Možemo li raditi bez stresa u suvremenom VUCA svijetu?

Dobar dan svima! Danas mi je zadovoljstvo ispričati nešto o temi koja nam je svima važna, a to je upravljanje stresom. Zašto nam se događa stres? Kako ga spriječiti? Jedna tema koja me cijeli život zanima zbog toga što se suštinski radi o tome kako mi normalno, prirodno funkcioniramo. Zbog čega se događa da dolazimo do razdoblja kada smo iscrpljeni i kada imamo osjećaj da više ne možemo ništa? Kada nam izazovi jako, jako teško padaju i teško pronalazimo rješenja za njih? Je li to nešto na što se moramo naučiti ili postoji neki izlaz? Kako si pomoći? To je trajniji izazov, a suvremena psihologija nudi puno odgovora. Čak je i psihologija iz 50-ih, 60-ih godina prošlog stoljeća nudila brojne odgovore na to kako se nositi sa situacijama koje nam oduzimaju energiju.

Međutim, prava revolucija se dogodila početkom 21. stoljeća s uključivanjem neuroznanosti. Neuroznanost je pokazala da je točno ono što se znalo ili što se pokazalo kao dobra praksa koju su psiholozi popisali kada su pitali ljude koji svoje upravljanje stresom provode izvrsno što je njihova formula uspjeha i kako uspijevaju u tome. Neuroznanost nam je omogućila potvrdu nekih stvari, odnosno objasnila puno stvari koje smo metodama ispitivanja ljudi zaključili.

Automatski pilot za upravljanje stresom

Mozak nam je dao potvrdu da stvarno tako stvari stoje. Neuroznanost nam je pokazala da unutar našeg mozga postoje sistem automatskog pilota i sistem kreativnog pilota. I da uistinu trebamo naučiti kako funkcionirati na sistemu kreativnog pilota. Odnosno, shvatili smo da u našem mozgu postoji i Fićo i Ferrari i da po defaultu vozimo Fiću, a da Ferrari postoji, parkiran je u garaži jer ga nismo naučili voziti. A moramo bar naučiti voziti da bismo živjeli jedan produktivan život pun energije, pun zadovoljstva i ispunjenosti, bez obzira na to kakve su vanjske okolnosti.

O tome ću vam danas pričati u smislu što je to pozitivna psihologija? Jeste li čuli za pozitivnu psihologiju? Baš mi je drago, jer ako se što priča, priča se o psihologiji poremećaja jer se 90% ispitivanja u psihologiji odnose na pitanje što ne valja i zašto ne valja s nama. Zamislite koliko je to posla za upravljanje stresom. Pozitivna psihologija odgovara na pitanje što valja s nama i kako da to što valja postignemo ili ostvarimo na trajnijoj osnovi.

Pozitivna psihologija ne negira negativno, nego stavlja naglasak na snage, stavlja naglasak na to da već jesmo dobri. Da trebamo osvijestiti po čemu smo to dobri i kako da to što smo dobri ili te naše snage, stalno držimo da nam budu trajni izvori energije i snage u ovom VUCA svijetu kako bi naše upravljanje stresom bilo što učinkovitije. Jeste li čuli za VUCA svijet? Tko se boji vuka još… Danas, kada se gledaju razna istraživanja, ne samo u psihologiji, nego i ekonomiji, često govorimo o VUCA svijetu.

Upravljanje stresom u VUCA svijetu

Ako slučajno niste znali za taj pojam, sad ću vam objasniti o čemu se radi. VUCA je akronim za 4 karakteristike suvremenog svijeta, a to je višeznačnost ili nejasnost, kompleksnost, nesigurnost i stalna promjenjivost. U tom kontekstu on označava da danas živimo doslovno u ovakvom svijetu. Stvari više nisu tako jednostavne ili, kako je pjevalo Bijelo dugme „Sve moglo sasvim lako biti da nije ritam, brz…“ Ritam je brz, svašta se događa, moramo naučiti plesati, moramo naučiti upravljanje stresom. Više nije u pitanju samo tango, nego je svašta. Svijet u kojem je jedino izvjesno je da svaki dan možemo očekivati razne kompleksne stvari. Ono što je još karakteristično za današnji svijet i općenito, za suvremeno kretanje tržišta i radne snage je robotizacija i informatizacija svih jednostavnijih poslova. Ti poslovi se mogu svesti na međusobni niz uzročno-posljedičnih radnji koje slijede jedna drugu. Zna se da će vrlo brzo će poslovi jednostavnije kompleksnosti biti informatizirani, da će ih preuzeti roboti, botovi itd.

Ljude će čekati ili ljudi će biti nezamjenjivi na pozicijama koje su kompleksne, koje zahtijevaju ne samo uzročno-posljedično logičko zaključivanje, nego općenito razumijevanje o cijelom sistemu. Jedno holističko razumijevanje i naročito tamo gdje se odnosi ili gdje se radi o suradnji s drugim ljudima. Suradnja s drugima je nešto što se ne može baš  regulirati logičkim uzročno-posljedično nizom te nekim procesima i procedurama. Procesi i procedure moraju postojati jer nam olakšavaju neke stvari, daju jednakost i stabilnost. Postoji cijeli niz stvari i zdravih načina razmišljanja ili zaključivanja koji nadilaze to uzročno-posljedično zaključivanje kada jedino čovjek može dati dodanu vrijednost, a upravljanje stresom je jedna od njih.

Poslovi koje će preuzeti roboti

To su kompleksni zadaci koji uključuju međusobni razgovor, dogovor, pregovaranje, upravljanje, vođenje. To su poslovi koji se još dugo, dugo neće moći robotizirati. Tu će biti jedinstven, nezamjenjiv čovjek. Da bi čovjek mogao to raditi, morat će se razvijati u smislu vještina, znanja na razini struke, nego i znanja u smislu upravljanja sobom, upravljanja stresom i suradnje s drugima. To su dvije vrste kompetentnosti koje se uopće nisu razvijale tijekom školovanja. Cijelo jutro slušamo jako, jako fantastične priče naših govornica upravo u tom kontekstu, kako su se same razvijale uz pomoć dobrih mentora. To će morati postati jedan sustavan način školovanja, sustavno se staviti u razvoj, jer bez toga više neće biti moguće obavljati nikakve poslove. Ne samo da neće moći, već sad nije moguće. Kao što znate, danas više ne postoji radno mjesto na kojem vi možete raditi na jednostavan način.

Na svakom radnom mjestu se zahtijeva dobro upravljanje stresom, da dobro upravljate sobom, vlastitim emocijama i da dobro surađujete s drugima. Ta kompleksnost je nešto što je uistinu jako velika neizvjesnost i nesigurnost. Ovdje možete vidjeti da se ove 4 karakteristike mogu staviti u koordinatni sustav. Koliko znamo o situaciji na razini malo ili puno i koliko malo ili puno možemo predvidjeti posljedice naših akcija. Ako malo znamo i malo možemo predvidjeti posljedice, onda imamo veliku količinu nejasnoće. Rekla bih da je to najgora pozicija. Niti znamo, niti možemo predvidjeti.

Ljudi i industrije koji stvaraju promjene

To je loše, ali ako, recimo, možemo predvidjeti posljedice svojih ponašanja, bez obzira što imamo malo informacija, onda se radi o jednoj kompleksnosti. To je već nešto s čime možemo baratati, s čime možemo nešto napraviti, s čime upravljanje stresom možemo podići na višu razinu. Ako ne možemo predvidjeti rezultate, ali dobro poznajemo, stvar jest nesigurna, međutim na tu nesigurnost se možemo na neki način naučiti. Najbolji položaj, nešto gdje već jest farmakološka industrija, jer općenito radi kao pokretač promjena. To je ovaj dio, stalna promjenjivost, postoje ljudi koji su stalno okruženi promjenama koje dolaze izvana. Postoje ljudi i industrije koje stalno kreiraju tu promjenjivost. Između ostalih, to su sigurno farmakološka i informatička industrija. Oni stvaraju valove promjenjivosti, a ne čekaju da ih oni zapljuskuju izvana. Najbolje je biti ovdje kao kreator te promjenjivosti, ali jednako tako možemo primjenjivati dobro upravljanje stresom i nositi s tim promjenjivim svijetom, čak i da dolazi izvana. Međutim, gdje nastaje problem? Vi svi sigurno volite biologiju.

Za podsjetnik svima. Kao što znamo, postoji sistem jednostavnijeg funkcioniranja koji nam je nekako evolutivno zadan. To je da funkcioniramo uglavnom na osnovi automatskog pilota. Kod njega je upravljanje stresom prilično linearno. Prilično toga radimo iz navike, prilično stvari radimo na isti način. Te smo navike stekli u djetinjstvu ili smo sami napravili neke dobre navike. One mogu biti dobre ili loše, ali ono što je karakteristika za taj automatski pilot je da mi stalno, kad steknemo neku naviku ili neko znanje, mislimo: „Sad smo stekli to znanje i očekujem da nam svijet bude jednostavniji.“

Naš kritički um gleda što je različito

Da smo s time što smo stekli znanja i vještine, da ćemo lakše upravljati stresom, da će nas okolina manje stresirati i da ćemo se moći bolje nositi s jednim VUCA svijetom. Ima nešto dobro u tom automatskom pilotu, u smislu nekih dobrih navika. Ono što se ponekad zna dogoditi je da je svijet nepredvidiv i ne možemo na temelju postojećih obrazaca na kojima svaki dan funkcioniramo odgovoriti na nove izazove koji se događaju oko nas. Ono što se zna, isto tako da imamo jedan dio mozga koji stalno gleda. Gleda kako da optimizira upravljanje stresom. Mi ga zovemo „detektor razlika“. On stalno gleda oko sebe i razmišlja: „Što ne valja, što ne valja, što ne valja? Gdje je greška?“ Jedan kritički um koji cijelo vrijeme gleda što ne valja. Ako je situacija predvidiva, ako naš automatski pilot ima rješenje, onda je stvar dobra. Ali ako se nešto događa u okolini, na što naš automatski pilot nema trenutačno rješenje.

Ne može se ponašati na ustaljeni način na koji je naučio. Tada se javlja naša amigdala ili tvornica emocija. I to s onim starim obrascima koje su još vrijedili u ono kameno doba, a to je Fight-Flight-Freeze. Ili se javljaju ljutnja, strah, ali ne i upravljanje stresom. To su emocije koje se same po sebi događaju, kada se dogodi okolnost oko nas na koju mi ne možemo reagirati s normalnim obrascem ponašanja. Normalno da će se dogoditi nešto toga tipa.

Kako izići iz zatvorenog kruga

Zamislite da se vozite cestom kojom idete na posao. Misli su vam već na poslu, a ispred vas se stvori znak „Stop - radovi na cesti“. Koja je prva emocija koja će se javiti? Naravno, jesu li oni normalni? Kako to da u radno vrijeme se događa rad na cesti i slično? Ili tuga. E, to se samo meni može dogoditi. Znala sam ja da baš u to doba kad ja idem će se to dogoditi. Ili strah. Ajme, bolje da ni ne razmišljam o povratku na posao ako ću zakasniti. Gotovo je, frka, sve je propalo. Takve se stvari znaju događati. To su stari mehanizmi i ako ne znamo da u našem mozgu postoji Ferrari onda se znamo često vrtjeti u tome i naše je upravljanje stresom na vrlo niskoj razini. Onda ovaj detektor razlika pita automatskog pilota: „ Imaš li kakvo rješenje?“ Automatski pilot kaže: „ Ne, ja bih naprijed. To je nekakav ustaljeni put.“ Onda amigdala kaže: „ Ajme, strah, ljutnja ili tuga?“

Pa pita detektor razlike: „Je li se nešto na cesti promijenilo? Je li se maknuo taj znak Stop? Mogu li ja konačno naprijed?“ A kaže detektor: „Ne, još uvijek stoji znak stop.“ Onda pita automatskog pilota: „Imaš li ti rješenje?“ Ovaj odgovara: „Ja bih i dalje naprijed.“

I tako se stvara ovaj krug koji mi psiholozi zovemo negativno-anksiozno-depresivni krug. Kao hrčci se često znamo u tome vrtjeti, vrtjeti, vrtjeti i ne znati kako van. S obzirom na to da smo jako usmjereni na vanjsko iskustvo, na okolnosti koje se događaju, onda vrlo često zaboravimo da postoje neki drugi mehanizmi ili da je vrijeme za odmor!

Uključite samo-disciplinu i upravljajte stresom

Mehanizmi s kojima možemo pokrenuti Ferrari i izaći iz tog kruga, a to je ono što bih vam htjela danas pokazati. Kako izaći iz tog kruga koji nam prirodno urođen. Na neki način tako prirodno funkcioniramo, tako smo funkcionirali tolike godine, a ući u novi način funkcioniranje je nešto što zahtjeva naš napor. Evolucijski u smislu kako smo do sada išli nesvjesno, bolje nije moguće. Novi način zahtijeva jednu vrstu učenja, jednu vrstu discipline, jer jedino sami možemo napraviti taj korak dalje. Priroda tu više ne radi, priroda nam je dala način da to sami napravimo, a slijedeći korak prema tom jednom boljem načinu funkcioniranja i upravljanja stresom možemo napraviti sami.

Danas ću vam dati formulu tri stvari koje možemo raditi da bi to uvježbali i da bi svakim danom bili sve bolji generatori vlastite energije. Da nam se nove okolnosti koje detektor razlika pokaže ili kaže da postoje oko nas, različite stvari na koje moramo odgovoriti na novi način, da lakše upravljamo stresom, da nam to ne izazove pad energije ili manjak energije, da nam to ne izazove osjećaj ispuhanog balona. Da prestanemo govoriti: „O, ne opet! Kad će više ovom biti kraj?“ Da se, umjesto toga, veselimo svim tim novim izazovima, da znamo da možemo na njih odgovoriti.

Vjerujem da će vam uz ove tri metode i tehnike koje ću vam dati možda negdje sinuti u dane nakon ove konferencije i olakšati život u takvim situacijama.

Mihályi Csíkszentmihályi i 3F paradigma

Dapače, ako ih čak redovito prakticirate i prije nego što dođe do frke, onda ćete biti još kompetentniji nositi se sa svakom frkom. Odgovor je u 3 F. Jeste li čuli za Mihálya Csíkszentmihályia?

To je ovaj gospodin. On je jedan od osnivača pozitivne psihologije i, inače, rođeni Riječanin - naše gore list. Premda je u to doba Rijeka bila Mađarska odnosno Austro-Ugarska itd. tako da nije baš bila Hrvatska, međutim Rijeka je Rijeka i on je Riječanin. Jako veliki poznavatelj, zagovaratelj pozitivne psihologije i topla preporuka ako ćete doći negdje u mogućnost da pročitate njegovu knjigu Flow, topla preporuka da ju pročitate. Flow kao optimalno stanje uma u kojem osjećamo baš pravu razinu energije, da smo motivirani nešto napraviti, da nas nije strah ili da nam nije dosadno i da je naše upravljanje stresom na iznimno visokoj razini.

On je to fantastično opisao, a ja ću vam danas reći što je 3 F koje je on uveo u psihologiju. To su fokus, freedom i feedback. Ima još četvrti F, ali mislim da su tri skroz dovoljna za današnji trenutak i za današnju prezentaciju. Nadam se da će vam ti F-ovi negdje ostati kada ćete razmišljati o vašim svakodnevnim izazovima. Prvi F je, naravno, fokus. Znate što je fokus? Kada ste stvarno u nekom poslu. Ja vjerujem da Marina kad operira totalno u fokusu onoga što radi. Ne samo da vjerujem jer sam sigurna da je tako.

Fokusirajte se na upravljanje stresom

To je ono stanje kad ne postoji ništa oko vas, stanje kada ste potpuno u tom zadatku i samo doslovno ste povezani sa tim vašim predmetom rada ili temom i potpuno ste koncentrirani. Na svim razinama, tjelesnoj, emotivnoj, intelektualnoj. Sve razine rade samo jednu stvar to je vrlo ljekovita i vrlo učinkovita stvar. Kada na nešto stavite fokus i kada se na pravi način uistinu spojite sa time što radite. Nema onoga multitaskinga, nema razmišljanja: „Ajme, došao mi je mail!“, nema gledanja gdje mi je mobitel, nema gledanja kad će netko doći na vrata i pitat kad će ručak ili ne znam šta. Ništa od toga. Fokus na ono što radite je nešto što stvara vrhunski rezultat s jedne i vrhunsko unutarnje zadovoljstvo s druge strane. Generira jaku vlastitu energiju. Ako želite uistinu puno raditi, a završiti posao puni energije, temeljna stvar koju trebate napraviti je isključiti sva smetala i potpuno se fokusirati na ono što radite. Naravno, sada je tu postavljeno veliko pitanje: „A kako to napraviti?“ Lako je reći, a teško napraviti, zar ne?

Imam dobru i lošu vijest. Dobra vijest je da se sve ovo može i mora se naučiti. To će u jednom trenutku, možda već  i jest biti must-have, ali još nije dovedeno na razinu sustavnog razvoja znanja. To je must-have za sve koji žele kvalitetno živjeti i preživjeti bez stresa ili barem naučiti upravljanje stresom. Evo lagane vježbe kako ući u fokus, u tu jednu razinu.

Zamislite da ste ovdje

Stanje svijesti jednog finog funkcioniranja bez utroška puno energije. Vježba traje 5 minuta, međutim može biti čak i jedna minuta. Da ju napravite prije nego što se, recimo, trebate fokusirati se na ono što radite. Prvo napravite puni fokus na jedan vanjski podražaj. Recimo, pogledajte kroz prozor i vidite drveće koje se njiše ili možda na ekranu računala, nekakav vodopad ili neku rijeku ili neki vanjski podražaj, neku glazbu, neku sliku. Doslovno vam je dovoljna jedna minuta, a pet minuta da ne pričam, to je već ono fenomenalno. Možemo se usmjeriti i na unutarnji doživljaj. Zamislite da postoji nešto što je vaš unutarnji plan, mi ljudi imamo nevjerojatno sposobnost zamišljanja. Netko možda više vizualnih sadržaja, netko više auditivnih, netko može super zamisliti neku muziku.

Može li netko zamisliti neke taktilne ili bilo kakve doživljaje? Tko možete zamisliti? Minuta usmjeravanja na jedan takav osjećaj, ali da ste totalno u tome vam pomaže da postignete taj fokus. Treća mogućnost, ako baš ništa nemate ni unutra ni izvana, je da se usmjerite na tijelo. Možete se usmjeriti, recimo, na disanje ili na par pokreta koji onda, ali da ste stvarno usmjereni na to kada se jednu do pet minuta usmjerite na to i postignete to stanje. Onda se usmjerite na zadatak koji trebate obaviti i taj fokus se automatski transferira na ono što ćete raditi. I onda samo nastavite ići u tom tonu. To je nešto što zahtijeva svjesni napor i svjesno usmjeravanje snage.

Freedom ili sloboda od samog sebe

Nevjerojatno se isplati jer kad uđete u taj fokus, stvarno možete jako dugo biti unutra. To su oni trenuci kad znate kad pogledate na sat i kažete: „Ajme, već i prošlo pola sata, sat vremena, dva sata, ne mogu vjerovati.“ To su ti trenuci. Fokus je prva stvar koju možete vježbati, sad znate kako to izgleda. Onda malo pomalo svaki put kad uspijete, trebali bi biti sretni. Najbolje je kad mi ljudi znaju reći: „ Gle, nisam uspio. Uopće oni nisam uspio cijeli dan se fokusirati.“ Ja im velim da budu sretni ako su uspjeli fokusirati minutu, to je već fantastično. A onda malo pomalo, ali bitno je da se sjetite svaki dan i imate kontinuitet, pa napraviti neki fokus.

Druga stvar, drugi F je freedom. Svatko si može pomisliti kakav je to freedom. Od čega je to sloboda, kakva sloboda, na što ona liči? Međutim, ova se sloboda točno odnosi na vrlo jednostavnu stvar, na slobodu od samo-procjene, samo-prosudbe i samo-osuđivanja.

Možete li zamisliti trenutke kada ne razmišljate o sebi? Ajme kakav sam? Recimo, evo ja stojim pred vama. Mogu biti u dva stanja svijesti. Mogu biti u stanju svijesti  A: „Ovdje me gleda x ljudi, na streamu me gleda još x ljudi. Jel' se dobro držim? Hoću li napraviti neku pogrešku? Hoću li nešto krivo ili dobro reći? Ajme, srce mi lupa, neću moći izdržati!“ itd. To je fokus na samo-prosudbu cijelo vrijeme. Užasno je iscrpljujuće kada sumnjate u sebe, kada ne vjerujete u ono što imate u glavi, u prstima.

Budi to što jesi

Tisuću puta ste već napravili, ali se prosuđujete jer imate osjećaj da vas netko gleda i da netko donosi nekakve zaključke o vama? Kad je Morpheus u Matrixu rekao: „ Leti tako da otpustiš sve strahove, sve sumnje, sve nevjerice, budi to što jesi, vjeruj u sebe. Sve što ti treba, već imaš u sebi i jednostavno radi bez prosudbe.“ Gleda li me netko? Bez prosudbe. Radim li to savršeno? Bez prosudbe. Kako će to završiti? Jednostavno budi to što jesi i daj ono što možeš od sebe. U tom trenutku je ta sloboda. Kako se ta sloboda postiže?

Gdje je naša plava ili crvena pilula? Postiže se na sljedeći način. Važna je odluka. Odredite sami sebi da ćete jedno vrijeme raditi neku aktivnost bez da ćete prosuđivati kako to radite ili tko vas gleda i s kojim će to posljedicama biti.

Ma koliko griješili jedno vrijeme samo radite. Osigurajte si vrijeme bez samo-prosuđivanja, da budete u tome i isto tako si odredite vrijeme kada ćete napraviti kritički osvrt na to što ste napravili. Ne možemo biti samo u vremenu bez prosuđivanja. To baš ne bi bilo dobro, ali nakon što pola sata nešto radite pogledajte to što ste napravili kritičkim očima. Vidite što se tu dogodilo, može li bolje i slično. Onda opet jedno vrijeme radite bez prosudbe. Fantastično bi bilo da tako imamo jedno vrijeme, ne samo bez vlastite prosudbe, nego bez prosudbe cijelog svijeta.

Smanjite anksioznost i osjećaj stresa

Ne moramo stalno razmišljati što ovaj, što onaj, kako onaj, kako ovaj i tako stalno. Stalno imati u mozgu imati nekakve prosuđujuće ideje i misli. Doslovno sami sebi reći to je to. Ista vam stvar vrijedi, ako vas nešto jako brine, a znate da morate puno drugih stvari napraviti, onda si odredite da ćete se brinuti između 5 i 6 sati.

Ovo je namjero, lijepo sebi recite: „Ja sam odgovorna osoba, ja znam da se moram brinuti i vidjeti od čega se sastoji to što je. Ja ću za to odvojiti vrijeme. U 5 sati i nula minuta kreće briga i u tom trenutku molim lijepo, brinut ću se, brinut ću. Sve do šest sati.“

I sve moguće brige i sve moguće frke i sve moguće scenarije i sve moguće rješenja brinte između 5. i 6. U 6 sati i nula minuta je kraj brige. Odbrinuli ste dovoljno, napravili ste neki plan, posložili ste stvari, onda krene opet prepuštanje, uistinu onda nema brige. Ako vam se i dalje o tome misli, onda kažete: „Dobro, ima još materijala za brigu, određujem ga za drugo jutro od 9 do 10.“

I to to jednostavno to. To je stvarno tako. Ovo što vam ja pričam nije ružičasta, popularna self-help psihologija. Ovo je znanstvena psihologija. Ovo je nešto što znanstveno dokazano i potvrđeno. Smanjuje anksioznost, smanjuje depresivnost, smanjuje osjećaj stresa, povećava osjećaj zadovoljstva, povećava osjećaj energije, povećava upravljanje stresom.

Feedback koji vas dovodi do cilja

Prema tome, znanost, a ne nešto što se nekome se sviđa. Stvar stvarno funkcionira. Vi stariji, jeste li čuli za Kog-Bih kognitivno bihevioralnu psihologiju? Jedna starija metoda te psihologije za ljude koji su stalno bili okupirani nekim svojim lošim mislima. Dao im se savjet da stave gumicu oko zapešća. I svaki put kad im loša misao padne na pamet trebali su sami sebe malo puknuti gumicom ne bi li te sekunde shvatili da je misao ta koju trebaju maknuti i početi razmišljati nešto produktivno, pozitivno, konstruktivno, odnosno usmjereno na rješenje. Ne gurati glavu u pijesak u smislu da stvari ne postoji itd., već se usmjeriti na rješenje, a ne na problem. Treći F je feeedback.

Naravno da se to odnosi da nam netko drugi da feedback. Općenito, u Hrvatskoj postoji jako slaba kultura feedback -a. Ljudi se jako plaše jedni drugima dati feedback. Ako nešto kažu, kažu to vrlo, vrlo uvijeno. Pazimo na tuđe emocije, da se netko ne uvrijedi i slično. Ne želimo se zamjerati. Ne želimo, u krajnjoj liniji, da netko nama da feedback, odnosno feedback o nama. Tu postoji još puno, puno prostora za rad. Što se tiče feedback-a, postoji i nešto što se zove samo-feedback. Ako vi odredite neki cilj, ako odredite neki zadatak i ako znate s čime to treba rezultirati trebate sami sebe svako malo pitati: „Dovodi li me to što radim do mog cilja?“

Jesam li još uvijek na pravom putu?

Ako ja radim nešto i udaljavam se od cilja, ne idem tako brzo itd. onda se moram pitati, odnosno stati, pogledati i vidjeti da li to što radim ima smisla. Možda se trebam mijenjati na neki način. Mali odmak, pogled, osvrt na to što sam izabrala raditi i odluka da počnem raditi nešto drugo kako bih se pomaknula prema svom cilju. Kretati se prema cilju da vidim idem li uopće prema tamo. Možda idem prema nazad, tko zna kamo idem. To je nešto što možemo i moramo, napraviti. Vježba za feedback je super jednostavna. Pogotovo za taj samo-feedback. Zapitajte se nakon svakog sata, što sam ostvarila tijekom prošlog sata? Je li me to dovelo do željenog cilja? Što mogu ostvariti u sljedećem satu?

Jako zgodno, ne morate se pitati nakon svakog sata. Ovi koji su jako ovako disciplinirani oni će se pitati svaki sat, ali možete se pitati i nakon pola dana. „Što sam ostvarila tijekom pola dana, što želim sad napraviti do sad? S čime želim da završi dan kad dođe 5 sati poslijepodne? Što je to što želim ostvariti?“ Stati sa strane i reći: „Što je to bilo? Što mogu sada, od sad na dalje?“ Na taj način ćete puno smanjiti aktivnosti koje nisu niti bitne, niti hitne. Onda jednostavno osvijestiti gdje ste. Nemojte pasti u zamku samo-prosuđivanja: „Potrošila sam cijeli dan, a nisam napravila.“ Nije bitno, bitno je da imate neku svijest gdje ste i da se znate vratiti na pravi put.

Neka vam je stalo do onog što radite

VUCA svijet se vrlo jednostavno se rješava na slijedeći način. Usmjeriti se na važno – fokus. Znate kamo idete. Ako je nešto nejasno, povećati razumijevanje. Što je to što mogu u ovom trenutku, koje su moje mogućnosti da utječem na sebe. Da ne budem ovisna o tome što se događa oko mene nego da aktivnosti idu iz mene. I najkompleksnija stvar je sastavljena od jednostavnih stvari. Krenuti i razjašnjavati korak po korak. Želite biti agilni? Agilnost je riječ koja se, po meni, najbolje prevodi sa stalo mi je. Dok živite, dok dišete, treba vam biti stalo. Ne trebate se predati ni u jednoj situaciji. Milijun puta pasti, ali ne se predati. Život ide dalje, digni se, otresi koljena i idi dalje.

Završila s pričom o dvije žabe. Jeste ikad čuli priču o vrhnju i dvije žabe? Odlično, pa evo za one koji nisu, a za one koje jesu – ponavljanje. Dvije male žabice su se igrale i pale u zdjelu vrhnja. Jedna je rekla grozno, to je gusto, vuče me prema dnu i ništa se tu ne može napraviti. I jadna je završila je tako kako je završila. Utopila se u vrhnju! Druga je počela mahati nožicama, mahati, mahati, mahati toliko jako uopće nije znala što, ali to je jedino što je u tom trenutku morala napraviti. I odjednom je shvatila da ispod nje stoji nešto tvrdo i samo je ishodala van. Naime, od tog silnog mahanja napravila je putar.

Odsklizala se poput klizača prema rubu i isplivala van. Prema tome, kako bi rekao Martin Luther King Junior: „Ako ne možeš letjeti, trči, ako ne možeš trčati, hodaj, ako ne možeš hodati, puži. Radi bilo što samo idi naprijed.“ Hvala!