Zašto nam je ponekad teško reći "ne"

Kako je rekao Paulo Coelho: „Kad kažete „da“ drugima, pobrinite se da ne govorite „ne“ sebi.“ Svi se nekad nalazimo u situaciji kad nas već i sama pomisao gledanja u vlastiti poslovni i osobni kalendar jednostavno užasava. Znamo da nas tamo čeka ogroman broj zakazanih sastanaka i raznih drugih obveza, i to nerijetko u tolikoj mjeri da bi ih mogli sve izvršiti jedino da se kloniramo. I kao da to nije dovoljno, navečer dogovaramo i druženje s prijateljicom, s kojom se nismo vidjeli već nekoliko tjedana, te s kojom „baš moramo“ prokomentirati neku važnu situaciju. Da stvar bude još kompleksnija, znamo da u cijeloj priči nedostaje vrijeme za obitelj, kućanske poslove, vježbanje, jednostavan odmor pred televizorom ili uz knjigu, spavanje i još puno toga.

Pogled na takav kalendar navodi nas da si opet obećamo kako nam se to više neće dogoditi i kako će učinkovita komunikacija sa drugima o svojim obavezama biti neizbježna. Čujemo se kako si govorimo: „Sljedeći put kad mi kolega dođe na vrata i zamoli me da mu pomognem oko izrade tablice, jednostavno ću mu reći: „Ne, imam puno zadataka za obaviti, žao mi je!“, jer i on i ja znamo da ju i sam može napraviti vrlo dobro. Ili, pak, kad me klijent na sljedećem sastanku zamoli da napravim još jedan izvještaj, jednostavno ću reći: „Ne mislim da Vam treba još i taj izvještaj, jer njime ne dobivate ništa više u odnosu na one već dogovorene.“

No umjesto toga, obično se dogodi da navedene scenarije odigramo jedino u svojoj glavi, istovremeno predbacujući sebi dok govorimo: „Da. Može. Nema problema. Odmah. Evo za nekoliko trenutaka.“.

„Ne“ kao zabranjena riječ

Iako smo nezadovoljni nakon što kažemo „da“ jer rastežemo do krajnjih granica svoje mogućnosti, sposobnosti i (ponekad) emocionalnu stabilnost, ipak nastavljamo i dalje govoriti isti taj da. Dapače čini nam se da naš „ne“ nikad neće imati takvu čvrstinu kao to naše entuzijastično da. Kako to da, i kad kažemo ne, to više zvuči kao dopuštenje da nas se, uz malo truda, nagovori na pristanak?

Postoji mnogo teorija koje to objašnjavaju, a problem možda najbolje ilustrira povratak u doba kada smo odrastali. Sigurno se sjećate situacija kad su vam vaši roditelji ili osobe koje ste smatrali autoritetom strogo rekli da ne smijete reći ne odraslima, odnosno da morate poslušati i napraviti ono što se od vas traži. Tako ste, iako vam se vjerojatno to i nije dalo, čistili, kosili travu, uređivali prostor, pomagali mlađem bratu ili sestri sa zadaćom i sl. I to je u redu, jer smo se na taj način naučili disciplini i vrijednosti pomaganja, no istodobno smo naučili i da moramo raditi sve što nam drugi kažu, bez puno propitivanja i upoznavanja s pojmom učinkovita komunikacija. Odnosno, kako je to slavni slogan Nike-a slikovito prenio: „Just do it“.

Isto tako, vjerojatno smo u istom tom procesu razvili i uvjerenje da ćemo, ukoliko kažemo da na sve te aktivnosti, u očima svojih roditelja izgledati odraslo i odgovorno, pa će nas možda napokon početi shvaćati ozbiljno i, primjerice, dopustiti nam da se vratimo kući iza ponoći. Proces se nastavio i na fakultetu, kada smo potpuno samostalno počeli preuzimali raznorazne dodatne obveze na sebe, poput pomaganja kolegi oko seminara, mada nas nije tražio za pomoć. Slično se nastavilo i na poslu… Čija je odgovornost za sve navedeno? Jako je lako ući u ulogu žrtve i reći da su drugi krivi sa svojim zahtjevima, ali činjenica je da smo na sve mogli reći ne, postaviti granice, obavljati zadatke kad možemo, družiti se kad to ima smisla i tako sačuvati odnose i mentalno zdravlje.

Što nam se, zapravo, dogodilo?

Mi cijeli svoj život razvijamo uvjerenja o sebi i svijetu – sukladno našim pozitivnim ili negativnim iskustvima. Uvjerenja su poput sante leda – očituju se u našem ponašanju na vrhu, no zapravo se nalaze ispod površine mora. Nekad su toliko duboko da ih uopće nismo svjesni, premda itekako utječu na nas i učinkovita komunikacija o njima nam se čini nemoguća. Tako primjerice, naše ponašanje u kojem prihvaćamo nove zadatke mada nam kalendar već puca po šavovima, može proizlaziti iz uvjerenja da, ukoliko nešto odbijemo, druga strana nas više neće prihvaćati kao vrijednu osobu.

Postoji cijeli niz naših potreba i želja, te uz njih povezanih uvjerenja, koja nam odmažu u izricanju jednog čvrstog ne, kao npr.:

• Želja da ugodimo drugima – „Što će ljudi misliti o meni ako odbijem neki zadatak?; Znam da će biti zadovoljni ukoliko ga obavim.“
• Strah od konflikta – „Ako ne pristanem, moguće je da ćemo se posvađati, a to sigurno ne želim.“
• Strah da nekoga ne povrijedimo – „Ako ne dođem na taj sastanak, znam da će šef biti razočaran, a to ne želim.“
• Pretjerana poslušnost – „On je šef, dakle moj automatski odgovor na bilo koji njegov zahtjev mora biti da.“
• Krivnja – „Ukoliko to ne učinim, osjećat ću se jako sebično i loše. “
• Međuovisnost – „Nekad u budućnosti bi i meni moglo nešto zatrebati. Ta osoba bi isto učinila za mene.“
• Osjećaj obaveze – „Moram to učiniti… Trebam to obaviti… Dugujem im…“
• Osjećaj moći – „Ako kažem ne, kolege/šef će misliti da nisam sposoban ostvariti zadani cilj.; Ako to učinim za njega, onda će on meni dugovati uslugu.“

Kako učinkovita komunikacija može reći ,,Ne''?

Što je učinkovita komunikacija i kako reći NE projektima, suradnjama i klijentima koje trenutno ne želite ili ne možete prihvatiti, ali na drugačiji način? Komunikacija zapravo predstavlja složeni proces razmjene informacija između dvoje ili više ljudi. Učinkovita komunikacija postaje učinkovita, ako poruka od pošiljatelja do primatelja stigne sržno neizmijenjena, ako je on razumije i vjeruje joj te ako ispravno procijeni njenu važnost.

1. Neovisno je li vam upit postavljen telefonom ili e-mailom, imate pravo zatražiti vrijeme za razmišljanje i donošenje odluke.
2. Ne želite ili ne možete raditi s njima? Preusmjerite ih na nekoga tko želi i može.
3. Otvoreno im objasnite zbog čega ne možete prihvatiti njihov zahtjev.
4. Ponudite im alternativno rješenje koje nudite vi ili netko drugi.
5. Koji je stvaran razlog vašeg „Ne“? Otvoreno recite ili pak počnite pregovore.
6. Kako će drugi znati na koji način vi radite i koji su vaši uvjeti poslovanja, ako im ne kažete? ,,Nažalost, ne možemo pristati na to da Vam idejno rješenje napravimo besplatno jer ono zahtijeva dva mjeseca predanog rada našeg tima. No, možemo vam ponuditi…”
7. Ostavite neke opcije otvorene. ,,Nažalost, u ovom trenutku moram reći ne, no ako se nešto promijeni svakako ću vas obavijestiti.”
8. Pristojno i direktno odbijte.
9. Recite im da se ne radi o vašem prioritetu. ,,Ovaj put moram preskočiti jer mi se ne uklapa u plan prioriteta.”
10. ,,Hvala Vam, ali nisam zainteresirana.”

Prepoznajte aktivnosti, ljude i projekte kojima bi najpametnije bilo reći „ne“, kako bi mogli reći DA onome što za vas istinski vrijedi. Umjesto da kolegi koji vas zove na kavu ili traži da napravite neki zadatak kažete da ne možete, recite da možete, ali za dva dana kad ćete imati kvalitetnog vremena. Nije cilj samo govoriti „ne“ i odbijati ljude, cilj je naučiti upravljati svojim vremenom. Ako nešto ne možemo ili ne želimo sada, dobro je razmisliti kada želimo i je li moguće. Npr. učinkovita komunikacija s rukovoditeljem nam može olakšati iskazivanje da zadatak stignemo napraviti u roku dva dana, a ne sutra ujutro. Biti afirmativan znači ,,ne'' reći kroz ,,da'', a biti asertivan znači biti sposoban upotrijebiti koncept učinkovita komunikacija te iskreno iskazati svoje mišljenje i osjećaje bez da ugrožavamo druge – najbolja kombinacija za ovu situaciju!

Po cijenu čega?

Ljudski je imati potrebu vidjeti sebe kao dobru osobu, koja mari za druge, želi pomoći i dati doprinos. Istodobno, želimo se (i trebamo) brinuti za svoje potrebe i želje. Međutim, kada kažemo „da“ nečemu što suštinski ne želimo ili znamo da nema smisla, te učinkovita komunikacija sa drugima ne uspije, zapravo plaćamo visoku cijenu. Osjećamo veliku razinu stresa, nezadovoljni smo, gubimo energiju, zamjeramo i sebi (što smo pristali na nešto što ne želimo) i drugima (jer su nas stavili u takvu nezahvalnu situaciju), što sve povratno utječe na razinu našeg samopouzdanja. Učinkovita komunikacija i iskazivanje ,,ne'' će se odraziti na povećanje samopouzdanja, razinu energije te čak i bolje opće i mentalno zdravlje.

Suprotno tome, kad kažemo da, i zaista to mislimo, onda gledamo tu obvezu kao izazov, a ne kao nešto nametnuto. Tada usmjeravamo svu svoju energiju u njeno izvršavanje bez obzira na moguće zapreke, što neminovno povećava i našu motivaciju i kreativnost.

Umjesto razmišljanja: ,,Ja sam loša osoba ako ne napravim nešto za drugoga.“,  treba razmišljati: ,,Nitko nije ni dobar, ni loš. Svi imamo vrline i mane.“, kao i: ,,Ako ne napravim nešto za drugoga, ne znači da sam sebičan i da će me drugi manje voljeti i cijeniti.“ Kada se usvoji ovakvo uvjerenje, druga stvar je da treba u skladu sa tim i reagirati u određenoj situaciji što zahtijeva asertivan vid komuniciranja sa drugima, odnosno potrebna je učinkovita komunikacija. Dakle, kada netko zatraži pomoć, a vi niste u situaciji da mu izađete u susret (zbog nedostaka vremena, energije, materijalnih sredstava, itd.) potrebno je to i reći na adekvatan način i sjetiti se pojma učinkovita komunikacija. U tom trenutku treba zvučati samouvjereno i reći da niste u mogućnosti da ispunite to sada.

Lako, može svatko

Iako nam se ponekad čini da bi bilo najbolje postati osoba koja će za sve i svašta govoriti „ne“, samo da drugi vide kako je to kad nismo dostupni, ključ uspjeha zapravo leži u pronalaženju ravnoteže, kako u svemu, tako i u ovom području. Drugim riječima, potrebna je učinkovita komunikacija kako bi mogli pronaći način kako da zadovoljimo svoje želje i potrebe, a istodobno pomognemo i drugima da zadovolje svoje. Da bismo znali kada reći „da“, a kada „ne“, moramo se zapravo zapitati za što u ovome trenutku stvarno želim imati dovoljno vremena? Što ću time postići? Koliko mi pritom ostaje vremena za pomaganje drugima? Jesu li zahtjevi drugih osoba prema meni stvarno opravdani? Pomažem li im uistinu svojim sudjelovanjem ili bi bilo bolje za sve da odbijem suradnju? Kojim argumentima ću potkrijepiti svoj stav?“

Odgovaranjem na ova pitanja možemo odlično detektirati svoje vrijednosti i potrebe, kao i stvarnu opravdanost zahtjeva koji se stavljaju pred nas. Umjesto da razmišljamo kako će druga osoba, koja nešto traži od nas, reagirati ako kažemo „ne“, možda bi bilo dobro razmisliti kako će naš odnos dugoročno izgledati ako nastavimo govoriti „da“ i prigovarati, bez upoznavanja pojma učinkovita komunikacija. Tako uvijek možemo uskladiti naše ponašanje s prioritetima i vrijednostima koje su nam važne, što je preduvjet da živimo najbolje što možemo i za sebe i za druge.

Ti prioriteti i vrijednosti su uvijek u nama, samo ponekad, zbog intenzivnog bavljenja brojnim svakodnevnim zadacima, izgubimo doticaj s njima, pa onda teško razabiremo kada i zašto reći „da“, a kada „ne“. Sad kad znamo gdje je kompas, važno je samo prilikom odlučivanja ne ispuštati ga iz ruku :).