaj suradnje i pronalaženja zajedničkog rješenja.

Što je mudrije izabrati kao životni stil: usuditi se ili igrati na sigurno?

Svakome od nas veću simpatiju izaziva jedna od ove dvije grupe. Volimo se poistovjećivati s hrabrima ili opreznima, bez obzira na njihove nedostatke. Ipak, čak i oni najhrabriji su svjesni da je dobro imati i malo opreza, a oni najoprezniji, da bi bilo dobro ponekad biti i hrabar. Ali što kada su to dvije krajnosti koje, čini se, jedna drugu logički isključuju? Često smo svjedoci situacija kada „hrabrima“ oni „oprezni“ krenu postavljati pitanja o nekoj njihovoj ideji, tipa: „Što ako ne uspiješ?“, „Što ako ti nestane novaca?“, „Što ako te napuste suradnici?“ i sl. Tada „hrabri“ ili potpuno izgube entuzijazam, ili „pobjegnu“ što prije u realizaciju svoje ideje, kako se ne bi dalje suočavali sa sličnim pitanjima. Naravno, oni ne znaju odgovore, ali i ne misle da bi ih trebali znati prije nego krenu. Smatraju da će već pronaći dovoljno dobar odgovor kada se, i ako se uopće, pojavi neki od navedenih problema.

S druge strane, „oprezne“ izrazito nerviraju „hrabri“, kada im dođu s nekom idejom i kažu: „Vidi kao je primamljiva i lako dostižna!“ ili „Možeš ti to, samo hrabro kreni!“ ili „Da sam ja na tvome mjestu, već bih davno to napravio!“. Tada im se najčešće pojave sljedeća pitanja: „Što je tu lako? I kako itko razuman može takvo što proglasiti lakim? Gdje im je pamet? Zar ne vide u kakvom svijetu živimo? Zar ne shvaćaju da je kriza i da je situacija iz dana u dan sve teža?“. Nakon takve provale ljutnje, najčešće se još odlučnije vrate svojim stavovima o nužnosti sigurnog življenja, bez obzira što njime propuštaju brojne prilike. Ali, smatraju, to objektivno u ovoj teškoj situaciji i nisu prilike, već samo pusti snovi.

Je li to prava dilema ili je u pitanju nešto treće?

Ipak, i jedne i druge intrigiraju oni koji stvarno uspijevaju ostvariti i najsmjelije snove. Da bude zanimljivije, u pravilu im i jedni i drugi pripisuju iste razloge uspjeha: ili ih smatraju rođenima pod sretnom zvijezdom, ili misle da iza njih stoji „netko jako moćan“. Kada te uspješne pitaju za njihovu tajnu, ponekad dobiju odgovor koji im se čini toliko nevjerojatan, da na njega najčešće uzvrate nečime tipa: „Ma daj! Nemoj mene farbati! Sigurno mora biti još nešto!“ Razlog takve reakcije je što je tajna koju im uspješni razotkriju vrlo jednostavna, ali ju mnogi doživljavaju kao naporno i nepotrebno gubljenje vremena.

Tajna je, naime, u dobrom planiranju. I sad već mogu čuti prigovore tipa: „Ma daj! Nemoj me zezati! Zar sam zbog toga strpljivo čitao do sada, nadajući se da ću saznati nešto što stvarno ima smisla?“ I ja na to odgovaram – molim vas nastavite čitati i dozvolite barem na trenutak da ta ideja ipak ima smisla. Naime, ona je dokazano uspješna! Walt Disney, kojem je svaki film bio odlično prihvaćen, znao je da tajna uspjeha leži u discipliniranom odgovaranju na tri pitanja. A za uspostavu poslovanja s dobrim planiranjem važna je takva organizacijska klima. Isticanje pozitivnih doprinosa planiranja i uspjeha koje takvo poslovanje donosi doprinijet će i tome da se zaposlenici priklone planiranju.

Tri ključna pitanja za ostvarenje uspjeha: što, kako i što ako

Prvo pitanje, pitanje što, važno je da bi se uopće postavio cilj. To je ona ideja ili san koju prepoznaju naši hrabri sanjari i osjećaju ju toliko poticajnom, da imaju poriv odmah krenuti u njeno ostvarenje. Ideja uistinu i mora biti vrlo primamljiva, jer upravo u njenoj primamljivosti leži energija potrebna za sve što treba napraviti kako bi se ona ostvarila. Ako nije, velika je vjerojatnost da neće doći do njene realizacije. Svrha drugog pitanja, pitanja što ako, je razotkriti slabosti plana za dolazak do cilja, kako bi se unaprijed osmislio najbolji odgovor na njih. Vrijednost tog pitanja jako dobro znaju naši oprezni. Međutim, da bi ono imalo smisla, prvo treba imati plan! Bez plana, ovo pitanje je vrlo zastrašujuće i ima trenutačnu snagu razoriti i najbolju ideju.
 
Dakle, za ostvarenje ideje važni su i hrabri sanjari i oprezni kritičari, ali i jedni i drugi trebaju - izvrsnog planera. Sustavnim i discipliniranim odgovaranjem na treće pitanje, pitanje kako doći do cilja, on sanjarima pomaže da svoje ideje pretoče u konkretnu i dostižnu realnost. Kritičare pak približava ostvarenju ideja tako što im omogućuje strukturirane odgovore na njihova pitanja, koja s njih razgrću paralizirajuću koprenu straha. Tako na neki način ovo treće pitanje pravi balans između prva dva te se organizacijska klima treba ravnati upravo po tom pitanju. Kako bismo izbjegli nedostižne ciljeve i prevelike rizike, kao i stagnaciju i sigurnost poznatog, organizacijska klima treba biti takva da u fokus stavlja planiranje dolaska do najboljeg cilja.

Organizacijska klima s fokusom na planiranje

Iz svega navedenog ističe se najvažnija misao, a to je da za uspješno poslovanje i inovativnost moramo imati određenu dozu hrabrosti praćenu sustavnim planiranjem. Dakle, važno je da u cijeloj organizaciji postoji takva organizacijska klima koja stvara ugodnu atmosferu i potiče hrabre ideje, no ta ista klima mora postaviti granice opreza u idejama kako bi one bile dostižne. Ne smijemo poticati sve ideje, pogotovo one za koje smatramo da su nedostižne ili one čije izvršavanje donosi više rizika nego potencijalnih dobitaka. S druge strane nije dobro ni držati se već poznatih i ustaljenih načina poslovanja te stalno igrati na sigurno jer tako nećemo napredovati.

Organizacijska klima kojom će se u poslovanju napraviti ravnoteža pretjerane hrabrosti i opreza je ključna za napredak i uspjeh. Uspostava takve klime nije lagan zadatak te se to ne može postići preko noći, no dostižno je i može uvelike doprinijeti poslovanju. Postupno poticanje i nagrađivanje ponašanja koja će dovesti do toga da se takva organizacijska klima ustali, olakšat će nam taj proces. U tome će nam pomoći uključivanje i poticanje detaljnog planiranja za obavljanje svih poslova i zadataka. Planiranje će nam omogućiti da osmislimo novu i hrabru poslovnu ideju, da pronađemo najbolji način njenog izvršavanja te predvidimo moguće probleme rizike te ideje. Tako će uključivanje sustavnog planera uspostaviti ravnotežu između nedostižnih ideja hrabrih sanjara i pretjeranog opreza opreznih kritičara.  Time će se smanjiti sukobi te povećati suradnja među zaposlenicima koji imaju različita mišljenja, a to će dovesti do bolje radne atmosfere i lakšeg ostvarenja zajedničkih ciljeva.

Jeste li spremni uspjeti?

Naravno, ne možemo imati sve odgovore, niti ih trebamo imati, ali moramo imati one najvažnije, koji nam trasiraju put i pomažu u lakšem rješavanju svih usputnih poteškoća. S realizacijom ne treba žuriti, ali niti previše oklijevati. Dobar trenutak i pravi odgovori realan su okvir za ostvarenje uspjeha.

I onda još preostaje odgovoriti na jedino relevantno pitanje: jeste li spremni uspjeti? Ako jeste, onda će vas svakako dodatno potaknuti činjenica da mi unutar sebe već imamo sve potencijale za davanje dobrih odgovora na sva tri pitanja! U nama postoji i hrabri sanjar i sustavni planer i oprezni kritičar. Međutim, tijekom života jednoga od njih počnemo dominantno prakticirati, pa nam se nakon nekog vremena može činiti da ovi drugi niti ne postoje. Rješenje je ili da i ove zapostavljene unutar nas počnemo sustavno uvježbavati, kako bi i u njima postali majstori, ili da pogledamo oko sebe i u svoj tim za realizaciju ideja dovedemo one osobe od kojih smo dosad zazirali. Sada, kada znamo njihovu vrijednost, više ih nećemo gledati s nerazumijevanjem, već naprotiv, kao dragocjenog saveznika za dolazak do svega što nam je dragocjeno!

Uživajte u ostvarenju svojih snova!