Iz zbivanja oko nas stječe se dojam da svi misle kako su ono što traže već zaslužili te da ne moraju ništa dati zauzvrat, no za izlaz iz krize potrebna je suradnja.
Osim što smo duboko u recesiji, čini se da smo duboko zašli i u doba nezadovoljstva, štrajkova, pobuna. Djelatnici se osjećaju zakinuti za svoja prava, studenti traže prava, dok se vladajući pozivaju na svoja prava da upravljaju situacijom i traže bespogovornu poslušnost. Čini se da su sve strane zauzele tvrde pozicije i ne odustaju dok ne dobiju traženo. U cijeloj toj situaciji stječe se dojam da svi misle kako su ono što traže već zaslužili te da ne moraju ništa dati zauzvrat.
Djelatnici traže veće plaće, a ne govore što su oni spremni ponuditi novo, drugačije, bolje i efikasnije u svome radu. Studenti traže besplatno školovanje, a ne čuje se niti riječ o tome kako će to utjecati na njihovu efikasnost u studiranju. Vladajući traže poslušnost, a ne kažu kako će oni konkretno sa svoje strane pridonijeti poboljšanju situacije. O recesiji, kao dodatnom utegu u ovoj situaciji također nitko ozbiljno ne promišlja. Svi znaju koje su njihove želje, a o mogućnostima se ne raspravlja. I tako svi vuku uže na svoju stranu dok ono ne pukne.
Zahtjevi
Ova situacija može se vrlo zorno oslikati metaforom broda u oluji. Naime, brod plovi u olujnom nevremenu i opasno se ljulja. Kapetan, umjesto da razmišlja kako će što brže i lakše doći do cilja, stalno viče na mornare prozivajući ih za nedovoljan angažman. S druge strane mornari, već dulje vrijeme gladni, odbijaju poslušnost i prestaju raditi. Oni kapetanu iznose zahtjeve da će početi raditi tek kad im dostavi hranu. Ne žele raditi osim ako im se ova potreba ne ostvari. S obzirom da na brodu nema hrane, kapetan ih moli da se strpe dok ne nabasaju na neki otok s hranom. Govori kako je nemoguće doći do hrane ukoliko se svi ne pokrenu. Međutim, mornari ne žele slušati.
„Ali oluja je, ljudi, morate raditi svoj posao kako bismo svi preživjeli i došli do otoka s hranom!“ zavapi kapetan. „Ne zanima nas nikakva oluja, već samo hrana. Oluja je vaš problem, a ne naš.“ gotovo jednoglasno će mornari. „Ljudi, ne mogu vas ja izbaviti bez vaše pomoći!“ u očaju će kapetan. „Daj nam hranu i mi ćemo nastaviti raditi“ mirno nastavljaju mornari. „Ali na brodu nema hrane, trebamo tek doći do nje. Strpite se!“ nastavlja kapetan. „Strpljenju je kraj. Na to si trebao ranije misliti.“ završavaju mornari. Svaka strana pokušava primijeniti svoje vještine pregovaranja, ali ne uspijevaju doći do dogovora. A oluja sve više bjesni i brod ima sve manje šanse da opstane… Kada bi kao gledatelji pratili ovu radnju na filmu sigurno bi odmah svi bili svjesni apsurdnosti situacije. Ne bi se mogli načuditi kratkovidnosti svih prisutnih na brodu koji mogu opstati samo ako izađu iz kruga svojih uskih interesa.
Razjedinjenost
Tako razjedinjeni nesumnjivo vuku brod u propast. Zajedno bi ga mogli ne samo spasiti, već i naučiti mnoge korisne vještine opstanka. One se mogu naučiti jedino kada nas život suoči s krizom jer tada se ipak uči najbrže. Većina ljudi ne uči svakodnevno, barem ne u ekstremnoj mjeri. Najvažnije lekcije nauče se u najstresnijim situacijama. One aktiviraju sav naš kapacitet suočavanja i dovode nas do akcija čiji je primarni cilj preživljavanje. Naravno, ne želimo da se ljudi često suočavaju s ekstremno teškim situacijama kako bi učili, niti je to rješenje za nemotivirane zaposlenike. Najbitnije je osvijestiti kako reakcija u krizama može u budućnosti otežati ili olakšati suočavanje s drugim situacijama.
Prva lekcija je osloboditi se krutosti i uskogrudnosti kako bi svatko mogao preuzeti svoj teret odgovornosti. Kriza ne dozvoljava prozivanje i traženje krivca, već traži plan i zajedničku akciju. U krizi se ne smije kopati po prošlosti, već je nužno odmah se usmjeriti prema zajedničkom cilju. Ako to uspijete, već ste na pola puta do željenog ishoda. Ako se budete natezali s ostalima i tjerali vodu na svoj mlin, puno će vam teže doći do bilo kakvog poboljšanja. Nekada je teško preuzeti stvar u svoje ruke, a najteže je preuzeti odgovornost. Dobra vijest je to što, ukoliko svi preuzmu odgovornost – teret je puno lakši. Stoga nemojte pasti u zamku razjedinjenosti. Ne trebate biti sami u ovome svijetu. U nekim trenucima je puno korisnije surađivati nego u nedogled kao prioritet stavljati samo ono što je vama bitno.
Činjenice
Postoji vrijeme davanja i vrijeme kada se može pregovarati o ostvarenju individualnih potreba. Kada se planski izađe iz krize, stečena znanja mogu dati veliki zamah pravom prosperitetu. Ma koliko to nekome bilo nejasno, nikome kao pojedincu neće biti bolje bez obzira na to koliku plaću dobio ako sustav u kojem živi i radi – propadne. Zato je važno raspoznati kada je vrijeme za što. Ovo vrijedi i samu osobu, ali i za ulogu osobe u svijetu.
Ako znate da ste ovaj mjesec morali platiti registraciju auta, stanarinu i nepredviđeni odlazak doktoru, nećete kupiti novi laptop isti taj mjesec. Isto tako, ako znate da je ekonomija trenutno u recesiji, nećete kupovati stan ili očekivati povišicu. Nažalost to je realnost kada je prisutna recesija. Svoje potrebe moramo suzdržati dok ne dođe neko bolje vrijeme. Naravno, ne trebate dopustiti da vas netko izrabljuje. Ali morate sagledati situaciju iz objektivnog gledišta i vidjeti mogu li se vaše individualne potrebe uistinu ostvariti odmah sada.
Nesebičnost
Tanka je granica između suradnje i žrtvovanja. Teško je objektivno prepoznati kada se događa jedno, a ne drugo. To se često saznaje tek nakon krizne situacije. Ako prepoznamo koliko smo se žrtvovali, i koliko smo energije ulagali u nešto od čega nemamo koristi, bit ćemo iznimno privrijeđeni i razočarani. Možemo pretpostaviti da je tako bilo i našim mornarima. Možda su se već prije opekli i žrtvovali se za kapetana koji nikada nije pokazao zahvalnost za njihov trud. Nešto takvo će čovjeka učiniti puno skeptičnijim i nepovjerljivijim. Netko čija je nesebičnost bila iskorištena u tuđe svrhe bit će puno uporniji u zalaganju za sebe. Nesretni zaposlenici koji se osjećaju iskorištenima rijetko će ulagati u timski rad. To je u potpunosti razumljivo. I sami bi tako postupili. No, u kriznim situacijama, ove posljedice mogu znatno otežati sve buduće situacije.
Zaposlenici će sve manje nesebično davati sve od sebe kako bi osigurali zajednički cilj. Neće vidjeti svrhu ulaganja, iako ona potencijalno može imati pozitivne posljedice. Gladni mornari kojima je obećana hrana ukoliko počnu raditi, mislit će da je ta hrana izmišljotina kapetana koji ih želi iskoristi. Naposljetku će svi ispaštati. Jedni će kriviti kapetana, a drugi mornare. Više će se vremena posvetiti pronalasku krivca, a manje na pronalaženju načina kako izbjeći slične posljedice. Zato je bitno biti proaktivan i osigurati da se nesebičnost zaposlenika ne koristi za izrabljivanje. Zaposlenici će puno uložiti više truda u kriznim situacijama ako im se u prošlosti redovito ukazala zahvalnost, uvažavanje i poštivanje.
Vještine pregovaranja u kriznim situacijama
U velikim svjetskim događajima, kao što je recesija, određene skupine vještina isticati će se više nego druge. Možda vam se čini apsurdno, ali upravo vještine pregovaranja mogu se pronaći u toj skupini. Zamislite kako bi naš kapetan prošao u slučaju u kojem nije odmah počeo vikati na mornare. U trenutku kada je kapetan na takav način pristupio mornarima, odmah su se stvorile tenzije i nastao je sukob. Kapetan je mogao ukratko zastati, razmisliti i vidjeti može li nekako svoje vještine pregovaranja iskoristiti kako bi došao do kompromisa.
Vještine pregovaranja mogu napraviti razliku između sretnog i nesretno ishoda, razliku između zadovoljnog i nezadovoljnog kupca, između produktivnog i pasivnog zaposlenika. Kada su krizne situacije u pitanju, vještine pregovaranja mogu menadžerima i rukovoditeljima osigurati radnu snagu koja bi inače oklijevala oko ulaganja truda. Iako vam mogućnosti mogu biti sužene zbog okolnosti, uvijek možete nešto ponuditi svojim zaposlenicima. Kapetan je mogao mornarima kao zahvalu za suradnju ponuditi više vremena između plovidbi i besplatnu hranu nakon dolaska na kopno. Naravno to je samo banalan primjer utemeljen na izmišljenoj situaciji, no logika je slična.
Činjenica je da ne možete uvijek ispuniti svačije želje. Pogotovo u krizama. No, valja iskoristiti svoje vještine pregovaranja i ponuditi nešto s čime će obje strane biti zadovoljne. Prije toga treba uspostaviti odnos u kojem pokazujete kako poštujete drugu stranu. Ukoliko to ne uspijete, ništa što ponudite zauzvrat neće biti dovoljno dobro. U situaciji gdje su sve strane frustrirane ili sukobljene, biti staložen i uspješno primijeniti vještine pregovaranja zlata vrijedi.
Ujedinjenje
Poznati psiholozi Muzafer Sherif i Carolyn Sherif su u 50im godinama 20. stoljeća proveli eksperiment u socijalnoj psihologiji. Htjeli su provjeriti može li se teorija sukoba primijeniti na situacije u stvarnom svijetu. Za tu svrhu namjerno su suprotstavili dvije skupine dječaka u ljetnom kampu. Nakon nekog vremena u kojoj grupe nisu znale jedna za drugu, došlo je do upoznavanja. Grupe su se natjecale u raznim aktivnostima, te je animozitet među njima cijelo vrijeme rastao. Verbalni sukob među dječacima je prerastao u fizički, i nije se činilo kao da će se ikada slagati. No, jednog dana, eksperimentatori su napravili krizu. Odjednom u kampu nije bilo vode. Zadatak dječaka bio je doći do cisterne s vodom. Za takav pothvat nije bila dovoljna samo jedna od grupa. Kako bi se opskrbili vodom, morali su surađivati. Unatoč svim prethodnim sukobima, dječaci su kroz suradnju uspjeli doći do zajedničkog cilja.
Svaka kriza kao posljedicu može donijeti raskol. Raskol na dobre i loše, bogate i siromašne, zadovoljne i nezadovoljne, nas i njih. U takvoj atmosferi treba poticati ujedinjenje. Koliko god se ono činilo nemogućim, do ujedinjenja se može doći kroz suradnju. Vi možete biti prvi koji ćete napraviti korak prema zajedništvu. Pogotovo kada nitko drugi nije voljan napraviti iskorak. Prvi korak je najteži, ali i najbitniji. Put prema ujedinjenju učinit će vaš i vašu organizaciju snažnijima i otpornijima na buduće izazove. Ujedinjenje je teško postići, ali bez obzira na postojanje sukobljenih strana, kada je zajednički cilj dovoljno jasan i važan, ono je moguće. Poticanje suradnje kroz zajednički cilj može ujediniti čak i sukobljene strane.
(Ne)Sretan kraj
U krizi nitko ne može garantirati sretan kraj. Možete uložiti sav moguć trud, vještine pregovaranja, dogovaranje kompromisa, i doći do suradnje – a da ipak ne dođete do željenog ishoda. Milijun stvari može poći po krivu, dosta stvari će biti izvan vaše kontrole. Iznimno je važno ne izgubiti nadu. Ako se prepustite vjerovanju da ćete se utopiti u nezahvalnom zahtjevnom moru izazova, vaš kraj će svakako biti nesretan.
Ako budete cijelo vrijeme inzistirali na svojim prohtjevima, nećete uspjeti doći do napretka. Naravno da i vi sami imate određene želje i zahtjeve, imate pravo na njih. Što ih duže ne budete ostvarili, to ćete biti frustriraniji. Ali nemojte se pokolebati. U moru zahtjeva i raskola, budite oni koji ujedinjuju i surađuju, ponudite nešto novo, ujedno upitajte druge što oni mogu ponuditi sa svoje strane. Ukoliko uspijete, u budućnosti će vam mnogi biti zahvalni.
