Bol odricanja i moć davanja

Marija je majka troje djece. Svaki dan ustaje u 6 kako bi djeci pripremila doručak i odvela ih u školu. Zatim odlazi na posao gdje obično na sebe preuzima zadatke koje nitko drugi ne želi odraditi, a nerijetko radi i vikendom. Kolege je hvale zbog njene stalne dostupnosti i spremnosti na pomoć. „Ah, što bi ti bez mene“ - zadirkuje kolegicu dok joj pomaže oko njenog projekta, potajno joj zamjerajući što se uvijek oslanja baš na nju. Slično joj se događa i kod kuće. Primjerice, ovaj vikend prijateljica ju je pozvala na kavu, no Marija je odlučila ostati kod kuće i konačno počistiti tavan. Prilično je ljuta na supruga jer je očekivala da će se sam toga sjetiti otkako je došlo proljeće i dani su topliji. No budući da nije, odlučila je zasukati rukave i sama ga počistiti. Nezadovoljnog izraza lica i s podočnjacima koji odaju dojam opće izmorenosti, primila se posla. Kada je suprug došao kući, to mu je i predbacila požalivši se kako je umorna jer je cijeli dan čistila tavan, a on ju je začuđeno pogledao i s osjećajem krivnje pitao „Pa zašto me nisi pričekala?“

Sve u svemu, Marija osjeća veliki ponos jer je svjesna da je ljudi vide kao izrazito odgovornu osobu koja potrebe drugih uvijek stavlja ispred svojih. Pa ipak, u njoj konstantno tinja nezadovoljstvo, a nerijetko i ljutnja na ljude u njenoj okolini koji, po njenom mišljenju, nisu niti približno toliko odgovorni kao što je ona. Ono što može olakšati Mariji ovu situaciji jest izražavanje i upravljanje emocijama na način da prevlada strah od neuspjeha koji može sabotirati upravo uprvljanje emocijama.

Što je upravljanje emocijama?

Upravljati emocijama ne znači potiskivati ili izbjegavati emocije, već utjecati na njihovu pojavu i način na koji ih izražavamo. Upravljanje emocijama podrazumijeva da mi sami odabiremo kako izražavamo svoje emocije. Mi odabiremo svoje ponašanje. Upravljanje emocijama se uči i razvija. Također, za upravljanje emocijama potrebno je da budemo odmorni, smireni i opušteni. Upravljanje emocijama je jedna velika i važna vještina koja nam pomaže da se lakše suočavamo s problemima i rješavamo konflikte. Rješavanje problema putem vještine upravljanje emocijama je veliki benefit.

Ljudi reagiraju na događaje, pa je važno znati da između događaja i naše emocije stoji naša slobodna volja u kojoj mi trebamo dobiti prave tehnike da se dogodi upravljanje emocijama i napravimo odgovarajući odgovor na ono što se događa. Ljudi nisu robovi emocija i sposobni su za upravljanje emocijama. Stoga, važno je suočavati se s neugodnim emocijama jer nam one govore da nešto nije u redu te da trebamo reagirati i na taj način usavršavati vještinu upravljanje emocijama.

Kako upravljanje emocijama učiniti svojim saveznikom

• Stvorite naviku osvještavanja - kako se osjećate u različitim situacijama tijekom dana. Možda ćete primijetiti uzbuđenje kada planirate otići negdje s prijateljem ili da osjećate nervozu prije ispita. Uočite emociju, a zatim ju u svom umu imenujte. Prisjetite se da svaka emocija prolazi i ostavlja mjesta za slijedeće iskustvo.
• Promislite prije nego li djelujete. Ono što nam osjećaji kažu nije uvijek i najmudriji način za djelovanje. Čak i u hitnim stanjima dobro je uzeti nekoliko minuta i razmisliti prije djelovanja.
• Razvijte filozofiju prihvaćanja - kontrolirajte ono što možete i pustite što ne možete.
• Podijelite svoje osjećaje s ljudima koji su vam najbliži. Ovo je najbolji način za vježbanje prenošenja emocija u riječi, vještine koja nam pomaže da se osjećamo bliže osobama s kojima smo okruženi te je najbolji način upravljanje emocijama.

U okviru adekvatnog upravljanja emocijama izuzetno je važno promijeniti svoj pogled, ‘ući u cipele’ drugih ljudi i/ili zapitati se pridajem li previše pažnje tome? Je li to zaista toliko loše da u meni izaziva ovoliko neugodnih emocija? Naime, prilikom upravljanja emocijama izuzetno je važna samoanaliza kako bismo, u što je moguće većoj mjeri, adekvatno reagirali i smanjili stresne situacije na što je moguće manju mjeru. Simptome stresa koji su uzrokovani našim emocijama, moguće je podijeliti u dvije skupine:

Mentalni simptomi stresa – tenzija, tjeskoba, izbjegavanje zadataka, situacija ili ljudi, sarkazam, kritička orijentiranost prema drugima, bijes, protivljenje i dr.

Fizički simptomi stresa – nelagoda u trbuhu, znojenje, dijareja, hladne ruke, udaranje srca, panika, nemogućnost udaha, plitak dah, nesanica, bol u prsima, sklonost nesreći (misao što bi se dogodilo da skrenem s ceste i sl.), želja za bijegom od situacije u kojoj se nalazimo, osip, neurodermitis i dr. Ne postoji jedinstven recept za sreću, ali kontrola misli i emocija značajno mogu povećati vjerojatnost da ćete preuzeti kontrolu nad svojim životom.

Požrtvovnost i bol odricanja

U našem društvu požrtvovnost je na visokoj cijeni. One ljude koji se odriču svojih potreba kako bi udovoljili drugima obično se smatra moralnim vertikalama vrijednim divljenja. To su ljudi koji gotovo uvijek druge stavljaju na prvo mjesto, odmah su tu kada zatreba i rijetko kada kažu “ne”. K tome, od drugih obično nikad ne traže pomoć i zato uživaju skoro pa herojski status u društvu - baš poput Marije. No ako se pogrešno razumije i primjenjuje, požrtvovno ponašanje, osim velikog društvenog priznanja, nosi sa sobom i visoki stupanj nezadovoljstva – kako onima koji se odriču, tako i onima u čije se ime odriče. Naime, osim rijetkih iznimaka kojima to nije neugodno, većini ljudi smeta spoznaja da je netko ostao prikraćen kako bi njima bilo bolje. Pa što se događa kada se ljudi odriču zadovoljenja svojih potreba da bi udovoljili drugima?

Prvenstveno, oni šalju poruku okolini da baš i ne cijene sami sebe, budući da lako odustaju od svojih interesa. Stoga nije ni čudo da se njihova djeca, supružnici i kolege ne sjete brinuti o njihovim potrebama, jer kako očekivati brigu od drugih ako ni sami ne držimo do sebe? Nadalje, oni imaju očekivanja da se i drugi trebaju odricati svojih želja u ime njihovih, nerijetko i bez da im kažu što točno žele. Naravno, kad se to ne dogodi, ostanu razočarani. Dapače, počinju se i ljutiti, prozivajući druge za bezobzirnost i podsjećajući ih na sve one situacije kada su se odrekli nečega u njihovu korist. Time im pak nameću osjećaj dužnosti da bi trebali uzvratiti uslugu, što će mnogi vjerojatno i napraviti, ali ne radosno i iz istinskog razumijevanja, već iz osjećaja krivnje ili nevoljko.

U konačnici, stvaraju im osjećaj neadekvatnosti jer ljestvicu poželjnog ponašanja postavljaju nedostižno, u prvom redu zato što im niti ne objasne gdje se ona nalazi, pa ju drugi mogu preskočiti jedino ako slučajno dostignu na nju. Samim time, ni svojoj djeci ne pružaju dobar primjer, jer će ona odrasti u uvjerenju da je briga o vlastitim potrebama isto što i sebičnost i, posljedično, da uloga dobrog roditelja/supružnika/prijatelja/kolege podrazumijeva to da moraju biti uskraćeni, a posljedično i nesretni. Njihov osjećaj vrijednosti kao ljudskog bića prvenstveno će se bazirati na tome koliko se odriču sebe u korist drugih.

Požrtvovnost i moć davanja

Za razliku od onih koji se često odriču i ništa ne traže za sebe (niti si osobno daju), neki ljudi ne odustaju od stvari koje su im uistinu važne te uspješno pronalaze načine kako da ih i ostvare. Za njih možemo reći da su se trajno zaljubili u sebe i svoj život. Primjerice, majka koja ide na satove plesa kada joj djeca legnu spavati ili suprug koji petkom nakon posla odlazi s prijateljima na druženje dok mu je supruga sama kod kuće, jer zna da ona može i bez njegove prisutnosti imati smislen život. To ne znači da takvi ljudi ne mogu biti požrtvovni – oni samo imaju sposobnost da bez grižnje savjesti ponekad stave sebe na prvo mjesto i omoguće si ono što im je važno. Svjesni su da udovoljavanje vlastitim potrebama nije isto što i sebičnost, jer briga o sebi i briga o drugima nisu isključujući pojmovi.

Stoga oni mogu drugima mirno reći “ne” kada nemaju mogućnosti ili smatraju da nije potrebno da osobno udovolje nekom njihovom zahtjevu. Ti ljudi ulažu i vrijeme i druge potrebne resurse u vlastitu dobrobit, općenito brinu o svom psihofizičkom zdravlju, izgledaju dotjerano i odmorno, a i zrače aurom zadovoljstva. Doduše, takve ljude okolina ponekad može površno ocijeniti sebičnima i bezobzirnima, no to je samo zbog društveno uvaženog ideala požrtvovnosti koji mnogi potpuno pogrešno razumiju. Ipak, unatoč tome što ne izlaze drugima stalno ususret, onima koji ih poznaju i općenito razumiju smisao požrtvovnosti, jako su ugodno i cijenjeno društvo – čak i više nego ljudi poput Marije.

Zbog čega je tome tako?

Odlika ovakvih osoba je da kada nam nešto daju, daju nam to iskreno, od srca i pritom su sretni. Tako se ne moramo bojati da smo ih primanjem nekog dara ili usluge na neki način oštetili ili da imaju skrivena očekivanja od nas. Naime, takve osobe same sebe vole i poštuju, pa stoga i od nas očekuju da i mi sebe jednako volimo i poštujemo. Zato neće očekivati da se zbog njih odričemo svojih potreba, posebice kada za to nema nikakvog objektivnog razloga. Možda će nas u nekim situacijama, za koje procijene da ih ne mogu riješiti sami, bez problema zamoliti za pomoć. Isto takav pristup očekuju i od nas i tada rado pokazuju svu svoju požrtvovnost.

Tada možemo biti sigurni da se ne osjećaju zakinutima, jer se ničega nisu odrekli kako bi nama pomogli, već je to njihova svjesna odluka kojom svi samo dobivaju. To znači da posjeduju vještinu upravljanje emocijama. Također, s njima ne moramo osjećati krivnju jer smo im ponekad rekli “ne”, jer to razumiju. Štoviše, možemo se osjećati mirnima jer imamo slobodu birati kada je važnije da se posvetimo sebi, a kada da svoju pažnju poklonimo njima, bez osjećaja primoranosti ili krivnje. I tu leži razlika između odricanja i davanja. Ljudima koji se za nas odriču, osjećamo se dužnima, dok prema ljudima koji nam nešto daju jer to uistinu žele, osjećamo zahvalnost. Zahvalnost kao i mišiće možemo steći vježbanjem!

Kao što kaže Predrag Raos u knjizi Brodolom kod Thule: "Odricanje je mnogo okrutnije od davanja. Odricanje je egocentrično, ono je destruktivno - zaokupljeno je činjenicom da oduzimamo sebi, ravnodušno prema tome u čiju se (ako je ima) korist odričemo. Davanje je kreativno - ono je sasvim zaokupljeno posljedicama koje će izazvati u drugoga. Zbog toga je odricanje za jednoga bolno, a za drugoga ponižavajuće. Davanje pak, kao i svaki stvaralački čin, ne može ni u kome izazvati osjećaj gubitka. Formalne razlike između ta dva načina nema, ali je radost, njeno postojanje ili nedostatak, jedini i nepogrešivi indikator."
Zato je mudro razlikovati požrtvovnost i odricanje. Prava požrtvovnost uvijek je davanje.

Uživajte u davanju i sebi i drugima :)