Organizacijska klima treba poticati kritičko razmišljanje – Ena Rajić, Media scena

Stvaranje organizacijske klime koja potiče kritičko razmišljanje kontinuiran je proces koji zahtijeva predanost i stalno podsjećanje na tu iznimnu vrijednost poduzeća. Prihvaćanjem otvorene komunikacije, intelektualne slobode, raznolikosti i uključenosti, osnaživanja, kontinuiranog učenja, propitivanja, konstruktivne debate, promišljenog donošenja odluka, priznanja i nagrada te modeliranja voditeljskih uloga, organizacije mogu njegovati organizacijsku klimu koja će im pomoći odgovoriti na izazove tijekom poslovanja.

Tanja Pureta: Dobar dan. Ja sam Tanja Pureta, urednica emisije Psihologija uspjeha na radio Poslovni FM, i danas imam veliku čast i zadovoljstvo predstaviti krasnu gošću Enu Rajić, spoken word  pjesnikinju i satiričarku te vlasnicu i direktoricu poduzeća Media scena.  Ena, dobar dan.

Ena Rajić: Dobar dan, Tanja, hvala na pozivu.

Što je to spoken word poezija?

Tanja Pureta: Hvala na odazivu. Ena, kad ljudima kažete da ste spoken word pjesnikinja svi će kimnuti glavom u znak razumijevanja, odobravanja, ali će malo tko priznati da nema pojma o čemu govorite, pa Vas molim sad objasnite Vaše zvanje ili poziv, što konkretno radite, na koji način?

Ena Rajić: Pa znate što moje iskustvo zapravo drugačije. Većina ljudi kad im kažem da sam spoken word pjesnikinja, otvoreno kažu, ne libe se reći „Što je to? Ne razumijemo.“, tako da ekipa većinom ne zna, bar evo iz mog iskustva. Spoken word poezija nije neki termin koji sam ja izmislila da bi se diversificirala, nego je pojam koji postoji već neko vrijeme. Neki bi rekli da spoken word kao takav datira još iz doba Staro Grčke, dok su ljudi opjevavali Odiseju i Ilijadu. S druge strane, neki će reći da je to ipak jedan moderniji žanr koji je izniknuo kao reakcija na klasičnu poeziju koja je bila, za veliki broj ljudi, elitistična i pisana.

Spoken word poezija kao takva, u doslovnom prijevodu na naš jezik je govorna poezija, odnosno izvedena, što znači da se ona piše kako bi se izvodila pred publikom. U njenom glavnom cilju je se da se izvodi uživo pred publikom, pa tako imamo i slem natjecanja, odnosno „slem“ kao riječ je zapravo natjecanje u poeziji, gdje onda različiti spoken word pjesnici, odnosno slem pjesnici, izvode te svoje pjesme i natječu se u poeziji.

Odrednice spoken word poezije

Moram priznati da me ni natjecanje i umjetnost nikako nisu išli nikad u istu jednadžbu, i jesam sudjelovala na jednom takvom natjecanju, nisam se baš nešto dobro plasirala, ali evo, nije to nešto što je meni blisko. Također ćete pronaći brojne spoken word poete, koji sad u ovo moderno, digitalno doba te svoje pjesme uobličuju, produciraju u različite video filmove koji onda imaju te neku umjetničku notu.

Najvažnija odrednica spoken word-a  je upravo taj performans, ta izvedba, tako da dobar spoken word poeta je onaj koji uspije pobuditi emociju u čovjeku koji je u publici, nebitno je li to ugodna ili neugodna, promrdati status quo i pozivati na kritičko razmišljanje koje bi i organizacijska klima u poslovnom svijetu trebala poticati jer organizacijska klima ima ogroman utjecaj na učinak organizacije. Većinom taj spoken word  kao takav znaju povezivati s hip hop kulturom i pronaći ćete neke slične elemente i uz spoken word  pjesmi uživo i obično su to neke teme koje se vrte oko društvene tematike, društvenih pitanja, pa evo u zadnje vrijeme i psiholoških pitanja.

Tanja Pureta: Je li to nešto u stilu guslara?

Ena Rajić: Pa nije baš, ali da u spoken word-u ima svega.

Tanja Pureta:  Dakle, vruće teme, možda o kojima se šuti, o kojima je možda neugodno pričati.

Ena Rajić: Tako je tako, nerijetko su tu tabu teme, neke kontroverznije teme, teme koje se dotiču ljudi koji su možda marginalizirani, tako da otvoreno, bez dlake na jeziku pričati o tim temama?

Uvažavanje spoken word poezije i njezine izvedbe

Tanja Pureta: Dobro, dakle imali ste puno nastupa, je li tako? Koliko se zapravo traži takav jedan spoken word nastup i koliko je to prepoznato kod ljudi?

Ena Rajić: Pa znate kako ovdje kao jedan od pionira, ma da nisam jedina koja se ovime bavim, počela sam prije nekakvih 4,5 godina nastupati, međutim jedan od prvih nastupa i tu većih nastupa jeste u Ujedinjenim narodima. Tako da mi je upravo taj nastup bio nekako veliki vjetar u leđa, pogotovo na tom početku gdje sam shvatila da i na nekim višim nistancama ljudi jesu zainteresirani za to.

Tanja Pureta: Kome ste tamo pričali? Da ne ostane samo na tome da ste pričali u Ujedinjenim narodima. Kome, što, kako, kako ste došli, što ste im rekli, kako su vas gledali?

Ena Rajić: Pa to je bila 2019. godina, taman pred koronom mislim da je nekad bilo, kraj 2019. godine. Dobila sam poziv od vlasnice jedne švicarske udruge, koja je tu s naših područja i živi u Švicarskoj. Dugo vremena me pratila preko društvenih mreža i rekla mi je „Gledaj, krajem godine se održava Ženeva peace week u Ujedinjenim narodima i tema je building trust in post war communities. Jesi li otvorena da dođeš i svoje dvije pjesme izvedeš?“ i ja nisam vjerovala da je to moguće. Još sam ja neko tko je rođen '93. u to nažalost hororsko doba tu kod nas, pa sam razmišljala mogu li ja kao dijete rođeno u ratu o tim temama pričati. Onda sam rekla da ću probati o toj temi na način na koji najbolje znam, ne dotičući se stvari o kojima nemam pojma.

Poezija ujedno prikazuje emocije i pobuđuje ih kod slušatelja

Tanja Pureta: Znači nije ona čula nijednu vašu pjesmu nego ste vi morali osmisliti pjesme u tom trenutku?

Ena Rajić: Čula je ona moje pjesme, ali nikad nije čula te dvije pjesme koje sam tamo izvodila. Jedna od njih je bila pjesma koju sam izvela na hrvatskom jeziku, Poštovana predsjednice. To je pjesma koju sam napisala za istoimeni dokumentarac „Poštovana predsjednice“ u produkciji Danijela Pavlića, koji je 2019. odnio nagradu za najbolji dokumentarni film na Tuzla film festivalu, i to je, znači, bilo na hrvatskom jeziku. To je jedna pjesma o opustošenoj Hrvatskoj Kostajnici, opustošenoj i ratom i raznoraznim malverzacijama i političkim igrarijama.

Druga pjesma je bila pjesma koju su napisala na engleskom jeziku Peace for yesterday, koja je iz moje pozicije, djeteta koje je rođeno u to doba progovara o tim teškim vremenima. Bilo je stvarno prekrasno iskustvo, tu su bili stranci, ma da sam nekako osjetila da su ljudi još jače i bolje reagirali na pjesmu na hrvatskom, ona je bila prevedena njima na engleski, svi su imali slušalice, ali valjda budući da pišem i na engleskom ili i na hrvatskom, taj neki sleng koji koristim i poigravanje nekakvim jezičnim konstrukcijama, sigurno da mi je lakše na hrvatskom nego na engleskom, i u toj sam pjesmi bila više involvirana, tako da vjerujem da je to razlog zbog kojih je možda i više ih dotakla.

Pjesme, osim emocija, pobuđuju i kritičko promišljanje

Tanja Pureta: Da možda nisu razumjeli, ali su osjetili emociju i neki ritam i tako to. Odlično, ljudi nakon vaših pjesama, kad ih čuju, osim što ih dotakne emotivno, da li, one koji trebaju čuti i razmisliti,  dotakne i na razini da ih počnu malo razmišljati, mijenjati stavove, da ih potakne na nekoj motivaciji, da možda krenu mijenjati svijet čisto ovako s obzirom da ste kao psiholog, pa možda možete vidjeti u očima odluke.

Ena Rajić: Znate kako spoken word poezija uživo kao takva, kao i stand up, kao i nekakva komedija del arte ili općenito, predstava je vid umjetnosti u kojemu vi u tom trenutku možete shvatiti kuži li vas publika ili ne, ili ako ste stand up komičar ako vam se ljudi ne smiju nešto niste dobro uradili. Kao što postoji organizacijska klima, tako postoji i neke klima na nastupu. Ono što ja primjećujem na svojim nastupima jesu šmrcanja, jest smijeh, jesu snažni zagrljaji poslije. Jedna draga kolegica mi je rekla nakon jednog od nastupa „Točno se ovako želim osjećati, u meni si pobudila točno onaj osjećaj koji želim osjetiti nakon svake predstave.“

Bilo bi pretenciozno od mene, da kažem da sad sa svojim pjesma potičem druge da mijenjaju svijet, ali te povratne informacije i ljudi koji se pod dva, tri puta vraćaju na show i svi ti komentari, koji su na kraju krajeva javni, na YouTube-u i na drugim društvenim mrežama, pokazuju da to ljude ipak nekako dirne, jer, evo, pokušavam kroz stihove na neki neinvazivan način verbalizirati nešto što oni možda ili, neću reći ne znaju, ali su negdje potisnuli skroz u sebi, tako da to dođe kao i neki oblik katarze, možemo to tako reći.

Odabir psihologija kao životnog puta

Tanja Pureta: Ena, završili ste psihologiju, kako ste se odlučili za taj studij i kako ste se odlučili da o psihološkim temama progovarate na kreativan način, a ne u okviru psihologije kao struke? Znači, očito vas to sve jako intrigira i postoje različiti alati, a vi ste se odlučili za jedan umjetnički alat.

Ena Rajić: Znate kako, psihologija mi se počela sviđati negdje u trećoj, četvrtoj godini gimnazije. Ja sam bila onaj tipični Vukovac-štreber koji je imao sve petice, mada obično volim reći da je to prokletstvo koje me je pratilo kasnije kroz život, jer život nije tako baš strukturiran i lijepo namiješen kao što je kao što sam mislila da je tijekom obrazovanja. Uvijek postoji neka toplo-hladna kombinacija koja mu daje posebnu draž. Negdje u četvrtoj godini smo imali psihologiju, to mi se sve svidjelo. Moram priznati da je mama kao takva uvijek i u bratu i u meni poticala interes za to nešto unutarnje, duhovno, intimno, psihološko, tako da mi je uvijek znala, barem suptilno, pred nos stavljati neke knjige i reći: „Ma samo prvih 10 stranica pročitaj, ne moraš više“ a meni su se sa sedamnaest godina čitala Slobodna djeca Summerhilla ili nešto tako.

Tako da sam odlučila upisati psihologiju i završila sam, diplomirala sam na istraživačkom smjeru na hrvatskim studijima. To je bilo jedno od najljepših razdoblja u mom životu. Iako sam, vjerujem da ću se većina kolega složiti, vjerovala da ću, upisavši psihologiju, učiti o psihološkom savjetovanju, i to ako je moguće, od prve godine. Međutim, evo od prvog ili drugog semestra, mislim prve godine faktički do kraja je većinom bila statistika, inferencijalna, deskriptivna, regresijska analiza itd, ali sam, evo, zavoljela i tu tu statistiku.

Psihologija i/ili spoken-word poezija?

Završila sam sve to i onda bila apsolventskoj godini, dala sam si kao nekakav mali poklon, a počela sam raditi kasnije u struci kad sam diplomirala i dobila sam faktički ono što sam htjela, ta individualna savjetovanja. Dugo sam mislila da ću postati psihoterapeutkinja, jer psihoterapija kao takva meni je još jedna veća instanca rada s ljudima. Radila sam sa širokim rasponom klijenata, međutim nisam imala osjećaj kao da ja nešto doprinosim, tj organizacijska klima nije bila pogodna za moj razvoj. I možda je to neka zamka tih milenijalaca koji misle da čim završe fakultet trebaju neku svrhu živjeti i značajno doprinositi, ali to nije bilo to. A paralelno, od druge godine fakulteta, studija, producirala sam ta psihoedukativna videa koja su u jednom trenutku meni postala monotona, sama sam sebi počela ići živce, pa sam počela stvarati ta satirična videa i pisati spoken word poeziju.

Onda sam ja paralelno producirala ta videa, odnosno snimala, to ne mogu ni nazvati nekom produkcijom, i stavljala na društvene mreže i radila kao psiholog. I onda su se lagano ljudi počeli javljati da bi oni htjeli tu neku spoken word poeziju, odnosno neki satirični skeč, neki promotivni video za svoje poduzeće i ja sam shvatila da to može postati profitabilno i nisam vjerovala da će me netko za to plaćati. I jednostavno sam u nekom trenutku morala odlučiti hoću li nastaviti tim nekim polu utabanim putem, htjela sam završiti tih godinu dana pripravništva, da dobijem licencu. Međutim, kao i ranije organizacijska klima nije bila zadovoljavajuća te nisam izdržala i odlučila sam dati otkaz.

Umjetnost kao novi životni smjer

Pred Božić sam napisala poslovni plan i predala za državne poticaje, rekli su mi da ništa ne valja i da ne mogu dobiti poticaje. To sam pisala o spoken word  poeziji, naravno da ljudi ništa nisu shvaćali. Onda sam malo to korigirala, nekakvih 15-ak, 20%  i onda sam dobila na kraju te poticaje. Za to sam stvarno zahvalna državi. I onda je došla Korona, nekakvih 10 dana nakon što sam otvorila obrt, došla je Korona tad 2020., to je bilo teško, ali nakon toga evo poduzetništvo, kao što kaže moja business coach-erica Tea Zavacki, je jedan ubrzani tečaj rada na sebi, tako sam nekako suptilno i rekla bih spontano došla u kreativnu industriju gdje je organizacijska klima ugodnija, ma da moram naglasiti da je psihologija ostala srž mog rada, iako se njome više ne bavim u konvencionalnom smislu.

Tanja Pureta:  Odlično. Dakle, izdali ste i zbirku pjesama je li tako? Na kojem mediju? Može li se uzeti čitati kao knjiga ili slušati ili gledati?

Ena Rajić: Zbirka poezije „Razmrljane boje nevremena“, nju sam izdala u nakladništvu Alegria knjige moje drage prijateljice Jelene Kastanjeti. To je knjiga u papirnatom obliku, ma da sam ja jedno vrijeme bila protiv toga jer se bavim spoken word poezijom nije to written poezija. I onda mi je Jelena rekla jednu jako dobru stvar, a to je: „Ena zašto misliš da svatko želi tvoju interpretaciju pjesmi?“ i to je meni bilo kao da me malo spustila na zemlju. Tako da su pjesme doživjele tj. došle i u tiskani oblik, tako da je knjiga danas i u tom tiskanom obliku.

Obogaćivanje spoken word vještina i izvedbe

Tanja Pureta:  Odlično. Privlači li vas više kod tog spoken word –a snimanje materijala ili live performansi?

Ena Rajić: Pa dobrih četiri, pet godina spoken word  je bio gotovo isključivo videom. Međutim kako su me počeli zvati da nastupam, tako mi ta neka sinergija s publikom i taj sadašnji trenutak, nekako su mi se omilili, po poslije i razgovor. Video, kao takav jest nekakva vrsta i monologa jer ja nemam osobu koja će mi, kad snimam taj video, odmah dati nekakvu povratnu informaciju, a ovaj trenutak uživo nešto je što je stvarno neopisivo. Od prije nekakvih godinu, godinu i pol više ne izvodim jednu pjesmu pa otvorim konferenciju, zatvorim konferenciju ili odem na neki festival ili nešto, nego to je sad baš u obliku show-a koji ima svoju glavu i rep i to je zaista nešto što ne bih mijenjala ni za što. Iako ja volim i jedno i drugo, dinamično je, ali ovo uživo ipak tu srce malo više ide.

Tanja Pureta: Pa evo sad u jesen će biti u Lisinskom jedan takav veliki show koji ima glavu i rep, je li to prvi takav veliki nastup u Zagrebu, to onako na velika vrata?

Ena Rajić: Pa mislim da su to najveća vrata tu u Zagrebu, da. Evo ja sam stvarno sretna što sam dobila priliku nastupati i u Lisinskom. Imali smo više tih regionalnih izvedbi, tu je bio Hrvatski kulturni centar u Travniku, zatim Spens u Novom Sadu, u Gradskom kazalištu Komedija tu u Zagrebu, ali Lisinski jest jedan veći zalogaj, jedna velika vrata, show koji sam veći izvodila, međutim nešto će malo duže trajati, neke će nove pjesme biti tu. Tako da trebamo stvarno jednu izvedbenu poeziju popraćenu glazbenom pratnjom izvanrednog pijanista Zvonimira Glibušića i tako neke teme koje sežu od korupcije, poslovnih zavrzlama, preko partnerskih odnosa, pa sve do pitanja čovjekovog smisla.

Zainteresiranost publike za novi oblik umjetnosti

Tanja Pureta: Dakle, puno tema u kojima se mnogi ljudi mogu naći. Je li to razlog zbog čega bi došlo ili ima još neki razlog čega bi došli Vas slušati i hoće li biti razočarani ili oduševljeni?

Ena Rajić: Ne znam, ja se nadam stvarno da neće biti razočarani. Većinom kad ljudi kupuju karte za ovakve događaje, kupuju jer vjeruju da će to nešto biti dobro. Ja ću se truditi sa svom svojom ekipom da to bude na nekoj razini. Mislim to je i Lisinski kao takav pa ne mogu doći tamo i napraviti nešto bez veze, profesionalizam je tu, naravno, bitan. Ono što mogu reći, dajem ruku u vatru, da 99 % ljudi tu nisu ništa tako slično iskusili jer kod nas jednostavno nema takve forme. Baš nedavno, kad sam nastupala u sklopu jednog događaja, jedna mi je dramaturginja rekla: „Ja ne znam gdje tebe da svrstam, ovo i ima i kazališnih elemenata, nešto je slično monodrami, imaš stand up elemenata, tu je i popratna glazba ne znam, stvarno gdje da te svrstam“, a žena je završila akademiju. Tako da je stvarno, nekakva ekskluziva na našim područjima i nadam se stvarno da će ljudi biti zadovoljni nakon toga.

„Za bolje sutra“

Tanja Pureta: Odlično. Imate li možda iz rukava neku pjesmu ili nešto što bi mogli sad predočiti našim slušateljima o čemu se tu zapravo radi? Da dobiju barem jedan djelić, barem oni koji na vas nisu nikad čuli na bilo koju temu.

Ena Rajić: Evo može recimo jedan dio pjesme „Za bolje sutra“, kojim sam otvorila i Konferenciju financijske pismenosti Tonija Miluna. Pa kaže:

„Dame i gospodo, moji sugrađani i drugi, poduzetnici i zaposlenici, tuzemci i doseljenici, dobar dan i dobrodošli u svježa hrvatska vremena, gdje kuni ističe rok trajanja, dok euro dočeka ih spreman. Raskomotite se. Ma šalim se, nemojte, dolazi zima, duple čarape na noge u slučaju da zafali plina. Da struja računima raspara naše azurno nebo i vrijeme burama zamijeni ovo sunčano i vedro.“

Tanja Pureta: Fenomenalno, apsolutno taman za pravo vrijeme. Sve je bilo onako kako treba. Dobro je opisana organizacijska klima današnjice.  Znači i zima i euro.

Ena Rajić: Ne dolazi zima, ali doći će opet zima.

Poticanje kritičkog razmišljanja kao vizija za budućnost

Tanja Pureta: Odlično. S jedne strane imate poduzetništvo u kontekstu snimanja atraktivnih medijskih materijala, doći ćemo do toga. Međutim, vizija snimanja atraktivnih medijskih materijala i vizija spoken word-a i glasnog izražavanja nečega što mnogi možda samo šute. Imate li to neku zajedničku viziju ili zapravo živite dvije vizije? Kako to izgleda?

Ena Rajić: Rekla bih da je moja vizija kroz umjetnost, konkretno kroz stihove i satiru, kao jedan jedinstven humoristični izričaj, poticati ljude na kritičko razmišljanje, na introspekciju i pri tom se dobro zabaviti kako bi se organizacijska klima promijenila. Može zvučati, kažem opet, arogantno u smislu tko sam ja da druge potičem na kritičko mišljenje, ali mislim da u današnje vrijeme transhumanizma, koji nam tako opasno prijeti kao samo jedna od stvari koja je tu na tapeti, taj zdrav razum stvarno lagano nestaje. Pa evo, trudim se najbolje što mogu da progovaram o tim temama otvoreno.

Tanja Pureta: Možete Vi iz psihologije, ali ne može ona iz Vas.

Ena Rajić: Slažem se. Jednom, psiholog uvijek psiholog.

Izražavanje kreativnosti i kroz videoprodukciju

Tanja Pureta: Tako je. Potaknuti introspekciju je nešto što, dakle apsolutno super kako bi se organizacijska klima mijenjala. Odlično. Idemo sad na ovaj drugi dio, ovaj više od kojeg se živi, a opet na jedna poseban način dajete tržištu nešto što možda danas i nije tako česta stvar.  A to je, nekakve kreativne marketinške video materijale koji bi se istaknuli iz nekog prosjeka i omogućili poslovnim subjektima koji Vas angažiraju da se predstave na jedan drugačiji način i da dobiju pozornost za sebe. Evo, kako to izgleda?

Ena Rajić: Da, pa rekla bih, osim tog satiričnog poetskog show-a koji je jedan od stupova mog biznisa koji izvodim regionalno uživo, tu je i video produkcija, odnosno  pružanje sveobuhvatne usluge video produkcije koja podrazumijeva tu pretprodukciju, produkciju i postprodukciju. Uz to je tu i video start tečaj gdje učim ljude, odnosno naše psihologe, pedagoge, certificirane coach-eve koji ono znaju znanje, kako da dopru do publike i na taj način zarađuju i grade nekakav društveni utjecaj i prepoznatljivost.

Ja stvarno moram priznat, da je meni u ovom poduzetništvu dosta toga spontano došlo. I kad vas pitaju za neki savjet, kome što dati ne volim davati savjete, ali zbilja ima nešto u tome kada radite ono što volite, organizacijska klima vas dalje potiče na rad i jednostavno popratno dolaze ti, hoćemo li ih nazvati sinkronicitetima ili slučajnostima ili sasvim logičnim posljedicama.

Koliko i kome su potrebni novi načini promoviranja?

Tako da sam ja sve to vrijeme gradila, tj. stavljala vani te svoje satirične skečeve i spoken word  poeziju da bi se ljudi javljali da žele neki, recimo, promotivni video ili čak video koji im interno treba za njihovo poduzeće? Često je to neki promo, ako je promotivni video, video koji ima nešto mene u tome. Ja sam u 90 % slučajeva pred kamerom, nekad naravno i nisam, i predstavljam to neko poduzeće, neku tvrtku. To je širok spektar klijenata, evo od konzultantskih firmi, IT firmi, start up-ova do  telekomunikacija. Ti promotivni videi uvijek u sebi imaju nešto duhovito i uvijek malo gađaju u srž kao što je npr. organizacijska klima firme . Nekad su i čisto edukativnog karaktera, a kada se radi o internim videima koji ne izlaze nikad van, to su isto videi koji u sebi imaju to nešto psihološko, tu su serijali koji se naručuju specifično za neki invent, neki video, tako da evo, tržište je prepoznalo tu neku potrebu. Ja sam mu i zahvalna na tome, tako da ta video produkcija kao takva čini core mog biznisa.

Tanja Pureta: Znači nudite ključ u ruke, tipa vi recite što hoćete reći, a mi ćemo pronaći način kako to reći. A i s druge strane, i učite ljude da sami osmisle svoj sadržaj, naročito naše kolege, pa evo otkud ta ideja da naše kolege učite da se izraze? Odnosno, drugim riječima, koliko zapravo smatrate da psiholozi i drugi koji rade s ljudima znaju onako inspirativno doći do ljudi?

Psiholozi trebaju glasnije govoriti u području svoje stručnosti

Ena Rajić: Ne znam kako je Vama bilo dok ste studirali i evo, uzevši u obzir Vaše iskustvo. Nama su, ja sam nekako stekla dojam, govorili da psiholog uvijek nekako treba biti u pozadini. Nije ni mjesto, ni vrijeme, ni uloga psihologa da bude pred kamerom, nešto javno na sva zvona da o nečemu govori. Međutim opet da se vratimo na ovo što sam prethodno spomenula. U društvenom kontekstu u kojemu živimo, jednostavno toliko je puno da kažem smeća bullshit-a, da se tako izrazim, da jednostavno psiholozi kao takvi, sa svojim nekakvim stručnim znanjem i iskustvom, trebaju doći i o temama za koje su stručni, govoriti o nekim stvarima vrlo jasno i glasno. I sjećam se kad sam dobivala diplomu u ruke te rečenice „Sada imate odgovornost promovirati svoju svrhu“, a svi završno znači promocija.  

To nije biti u svoja četiri zida nego glasno i otvoreno govoriti o tim stvarima. Još uzevši u obzir taj new age spektakl koji se događa sa svim tim ljudima koji nisu certificirani, kojima nije uvijek cilj samo zaraditi, iskamčiti nekakvu paru, nego jednostavno oni završe taj tečaj, pročitaju par knjiga i oni se stvarno osjećaju kompetentni. Tu nema neke zdrave doze samokritičnosti. Kao ljudi koji odlaze na Supertalent i pjevaju kao da im nitko oko njih nije rekao da ne znaju pjevati i kao da se ne ćuju. I mislim da je to jako opasno i da mi da mi kao psiholozi, ne volim govoriti trebamo, moramo , ali da bi bilo zgodno da možda kažemo riječ, dvije pametne na to, bez potrebe da s visoka govorimo.

Prihvaćenost tečaja od strane psihologa

Tanja Pureta : Ena, slažem se s vama. Ljudi traže odgovor na pitanja, muče ih pitanja. Psiholozi su negdje učeni da šute i da se drže po strani i normalno da se onda javlja cijela jedna plejada ljudi koji isto tako osjećaju jednu potrebu reći i onda kažu jer, eto, psiholozi šute. Nisu nam krivi oni koji pričaju, a ne znaju, nego psiholozi koji znaju, a ne žele pričati ili se ne osjećaju kompetentno. Pa u tom kontekstu onda ove Vaše edukativne namjere svakako dolaze na plodno tlo za promjenu u raznim aspektima kao što je na primjer organizacijska klima. Imate li nekakvu poreznu informaciju koliko psiholozi to što vi radite doživljavaju vrijednim i koliko su odlučili stvarno izaći iz ormara?

Ena Rajić: Mislite na tečaj?

Tanja Pureta: Da.

Ena Rajić: Pa tečaj je relativno nova stvar, kratko je na tržištu, ali iza tečaja također, postoji jedan selekcijski upitnik. I recimo, nedavno mi se baš dogodila situacija,  doduše žena nije psihologinja nego je neka coach-erica koja mi se javila, i ja sam rekla da ispuni taj upitnik. I stvarno je ispalo da može proći tu selekciju i poslala sam joj podatke za plaćanje i nešto ona nije mogla sad trenutno do ponedjeljka i tako dalje.

Pa sam rekla  „Dobro nisam razumjela želite li tečaj ili ne želite, vrlo jasno da ili ne?“, to je inače snimljeni video tečaj, pa je ona rekla: „Pa znate što Ena, sad se baš mislim bi li trebala investirat ili ne, jer baš sam u nekoj situaciji da moram neke dugove koje već imam, koje sam u koroni još dovela, moram se s njima pozabavit“, a napisala je u upitniku da pomaže ljudima da budu uspješniji i da žive svoje živote iz snova. I ja si mislim je li to moguće?

Za uspjeh je potrebna predanost i razumijevanje tržišta

A to se zapravo sve vraća na jedan od prvih videa koje sam napravila - prodaja paketnog paketa u paketu ljudi koji ne žive ono što rade. Ne mogu ja sad kao friška poduzetnica s tri godine iskustva prodavati ljudima doslovno maglu i praviti se da imam nekakve megalomanske uspjehe ili nemam život koji je posložen. Ja ne kažem da mi kao psihoterapeuti i psiholozi trebamo imati sve posloženo, pa naravno da nećemo nikada imati, ljudi smo, ali da baš idem gađati publiku i probleme koji mene žuljaju, a ne znam ih riješiti pa mislim da nije u redu i da je etika u poslovanju nešto čega nam više fali.

Tanja Pureta: Da ne bi bilo „U postolara najgore cipele“

Ena Rajić: To je to izgleda.

Tanja Pureta: Često mene znaju pitati kako izabrati nekoga, kažem da prvo treba pogledati živi li taj netko to što radi, pa onda ako se čini da je to to što bi htjeli onda treba izabrati tu osobu. Pa Ena, u svakom slučaju, iz vaših video materijala, show-a, nastupa i svega, se vidi da vi stvarno pristupate temama na originalan način, da ih razumijete i da ih nastojite približiti ljudima da se organizacijska klima popravi i u tom kontekstu se stvarno može reći da nudite nešto svježe i to je dokazano i potvrđeno da je tako.

Potreba za promjenom sadržaja koji se danas najčešće prezentira

Kako vidite sada ove medijske sadržaje koji se pojavljuju? Koliko je to nešto samo pro forma, detačirano? Koliko uistinu ljudi pristupaju s pravim smislom, razumijevanjem i duhovnošću tj. koliko ima takvog pristupa?

Ena Rajić: Pa moram priznati mene i kada pitaju tko mi je konkurencija ja to nemam pojma. Zaista mogu reći da sam većinu vremena usmjerena na stvaranje. Naravno, ne mogu reći da ne konzumiram sadržaj, konzumiram ga, ali onaj koji konzumiram  je vezan za neke teme ili na primjer za neke vještine koje nemam poput prodaje ili  marketinga. To čak nekad i delegiram nekim ljudima jer je bitno da organizacijska klima potiče stalni razvoj novih vještina. Tako da bacivši oko na taj naš sadržaj, moram priznati da većinom gledam stranu ekipu. Vjerujem, sad je to možda malo i subjektivno, da je video danas stvarno jedan od najjačih načina da se naš glas čuje. Ne znam koliko su ljudi danas kod nas svjesni toga.

Primijetim ili s jedne strane preproduciran sadržaj, znači preperfektan, taj instagramičan ili s druge strane taj tik-tokerski koji je meni cringe kao što bi rekli mi milenijalci. Ali vjerujem da ima i nekakvih sjajnih primjera, sad se nijednog primjera ne mogu sjetiti ali vjerujem da ima. Definitivno jedan sjajan primjer koji ću uvijek davati i uvijek dajem je Tea Zavacki.  Ona je bila moja business coach-erica i pratim ju i zaista je jedan primjer osobe koja živi ono što radi na jedan human, pristupačan način i stvara jedan sjajan content.

Napredak će donijeti važne teme iznesene na inovativan način

Tanja Pureta: Odlično. Evo za kraj, došli smo do toga da puno ljudi ima pravu poruku, želi da ta poruka dođe do ljudi i ponekad onda pronalaze pogrešne načine ili u tome budu i dosadni, preducirajući i tako dalje. Što biste zapravo poručili svima, kako da dopru do ljudi za koje žele da ih se čuje?

Ena Rajić: Meni je tu sjajan onaj savjet od Descartesa, ja mislim. Što je najbolje što se može dogoditi ako počneš to nešto raditi? Što je najbolje što se može dogoditi ako ne počneš to raditi? Što je najgore što se može dogoditi ako to počneš raditi i što je najgore što se može dogoditi ako to ne počneš raditi? Mislim da je to jedna onako filozofsko logička igrarija, ali koja zapravo može dati odgovore na pitanja. Ono što meni pomaže i što kažem i ljudima koje educiram kroz video start - da bi se istaknuo u masi moraš raditi nešto drugačije. Evo, ako govorimo već o psiholozima, možemo početi otvoreno govoriti o temama kojih su se drugi odrekli. To bi možda onda, da previše ne filozofiram, bio neki moj savjet.

Tanja Pureta: Sjajno, mislim da ne može biti bolji kraj ove naše emisije. Poziv je upućen od Ene, ja mogu samo reći Amen. Ena, hvala na ovom krasnom gostovanju. Vjerujem da ćemo se i u nekoj drugoj prilici čuti, a vama puno uspjeha i u Lisinskom i u svim vašim nastupima i općenito, poduzetništvu. Lijepo je imati ovako mlade ljude koji tako lijepo, krasno razmišljaju i imaju super viziju i evo sretno.

Ena Rajić: Hvala puno na pozivu, također.

Tanja Pureta: Doviđenja dragi slušatelji.