Što god radili i s kojim god se izazovom susreli, a da od nas zahtijeva upravljanje konfliktima, ponekad je najvažnije probuditi svoje srce i rasplamsati unutarnju vatru.
Uvod
Iako smo možda usavršili upravljanje konfliktima unutar naše organizacije, ovo je priča o tome kako je ponekad najteže riješiti one konflikte kojih smo samo mi svjesni i koji se događaju unutar našeg uma.
Četvrtak, 29. kolovoza, 20.01 h
Približava se rok za predaju nove Ramiro Tajne uspjeha. Razmišljam kako mi je i ovaj put cilj pisati tuđim srcima iz dubine svog srca. Ne želim samo napisati tekst, već želim ono uzbuđenje kad, nakon objave, iščekujem komentare, jer negdje u sebi osjećam i nadam se potvrdi da sam svojim riječima uspjela dotaknuti nešto važno, u čemu će se i drugi pronaći. Prije objave svakog svog teksta trudila sam se da ljudi mogu nešto naučiti iz mojih iskustava. Znate onaj osjećaj kad vam je jako stalo biti odličan u onom što volite i što vam je važno…
S druge strane, svjesna sam da je, kad se nečim bavimo, nemoguće uvijek postići svoj maksimum. Nekad jednostavno nije naš dan ili se zbog objektivnih razloga ne stignemo kvalitetno posvetiti zadatku, pa se naučimo osjećati dobro i s onim što smatramo „dovoljnim“. Naravno, ako ću biti iskrena prema sebi, ponekad je to samo izgovor za situacije kad previše odgađam ili se nisam dovoljno potrudila. Ali ni od takvih situacija ne treba raditi dramu. I to je ljudski. Ipak, „dovoljno“ ne ostavlja baš najbolji okus u ustima. Zato i u današnje pisanje krećem sa željom da ovaj tekst bude puno više od „dovoljnog“ jer cijeli život težim da moj rad bude karakteriziran, ako ne „odličnim”, onda barem „vrlo dobrim” ili „dobrim”. Iako su to samo proizvoljno dane oznake, kod mene ponekad zaista utječu na motivaciju za daljnje ulaganje truda i daljnji napredak.
No, vratimo se na trenutak malo u prošlost…
Zaplet
U prošloj i počekom ove godine, napisala sam seriju članaka kojima sam bila jako zadovoljna, koji su, na neki način, bili povratak sebi, a i od čitatelja sam dobivala super povratne informacije. Dobivanje pozitivnih povratnih informacija temelj je za podršku i suradnju jer imamo osjećaj da netko primjećuje i podržava naše zalaganje. I onda, sasvim nenadano, kad sam mislila da počinjem s lakoćom stvarati tekstove koji potiču i izazivaju pozitivne reakcije, u meni se stvorila kao neka praznina. Stiže rok za predaju novog članka, a inspiracije nema. O čemu pisati? Vrijeme leti, moram smisliti neku temu, i…... izvlačim nešto, gotovo pa na silu, koristim stare ideje te pišem jedan od onih „dovoljnih“ članaka. Rok sam možda zadovoljila, no – ne i sebe. A i vanjske reakcije su nekako bile mlake. To je bio trenutak kada sam u svom radu trebala primijeniti upravljanje konfliktima na sebi – zadovoljiti se i nastaviti pisati takve tekstove ili pokušati nešto promijeniti, jednostavno okrenuti novu stranicu.
Sljedećih nekoliko mjeseci nižu se novi rokovi, a priča ostaje ista. Nikako da okrenem novu stranicu svoje motivacije koja sve više pada, usavršavam vještinu odgađanja do majstorstva i počinjem se navikavati na situaciju gdje u zadnji trenutak sklepam nešto što se čini „dovoljnim“. Uspješno koristim sve svoje obrambene mehanizme, brzo potiskujem i relativiziram cijelu stvar, a bližnjima i bez da me išta pitaju o tome, objašnjavam kako je sasvim normalno da mi ponestaje inspiracije i želje za pisanjem te da su to uobičajene faze. Činilo se kao da sam odustala od toga da uložim energiju u upravljanje konfliktima koji su moji vlastiti, i koji direktno ne utječu na druge ljude. Naravno, time samo tješim sebe, nadajući se da će netko izgovoriti rečenicu – pa nemoj više pisati, odmori, pričekaj novi nalet inspiracije, nemoj na silu... No, to se naravno nije dogodilo jer drugi ljudi ili nisu bili svjesni problema s kojim se suočavam ili su dobro procijenili da je to problem koji moram riješiti samostalno koristeći vlastite vještine za upravljanje konfliktima koje sam stekla iskustvom.
I onda dođe trenutak, novi rok, kad više nisam u panici što napisati, niti sam frustrirana zbog toga što mi ne ide, već postajem ravnodušna. Ne ide pa ne ide. Zašto forsirati? Da, uživala sam u pisanju. Da, to mi je bio jedan od važnih načina kako se ostvarujem. Da, govorili su mi da mi super ide i da sam sa svakim novim tekstom sve bolja. No, ulaskom u začarani krug manjka inspiracije, lošijeg rezultata i posljedično nedostatka motivacije, jedno jutro sam se probudila i jednostavno odlučila – danas nema članka. Najtužnije je bilo to što je, nakon nekoliko mjeseci provlačenja s „dovoljnim“ člancima, postalo lako odustati. To me posebno iznenadilo jer nikad nisam bila osoba koja je sklona odustajanju, pogotovo ne od nečega što joj je bilo toliko važno i velik dio njezina života. Tješilo me da tko prizna, pola mu se prašta pa će tako, možda i moja inspiracija doći.
Vrhunac
Ipak, počeo se približavati novi rok kojem ovaj put nisam mogla reći ne – već tradicionalna mjesečna Ramiro Tajna uspjeha. Unatoč tome što sam na neki način odustala od „pisanja iz srca“, u meni se probudila želja da prelomim i vratim se natrag. Vratila se „ona stara ja” kojoj je upravljanje konfliktima bila svakodnevica i koja nije posustajala dok nije postigla željeni rezultat. Odlučno sam počela razmišljati o temi i više od tjedan dana unaprijed. Inspiracija će već doći, nadala sam se. Naravno, već vjerojatno i predviđate što se dogodilo – počinjem odgađati. Odgađam nadajući se da će mi „prava tema“ odjednom sinuti. „Prava tema“ koju će slijediti nalet inspiracije pa buđenje motivacije i onda – akcija. Ali ništa. Dani prolaze i ništa se ne događa.
Četvrtak je, 29. kolovoza, dolazim kući s posla. To je to – večeras trebam završiti tekst. Rok je pred vratima. Nešto moram napisati. Hoću li to opet napraviti površno i još se više udaljiti od želje da inspiriram svojim pričama, ili će se ipak dogoditi neko čudo?
Čudo? Hm… sati prolaze, a čuda nema. Teme i dalje nema, inspiracije nema, motivacije ne da nema, nego sam potpuno demotivirana. No, u tom trenutku shvatim da postoji još nešto. Na raspolaganju mi je preostalo ono što je najviše pod mojom direktnom kontrolom - akcija. Mogu jednostavno započeti. To i je jedno od načela koje se koristi za upravljanje konfliktima – potrebno je poduzeti akciju kako bi se spriječile disfunkcionalne i destruktivne posljedice (u ovom slučaju bi to bilo kašnjenje u završetku i predaji.
Krećem pisati. I nisam sigurna kuda me ta akcija vodi. Nemam jasan osjećaj jesam li na dobrom putu. Ne znam hoće li to biti trenutak ponovnog buđenja kojem se već mjesecima nadam. No, učili su me i toliko puta sam ja drugima izgovorila rečenicu – akcija rađa motivaciju! Kad nedostaje motivacije, jedan od najboljih načina kako ju potaknuti je početi djelovati, makar i bez onog poleta i snage koji nas inače nose k uspjehu. A to je lekcija koju sam naučila još prije puno godina iz brojnih izazova i sukoba koji su riješeni kroz uspješno upravljanje konfliktima.
Rasplet
Kao mlađa, svaki dan sam godinama provodila sate u bazenu, uživala u treninzima plivanja s mono-perajom i postizala sasvim solidne rezultate. No, istovremeno, često sam se osjećala nezadovoljno i frustrirano kad bi mi postalo teško tijekom treninga. U tim trenucima bih počela kalkulirati, čuvati snagu ili bih od umora i boli jednostavno odustajala i krenula se „povlačiti“ po bazenu. Tad mi je trener otkrio tajnu koju nikada neću zaboraviti i koje sam se prisjetila svaki put kad sam se našla u nekoj izazovnoj situaciji, a može se primijeniti i za upravljanje konfliktima. Rekao je – kad ti je najteže, kad izgubiš potpuno motivaciju, kad te tijelo najviše boli i imaš osjećaj da više nemaš ni trunku snage, to je trenutak kad treba najviše stisnuti. Pritom, to se ne događa spontano, već je rezultat svjesnog truda i voljnog upravljanja svojim tijelom. No, ako se uspiješ pokrenuti onda kada bi bilo najlakše stati, otvorit će ti se potpuno nov prostor skrivene energije i snage, za koji nisi ni znala da nosiš u sebi.
I bio je u pravu. Bili su to najteži trenuci treninga, ali nakon njih bi uslijedio proboj nečeg što je minutu prije izgledalo potpuno nemoguće, a užitak u plivanju bi narastao do svog maksimuma – osjećala sam kao da letim kroz vodu.
I tako sam u četvrtak, 28. kolovoza, u 20.01 h, bez imalo inspiracije i motivacije, shvatila da je došao trenutak kad treba najviše stisnuti i voljno krenuti u akciju, iako se to možda unaprijed čini kao izgubljena bitka. Odlučno iako nerado sam maknula sva ometala – Internet, televiziju, hranu, mobitel, bilježnicu u kojoj inače razrađujem ideje i sjela za laptop. S obzirom na to da i dalje nisam imala temu, zaključila sam da je najmudrije krenuti razrađivati prvu misao koja mi padne na pamet. Možda da počnem pisati o sebi i onome što me muči, razmišljala sam. Valjda ću o tome imati nešto suvislo za sročiti. A možda se i netko od vas pronađe u ovoj priči. I možda vas potakne na razmišljanje o sebi, te na pokušaj dolaska do onih skrivenih potencijala koje svatko od nas nosi u sebi, a otkriva ih kao najveće blago tek u trenutcima krajnje muke. Već to je bila sasvim dovoljna misao da mi se krene buditi ono uzbuđenje koje je mjesecima izostajalo te su se tada pojavile prve naznake inspiracije i motivacije, za koje nisam ni bila svjesna da su mi baš toliko nedostajale dok ih nisam vratila nazad. Osjećala sam uzbuđenje jer sam, prisjetivši se jednog savjeta koji sam davno dobila, bila na putu za uspješno upravljanje konfliktima koji su me mučili već duže vrijeme.
Epilog
Četvrtak, 29. kolovoza, 22.31 h
I? Jesam li uspjela dotaknuti vaše srce? Ako i nisam, ponovo sam dotaknula svoje i probudila ga. Ponekad je upravo to ono najvažnije što trebamo učiniti, što god radili i s kojim god se izazovom susreli. Uvijek je dobro prvo krenuti od sebe i riješiti svoje probleme prije nego što se uhvatimo u koštac s pomaganjem drugima.
Rasplamsati unutarnju vatru, postizanje rezultata, upravljanje konfliktima i napredovanje poprilično je lako kad nam sve ide od ruke. No, svoj pravi potencijal često otkrijemo tek onda kad smo se uspjeli pokrenuti, iako smo bili zapeli i mislili da se nećemo uspjeti izvući. Ako tada stisnemo, izdržimo i krenemo u akciju, imajući povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, čeka nas neizmjerna nagrada – još bolji i snažniji mi, koji s užitkom letimo kroz život. Iskušano metodom vlastite kože. U bazenu i na suhom.
