Strateško planiranje pomaže organizacijama u suočavanju s izazovima

Mi u Ramiru svakodnevno svjedočimo novom trendu hrvatskih organizacija. To je trend usmjeravanja na vlastiti sustavan razvoj i potaknut je novim generacijama poduzetnika te novim djelatnostima koje dominiraju u hrvatskom ekonomskom okruženju. Osnivači i vodstvo tih organizacija ljudi su koji nisu imali mogućnosti ili želje uključiti se u postojeće gospodarske tokove pa su potražili drugačije načine da ostvare svoje poduzetničke vizije. Dobar dio tih poduzetničkih pothvata inspiriran je i svjetskim integrativnim procesima u djelatnostima digitalizacije poslovanja, zelene energije ili održivog razvoja, o čemu su mogli i još uvijek mogu učiti samo iz vanjskih izvora. To je izvrsno jer na taj način i hrvatska ekonomija, koja je usmjerena na vrlo ograničen opseg djelatnosti, ima mogućnosti priključivanja puno razvijenijim tehnologijama, tržištima i industrijama.

Izazovi i prilike za budućnost

U Hrvatskoj također postoji nedostatak sustavnog znanja za razvoj organizacija i učinkovito strateško planiranje pa mnogi poduzetnički pothvati zapnu na temeljnim preprekama. Među njima su one relativno jednostavne i nužne, poput upravljanja likvidnošću ili prodaje, pa do kompleksnih, kao što su strateško planiranje, postavljanje procesa koji mogu pratiti vrlo često nagli rast organizacije, sve do upravljanja ljudskim resursima. Ova je potonja direktna posljedica nedostatka radne snage i slabo razvijenih kompetencija radnika na tržištu rada ili već zaposlenih u organizaciji.

Trendovi u svjetskoj ekonomiji idu ka povećanju automatizacije mnogih radnih procesa. Stoga će strateško planiranje i zahtjevi prema zaposlenicima u sljedećim godinama ići u smjeru razumijevanja poslovanja poduzeća, razvijanja kompetencija za upravljanje organizacijama i vođenje ljudi te unapređenja unutartimske i međutimske suradnje i sl.

U Ramiru već uspješno odgovaramo na snažne potrebe mnogih naših organizacija u tom smjeru jer više nego ikad imamo upite za našim uslugama, poput strateških radionica, management/leadership akademija za razvoj voditelja, sustavnog unapređenja organizacijske klime i kulture, treninga komunikacijskih vještina, vještina upravljanja emocijama, vremenom i stresom za zaposlenike itd. Ti su zahtjevi dodatno pojačani potrebom organizacija da njihovi zaposlenici primjenjuju naučena znanja, a ne da budu samo upoznati s njima, što me dodatno veseli jer se upravo na tome temelje sve aktivnosti koje u Ramiru provodimo za naše klijente.

Stalna prilagodba strateškog planiranja

Vanjske okolnosti stalni su izvor izazova za sve organizacije jer ih primoravaju da kontinuirano preispituju adekvatnost svog strateškog planiranja u kontekstu novih tržišnih prilika i prijetnji. Drugim riječima, danas nijedna organizacija ne može voziti na autopilotu, pouzdajući se u to da je pronašla prokušanu rutu do tržišnog uspjeha. Pitanje je je li se ijedna organizacija tijekom povijesti mogla tako ponašati ili nam se to tako, kao vanjskom promatraču, samo činilo.

Ponekad imamo osjećaj, kad gledamo uspješne organizacije, da rezultate postižu s lakoćom. Pritom možemo lako previdjeti njihov ogroman trud u pozadini tog uspjeha, u smislu pravovremenog detektiranja prilika i prijetnji, dobro strateško planiranje te pronalaženja načina da se prilagode.

Također, važno je osvijestiti da ne djeluju iste tržišne okolnosti jednako na sve organizacije. Neke će okolnosti jednima biti velika prijetnja, a drugima barem jednako toliko velika prilika. Primjerice, pandemija je za sve djelatnosti koje uključuju neposredan kontakt s korisnikom bila velika prijetnja, dok je za informatičku industriju bila velika prilika. Štoviše, mnogima je zatvorila jedna vrata – vrata dotadašnjeg uspješnog poslovnog modela, ali je u sebi skrivala mnogo drugih vrata još uspješnijih poslovnih modela, koje je trebalo najprije uočiti, a onda i hrabro otvoriti. Zato ne bih govorila o općim prijetnjama i prilikama, već o specifičnima za svako područje poslovanja, pa čak i za svaku organizaciju i njeno strateško planiranje. Sigurno će se stalno pojavljivati brojne izazovne teme, kao što se svakodnevno i pojavljuju.

Stav vodstva

Međutim, uspjeh poduzeća ne ovisi o njima, već o stavu koji će njegovo vodstvo zauzeti vezano za njih. Drugim riječima, realnost je neutralna – mi joj dajemo značenje.

Zato je za opstanak organizacije najvažnije postaviti kroz strateško planiranje stav da uvijek postoji način za uspješno nošenje s izazovima. Još je bolje usvojiti stav da svaki izazov u sebi krije i priliku za još uspješnije poslovanje. On smanjuje osjećaj straha od neizvjesnih vremena te povećava osjećaj radosti zbog samopouzdane plovidbe i po najvećim valovima. Poduzeće Ramiro ima takav stav i zato je s uspjehom prebrodilo sve krize tijekom proteklih godina pa očekujemo da ćemo jednako uspješno pronaći rješenje i za sve eventualne buduće krize. Drago nam je da takav stav ima i Val grupa jer joj to osigurava sigurnu svijetlu budućnost.

Sudeći prema trenutnim trendovima, jednostavno će biti pronaći nove poslove i klijente, kao i zadržati postojeće.

Izazov će biti pronaći dovoljan broj kvalitetnih zaposlenika koji će se željeti sustavno razvijati unutar jedne organizacije i ostati u njoj te davati svoj ekspertni doprinos.

Važnost zajedničkog prilagođavanja i odgovornosti

Danas imamo situaciju da mladi ljudi prebrzo prelaze iz organizacije u organizaciju, želeći pronaći onu koja će im dati maksimalno dobre uvjete i u kojoj ih neće ništa žuljati, što nije moguće. Svaka organizacija ima neke karakteristike u kojima je bolja, ali i neke u kojima je slabija od drugih. Nema idealnih organizacija, kao što nema ni idealnih zaposlenika. Rješenje je u međusobnom stalnom prilagođavanju i zajedničkom rastu.

Za to treba učinkovito strateško planiranje te svjesna namjera i odluka obiju strana da se opstane na tom zajedničkom putu te strpljivo, otvoreno i odgovorno pronađu rješenja za sve izazove. Jedino tako i organizacije i zaposlenici mogu rasti do svojih punih potencijala. Prerano odustajanje i stalna potraga za nečim boljim može dovesti samo do iscrpljivanja i trajnog nezadovoljstva. Rast je često bolan, ali ta je bol kratkotrajna i dovodi do velikog zadovoljstva kad fokus se usmjeri na to da se postigne uspjeh. S druge strane, ako stalno bježimo od rasta, onda se osuđujemo na trajnu bol, nezadovoljstvo i okrivljavanje okolnosti jer nam se, zbog zastoja u rastu, sve čini prevelikim i preteškim.

Ramiro uistinu daje svojim zaposlenicima priliku za rast te dozvoljava sebi rasti zajedno s njima. Isto to učimo i naše klijente. Ostaje nam još da što veći broj zaposlenika uvjerimo u ljepotu ovog plesa, kao i u njegovu važnost, kako bi postigli psihofizičko zdravlje te općenito veću kvalitetu življenja.

Zrelost i odgovornost stvaraju slobodne ljude, dok ih nezrelost i neodgovornost čine trajnim zarobljenicima ljutnje, tuge i straha.

Raznolikost stanovništva kao ključ uspješnog razvoja zemlje

Jedna od ključnih strategija za ekonomsko preživljavanje je i dovoljan broj radnika. Hrvatska 2050. ima puno domaćeg starog stanovništva i puno mladih, doseljenih iz raznih krajeva svijeta. Oni rade na svim poslovima i svim pozicijama te su infiltrirani u hrvatsko društvo. Očekujem da nam ta raznolikost ljudskih potencijala donese puno nove kreativne energije za korištenje naših velikih prirodnih i društvenih mogućnosti. Ako će država sustavno raditi na razvoju svih područja, očekujem da će se mnogi odlučiti i za život u ruralnim područjima jer će, zbog digitalizacije, imati pristup konzumaciji sadržaja i aktivnostima koji su bili rezervirani isključivo za urbana područja. To bi mi bilo jako drago jer su mogućnosti za kvalitetan život u svim županijama brojne, samo ih treba organizirati i postaviti na način koji će stanovništvo potaknuti da ih iskoristi za svoju osobnu dobrobit. Očekujem i nastavak pozitivnih trendova koji su započeli našim uključivanjem u Europsku uniju, poput uređivanja državne uprave, digitalizacije, usmjerenosti na održivost i sl. Nadam se da će svi ti trendovi biti poduprti adekvatnim aktivnostima na državnoj razini, s jasnom analizom i poslovnim planiranjem da ostvari dobrobit za sve nas. U suprotnom će nam se razvoj, kao i do sada, događati stihijski, što znači da lijepe prilike neće biti iskorištene u svom punom potencijalu, dok bi se mogli nagomilati problemi koji su se lako mogli spriječiti.

Površnost kao trend

Pesimističnom me čini danas dominantni trend brzog i površnog života, u kojem ljudi sve manje posvećuju dublju pažnju sebi, drugima i području koje su odabrali za svoj životni poziv. Traže se instant rješenja za zdrav i kvalitetan život, dobre odnose, poslovne rezultate, osobne uspjehe za koje se treba pobrinuti netko drugi (država, poslodavac, itd.).

Očekuju se rješenja temeljena na izostanku osobne odgovornosti za vlastitu dobrobit i dobrobit zajednice u kojoj živimo.

Malotko je spreman strpljivo graditi sebe i svoj život. Ljudi se lakše odlučuju provesti sate na društvenim mrežama ili gledajući serije, nego posvetiti pola sata istinske pažnje osobama s kojima su u društvu, nekoj stručnoj literaturi ili razmišljanju o svojem ponašanju i posljedicama do kojih ih dovodi.

Takva površna usmjerenost na vanjski svijet, u želji da nas doživi, prepozna i zabavi, dovodi do emocionalne ranjivosti i nestabilnosti. Naime, nužno se počinjemo uspoređivati s drugima, biti ljuti što nemamo ono što oni imaju, biti tužni jer nas ne vide i ne hvale, biti u strahu od kritika te biti u stanju pasivnosti i dosade jer nema ništa zabavno oko nas. Tada činimo površne zahvate u našim životima, kako bismo bili doživljeni i prihvaćeni, poput estetskih zahvata, sličnog odijevanja i sličnog ponašanja, pa kad nas ni to ne dovede do željene razine zadovoljstva, padamo još više u beznađe, samosažaljenje, zavist i bespomoćnost. To je trenutno glavni razlog psihofizičke neotpornosti i stresnog stanja većine ljudi. Zato smatram da bi se taj trend trebao što prije zaustaviti, iako u ovom trenutku ne znam kako to napraviti na sustavan način. S druge strane, optimističnom me čini činjenica da sve veći broj ljudi i organizacija ipak uviđa da je takav način života najteži, najbolniji i neodrživ, što ih čini spremnijima za pozitivne promjene, odnosno njihovo strateško planiranje usmjereno je prema preuzimanju odgovornosti za svoju dobrobit u svoje ruke, umjesto ovisničkog podilaženja površnim trendovima.

Kako kvalitetno postaviti organizaciju i osigurati njezinu održivost u postpandemijskom dobu?

Poduzeće Ramiro, koje sam osnovala 2002., bavi se razvojem organizacija. Konkretno, da bi živjele svoju svrhu i ostvarivale svoju viziju te ispunili očekivano strateško planiranje, organizacije trebaju imati odličan organizacijski dizajn, trebaju biti kvalitetno postavljene i visokofunkcionalne. Metaforički rečeno, trebaju imati sve potrebne poslovne funkcije (vitalne organe), kao i učinkovite procese (krvotok) te izvrsnu komunikaciju (zdravu krv), kako bi funkcionirale kao jedinstveni organizam. Ako neki od vitalnih organa nije u dobrom stanju (npr. ako neku važnu funkciju obavljaju nekompetentni ljudi) te ako nisu međusobno povezani dobrim krvotokom (procesima) ili ako je krv zatrovana (loša komunikacija), organizacija će patiti zbog unutarnjih slabosti te neće moći postaviti, a zatim i ostvariti ciljeve kroz strateško planiranje.

Sve do pandemije organizacije su se dominantno usmjeravale na tržišnu ekspanziju, odnosno ulagale su većinu resursa u osmišljavanje raznih proizvoda i usluga te marketinško-prodajne aktivnosti kako bi zadržale postojeće i pridobile nove kupce. Manje su se usmjeravale na sagledavanje koliko takvim ekspanzionističkim pristupom opterećuju organizacijske resurse koji trebaju omogućiti realizaciju tih ambicioznih planova. Važno im je bilo što manje potrošiti i što više zaraditi, a resurs koji je sve to trebao omogućiti, svoje zaposlenike, najmanje su štedjele. Ponašale su se kao da njihovi ljudi imaju beskrajan izvor vremena, energije i zdravlja te da su oni, koji pokažu manjkavosti u tom pogledu, lako zamjenjivi.

Pandemija i postpandemijsko doba pokazali su svu krhkost tih pretpostavki.

Burnout kao alarm organizacijama

Mnogi najbolji i najodgovorniji zaposlenici postali su žrtve burnouta pa su odlučili potražiti organizaciju koja imaju dobro postavljeno strateško planiranje te će više cijeniti njihov doprinos. Nakon njihovog odlaska oni preostali, koji su imali slabiji učinak, nisu mogli zbog nedovoljne kompetentnosti ili niske razine intrinzične motivacije preuzeti teret poslovanja na sebe.

Takve su okolnosti dovele do osvještavanja vodstva organizacija te učinkovitijeg strateškog planiranja. Odnosno, da ovise o svojim zaposlenicima, da im ne mogu više pristupati kao nečemu što se podrazumijeva te da moraju ozbiljno promišljati o njihovom razvoju i pravednom tretiranju ako žele i one opstati i uspješno poslovati. Srećom, potrebna znanja i vještine za to već postoje pa je samo važno odlučiti se ići u tom pravcu.

Svrha je razlog zašto neka organizacija postoji. Ako je taj razlog dobar, ako to što organizacija radi nekomu treba te ako je korisnik zadovoljan kvalitetom koju dobiva, onda organizacija ima puno potencijala za dugotrajno uspješno poslovanje.

Od plemenitog razloga do neplemenite realizacije

Može se reći da današnje organizacije uglavnom nemaju problem s razlogom svog postojanja – većina uistinu zadovoljava nečije potrebe pa je razlog samim time opravdan.

Štoviše, mnoge organizacije imaju iznimno plemenite razloge postojanja, poput zdravstvenih ili obrazovnih ustanova, proizvodnje hrane i sl., za koje bi mnogi, po samoj logici, trebali biti spremni raditi maksimalno motivirano i angažirano. Međutim, to se često ne događa zato što plemenita svrha nerijetko pada na neplemenitoj realizaciji pa onda i iskrenost motiva postaje upitna. Ako organizacija štedi na kvaliteti svojih proizvoda i usluga, to znači da joj nije svrha ostvariti dobrobit i zadovoljstvo klijenta, već vlastiti profit. Isto je i ako ne postupa pažljivo s ljudskim resursima koji trebaju napraviti proizvod ili izvršiti uslugu. U ovom je trenutku jako malo organizacija koje uistinu žive svoju plemenitu svrhu na način da s jednakom važnošću tretiraju i svoj profit i svoje korisnike i zaposlenike. Kad se ostvari taj preduvjet, onda će i njihove svrhe ponovo zasjati plemenitim sjajem koji zaslužuju. U suprotnom će ostati samo loša i jeftina bižuterija.