Mislite i na sebe kad mislite na ljubav

Sunčana Prazić: Od malena nas uče da ne smijemo biti sebični, moramo voljeti obitelj, poštovati susjede, vjerovati autoritetima… A kad odrastemo, krug ljudi se širi i postanemo zbunjeni. Onaj tko je nesebičan postaje laka meta koristoljubivima. Iskazivanje poštovanja zna se protumačiti kao slabost, a slijepo vjerovanje autoritetima može nanijeti štetu. Sve to utječe na mentalno zdravlje pojedinca, što znači da se ne osjeća dobro u vlastitoj koži i ne vidi ljepotu života. Kako posložiti vlastiti život, pokrenuti svoje upravljanje emocijama i koji su prioriteti da bismo napokon postali zadovoljni? U 15. Tjednu psihologije, psihologinja Tanja Pureta, vlasnica i direktorica poduzeća Ramiro, koje se bavi organizacijskim i osobnim razvojem, održala je predavanje upravo na tom tragu, to jest kako vratiti život u svoje ruke. Naziv predavanja je Možemo li se trajno zaljubiti u sebe i život?

Tanja Pureta: Ono što se može reći da je put do pakla popločen dobrim namjerama, što znači da su svi koji su sudjelovali u odgojnom procesu sigurno imali dobre namjere. Međutim, upute koje su loše za upravljanje emocijama u odrasloj dobi su na primjer „šuti nemoj reći svoje mišljenje, slušaj bez pogovorno autoritete“. „Pazi, kuda ideš, ne isprobavaj ništa novo, drži se sigurnoga, nemoj pasti, moraš biti najbolji, ne smiješ nikad pogriješiti. Ako slučajno pogriješiš, moraš snositi posljedice“ i tako dalje.

Modusi straha

Tanja Pureta: To je sve što nas stalno stavlja u jedan modus straha, jedan modus preispitivanja unutar sebe. Jesmo li dovoljno dobri? Smijemo li nešto reći ili ne smijemo nešto reći? Onda stalno gledamo jesmo li svojim postupcima napravili nešto što je pogrešno, pa nešto što bi netko drugi mogao doživjeti kao ugrožavajuće ili možda bezobrazno ponašanje. To onda, naravno, nastojimo izbjeći pod svaku cijenu. Posljedica toga je da nam se događa to da zapravo izbjegavamo život i upravljanje emocijama nam postaje nepoznanica. Jer život jest niz pokušaja i pogrešaka, uspjeha i neuspjeha. Život se ne bi trebao sastojati od toga da se bojimo vlastite sjene i pokušavanja uopće.

Sunčana Prazić: I zbog toga je čovjek - čovjek, iako ponekad padne. Javljaju li se zbog toga psihološke poteškoće? Jer svaku pogrešku, svaki krivo upućen pogled, doživljavamo previše osobno, previše osuđujuće od okoline, a to nije dobro za upravljanje emocijama.

Tanja Pureta: Točno tako! Mi imamo jako veliki problem s dobivanjem povratne informacije. Dakle, povratne informacije su općenito dobra stvar kada bi ih znali davati i primati. Kada bi nam netko dobronamjerno rekao gdje se nalazimo na nekom našem putu i dovodi li nas to što radimo do nekog cilja. To bi bila dobra povratna informacija.

Loša povratna informacija

Tanja Pureta: Međutim, najčešća povratna informacija je tipa policijskih pitanja „Zašto si pogriješio? Zašto si to tako napravio?“ Ta povratna informacija podrazumijeva da smo krivi. Ona sigurno dovodi do osjećaja i straha, tuge i odbacivanja. I naravno da se onda osjećamo nedovoljno cijenjeno, nedovoljno prihvaćeno i poštovano. Tada ne možemo primiti niti negativnu povratnu informaciju ako vidimo da osoba s druge strane nas ne vidi kao cjelovitu osobu nego kao robu s greškom. Upravljanje emocijama postaje nam teško. I to je nešto zbog čega ne možemo prihvatiti povratnu informaciju. Jer mi nismo roba s greškom, mi smo ljudi koji imamo fantastično puno kvaliteta koje drugi ne vide. I najveći problem je zapravo taj što mi cijelog života prolazimo pored vlastitih kvaliteta i snaga i pored kvaliteta i snaga drugih ljudi. Sve to doživljavamo onako liječnički B.O. (bez oboljenja) i cijelo vrijeme se usmjeravamo na ono što ne valja. Dakle, to je najveći problem, jer to što ne valja nas onda ograničava, umjesto da nam daje snagu. Dakle, biti zaljubljen u sebe znači prvenstveno prihvatiti sebe s vrlinama i manama. Ja bih čak naglasila s vrlinama jer mislim da danas je veći problem ljudima prihvatiti vlastite vrline nego mane. Kako to možemo vidjeti? Vidimo kada ljude pohvalite i kažete nekome da je hrabar, uredan, da je uspješno nešto napravio, da je strpljiv, pouzdan.

Sunčana Prazić: Ili samo ljubazan?

Sramimo se pohvale

Tanja Pureta: Ili samo ljubazan. Ljudi kažu ma nije to ništa ili se osjećaju neugodno zbog pohvale, posrame se zbog pohvale, dakle, vidite da im je neugodno primiti pohvalu ili pričati o njoj. Možete čak pitati ljude koje su vaše vrline? Koje su vaše snage? Mi to često znamo pitati ljude na selekcijskim intervjuima. Onda kažu pa ne mogu ja pričati o sebi, neka drugi pričaju o meni. S druge strane, kad ih pitate a koje su mane, onda o tome mogu pričati koliko god hoćete. Dakle, negdje nam je ostalo da nije pristojno pričati o sebi, o vlastitim vrlinama, da nije pristojno ni razmišljati o sebi iz perspektive snaga i vrlina, što je baš jako, jako pogrešno. Naše snage i vrline su izvor naše snage, izvor energije, izvor života, izvor dobrog osjećaja. A imamo ih barem 80%, za razliku od slabosti ili mana, kojih je otprilike 20%. Ali se mi u 80% našeg vremena usmjeravamo na 20% mana. Vrline ne vidimo, previđamo, neugodno nam je gledati u tu ljepotu i divotu, ne uzimamo u obzir tu snagu ugodnih emocija koje su stvarno izvor i vrelo radosti, zadovoljstva, života i zaljubljenosti u sebe i u život. Kada bi se više usmjerili na svoje vrline nego na mane upravljanje emocijama bilo bi nam lakše.

Najveća laž koja krasi ljudski rod

Sunčana Prazić: Svaki čovjek koji bi krenuo tim putem zaljubljivanja u sebe, najvjerojatnije će reći, prestrašen od života, prestrašen od svijeta. Ja nemam snage. Reći ćemo za nekoga drugoga „Da, on je jak, on će se lako postaviti, iskopati iz nekakvih poteškoća, ja nemam tu snagu“, je li to točno ili svi možemo negdje naći tu svoju snagu i naučiti vještinu koja je potrebna za upravljanje emocijama?

Tanja Pureta: To je jedna od najvećih laži koja je krase ljudski rod. Vrlo često ćete čuti ljude da kažu nemam više živaca, nemam više snage, potrošio sam se, život me umorio, puno sam već problema riješio, želim da problemi prestanu. To je znanstveno pogrešno zbog toga što se pokazalo da su naši živci kao mišići. Što ih više koristimo, oni su snažniji. To znači da bi mi, biološki gledano, nakon svakog većeg problema trebali biti jači. I jesmo. Znači s jedne strane to jesmo, s druge strane imamo doživljaj sebe da smo slabiji. Ne želimo vidjeti realnost, a realnost je ta da što kroz više životnih problema i bitaka prođemo mi smo sve snažniji i snažniji. No, negdje nam je netko usadio, odnosno postoji ta kolektivna svijest da što više problema prođete, da ste sve slabiji i slabiji. To je kao da idete svaki dan u teretanu i kažete sami sebi „Ajme meni, moj mišići su sve slabiji i slabiji“. Dakle, to je potpuno pogrešno, ali vidite u koje se sve razne laži mi ljudi možemo uvjeriti.

Naučena bespomoćnost

Sunčana Prazić: Bio je jedan zgodni mali film koji ste mi poslali. Meni su se dojmili psići. Možete li nam ispričati taj pokus u kojemu smo svi mi nekakvi psići i sada naša budućnost ovisi o kavezu u kojemu smo bili smješteni.

Tanja Pureta: Da, to je jedan vrlo poznati eksperiment iz psihologije koji je dokazao da je bespomoćnost, osjećaj bespomoćnosti, nešto što je također naučeno. Dakle, eksperimentatori su stavili jednog psića u kavez, gdje je stalno dobivao elektrošokove i drugog psića isto u takav kavez. S time da prvi psić nije mogao ništa napraviti da se izbavi iz tog kaveza, a drugi psić je imao jedan gumb koji je mogao pritisnuti i ako je pritisnuo gumb, elektrošokovi su prestali. Odnosno, ovaj koji je imao gumb je naučio da može nešto samostalno napraviti da bi se spasio od boli. Psić koji nije imao gumbić je vidio da što god on pokušavao i radio da ne može ništa napraviti da se spasi od boli. Tako da je u jednom trenutku samo legao, prihvatio bol i naučio se bespomoćnosti. Onda su, naravno, eksperimentatori izvadili i jednog i drugog psića iz kaveza i stavili ih u drugi kavez, gdje su oba psa imala mogućnost da se spase od boli. Onaj koji je znao da postoji mogućnost da se spasi od boli, odmah se spasio od boli, a ovaj onaj koji je naučio da nema mogućnosti spasa nije ni u ovom novom kavezu ništa pokušavao.

Bolje isprobavati nego ležati u kavezu

Tanja Pureta: Odnosno, naučio se bespomoćnosti i naučio se da više nikada ne pokušava ništa, bez obzira na to što je stavljen u novi kontekst. Znači, bespomoćnost se uči. Često se bespomoćnost nauči isto tako tijekom odgoja kroz riječi „Ne možeš ništa, uvijek je netko jači od tebe, nemoj ni pokušavati“. Ili stariji kažu „Mi smo pokušali, pa nije dobro završilo.“ Tako da ponekad se djeca nauče bespomoćnosti, samo iz govora ili iz toga da ih stariji zastraše vlastitim lošim iskustvima. Točnije, djeca ne moraju nikad ni sami iskusiti nekakav problem. Odnosno, samo iz činjenice da je netko drugi prošao loše tijekom neke situacije i uvjerio ih je da postoji problem, postoji ta naučena bespomoćnost. Međutim, najvažniji dio tog istraživanja je da, kao što se uči bespomoćnost, jednako se tako može naučiti i moć i upravljanje emocijama. To je isto naučeno stanje i jako je važno krenuti učiti. Prvo, povjerovati sebi i u vlastite mogućnosti, onda krenuti na učenje. Biti spreman, da neće sve i svaki pokušaj završiti dobro, treba biti spreman na pogreške i sigurno će se ta moć naučiti kao i upravljanje emocijama. Jako se isplati. Puno je bolje čak i isprobavati cijeli život nego ležati negdje u kavezu i osjećati se potpuno bespomoćno. Takvi smo i mi. Ako smo se naučili bespomoćnosti u djetinjstvu u odrasloj dobi ne znamo kako bi poboljšali svoje upravljanje emocijama.

Ljudi se razvijaju i rastu cijeli život

Tanja Pureta: Danas se zna, i to je znanstveno dokazano, da se ljudi razvijaju dok žive. U principu, ne postoje limiti u godinama, postoje limiti u trenutku kad mi odustanemo. Odnosno, mi sami sebe ograničimo i kažemo na primjer s 20 godina „Evo, ja sam sad završio srednju školu i moje učenje je gotovo, od sad pa na dalje više ništa ne učim.“ To je vrlo pogrešno. Dakle, čovjek uči, mora vježbati svoj intelekt, svoje emocije i svoje tijelo cijeli život kao i svoje upravljanje emocijama. Kada učimo i vježbamo mi smo u jednom stalnom procesu rasta i razvoja. Mi čim stanemo, mi stagniramo i zapravo nazadujemo. Prema tome, opet bih povezala i napravila paralelu sad s teretanom. Treba li se aktivnost ili kondicija, kad se stekne, održavati? Jednako tako kondicija se mora održavati i kod učenja, a i kod emocija. Upravljanje emocijama se također vježba. I jedino iz sociološkog razloga postoje ljudi koji sami sebi nekada stave ograničenje i kažu „E sad s 30 više neće ništa ili imam 50 sad stvarno više ne moram ništa“. To je pogrešno. S druge strane, imate ljude od 90 godina, nevjerojatno aktivne, fantastično uspješne i koji su i dalje u razvoju i zbog toga im upravljanje emocijama ide izvrsno.

Optimizam se može naučiti

Sunčana Prazić: Dečko pozove djevojku na sastanak i ako je pesimist, kada ga djevojka odbije, on će tada potonuti i reći ja nisam sposoban privući tako zgodne djevojke. Meni se više nikada ništa lijepo na tom planu neće dogoditi zato što sam ružan zato što sam i jadan. S druge strane, optimist će reći pa nije mi bio taj dan dobar, ova djevojka baš nije za mene, nema veze, naći ću ja još bolju.

Tanja Pureta: Upravo tako. Izvrsno ste opisali razliku između pesimista i optimista. Ono što je jako važno znati je da se to, dakle, doslovno može naučiti. To je naučeni optimizam i važno je to što ste rekli, to što sami sebi govorimo. Dakle, to su često misli koje su vrlo automatske i narušavaju nam učinkovito upravljanje emocijama. Kada nam se dogodi neka loša stvar mi ne mislimo namjerno „Ajme, ružan sam nikad mi neće prići niti jedna djevojka“. Te misli se jednostavno dogode, automatski nam dođu. Kada se to dogodi, mi bi se trebali pretvoriti u lovce vlastitih automatskih misli. Kada postanemo lovci misli, upravljanje emocijama ide nam lakše. Kad god nam neka negativna misao padne na pamet, ona nas zapravo ograničava, ona nam smanjuje energiju, ona nam smanjuje raspoloženje. Mi bi se trebali uhvatiti i reći „Ups, ha! Sam sam sebi rekao da sam ružan.“

Ugodne emocije su zarazne

Tanja Pureta: Trebali bismo reći: „Ne, to jednostavno nije točno, sasvim sam dovoljno zgodan i sigurno ima puno, puno djevojaka koje će sigurno to tako jednako vidjeti kao što ja vidim.“ I tu onda počinjemo mijenjati misli za one misli koje nam daju snagu i koji nam daju mogućnosti da opet probamo ponovo i da se osjećamo dovoljno moćno, a ne da sami sebi jednog dana kažemo nemamo više živaca i vrijeme je za odustajanje od života.

Sunčana Prazić: Ugodne emocije su zarazne da vam uljepšaju dan. Dakle, ne samo da dižemo sebe, nego automatski i okolina drukčije i drukčija je prema nama.

Tanja Pureta: Ugodne emocije su opet znanstveno dokazano zarazne. Odnosno, generalno gledano, emocije su zarazne. Međutim, vrlo često bi se složili s time da su neugodne emocije zarazne jer kada vidimo osobu koja ljuta, tužna ili u strahu, vrlo brzo ćemo primijetiti da sličnu emociju počnemo doživljavati i mi. Znači neugodne emocije su brže zarazne.

Sunčana Prazić: Toksičnije.

Tanja Pureta: Toksičnije, točno. Zato što se damo impresionirati njima, zato što smo usmjereni na njih. Međutim, ugodna emocija nije zarazna u prvih pet sekundi, ali ako osoba ostane u ugodnoj emociji, ta emocija je toliko jaka da osoba koja ostaje u ugodnoj emociji može oraspoložiti 21 osobu koja je oko nje, koja je sniženog raspoloženja. I upravo zbog toga je upravljanje emocijama važno.

Stanje optimalne energije – Flow

Tanja Pureta: Dakle, to su rađena su istraživanja tijekom kojih su uputili jednu osobu da ostane u ugodnoj emociji, bez obzira na ljude oko nje koji su sniženog raspoloženja. Osoba je ostala pozitivna bez obzira na sve i svi ti negativno raspoloženi ljudi oko nje su se u jednom trenutku počeli osjećati dobro. Dakle, empatija je nevjerojatno moćna emocija, samo se moramo oduprijeti od tog prvog poriva da se zarazimo neugodnom emocijom, da odlučimo ostati u ugodnoj emociji i tako pomažemo i sebi i cijelom svijetu.

Sunčana Prazić: Još jedna jako bitna stvar upravo ovo što ste rekli postiže se usredotočenošću. Iznenadila sam se kada sam vidjela da se mi možemo usredotočiti na apsolutno sve.

Tanja Pureta: To je Flow. Stanje jedne optimalne energije u kojoj se osjećamo kao da zapravo ne trošimo energiju, a potpuno smo usmjereni na jednu aktivnost. To se, recimo, događa penjačima kad se penju na planinu u tom trenutku oni su potpuno usredotočeni alpinisti. Oni su potpuno usredotočeni na svaki svoj korak, na svaki pokret, zato što je to nešto o čemu im doslovno ovisi život. Točnije, sva ta usredotočenost je nešto što možemo vidjeti u tom trenutku. Ili kad vidite šahiste, oni mogu kada je igraju šah oko njih, može se događati bilo što oni su potpuno usredotočeni upravo na tu aktivnost. Koja je zapravo karakteristika te usredotočenosti?

Karakteristika Flowa

Tanja Pureta: To da smo potpuno u tom nekom zadatku, bez da sami sebe prosuđujemo u tom trenutku, kakav dojam ostavljamo, jesmo li pogriješili, kako se ljudi oko nas osjećaju, što mi sad trebamo napraviti da zadovoljimo neke norme ili da ne pogriješimo? Ili da budemo savršeni i slično? Znači, kad god imamo misli u kojima prosuđujemo sebe, u kojima ne vjerujemo sami sebi i u kojima kritiziramo sebe ili gledamo druge i kritiziramo druge, mi ne možemo biti usmjereni na zadatak. A kako se možemo usmjeriti i poboljšati svoje upravljanje emocijama? Dobro bi bilo prije nego što krenemo biti usmjereni na neki zadatak, na jednu minutu, zatvoriti oči, malo se usmjeriti na pisanje ili na neku glazbu koju čujemo. Ali potpuno se usmjeriti bez misli, odnosno usmjeriti se na glazbu, usmjeriti se na disanje jednu minutu, otvoriti oči i krenuti raditi ono što smo htjeli. Tako se možemo fantastično fokusirati i upravljanje emocijama postaje lakše. To treba vježbati i prakticirati, a vježbom postajemo usmjereni. To je jedna od najvažnijih vještina koje možemo naučiti da bi se zaljubili u sebe i da bi nam upravljanje emocijama postalo učinkovitije.

Sunčana Prazić: Kako se možemo zaljubiti i ostati zaljubljeni u sebe i život, otkrila nam je psihologinja Tanja Pureta.