Nepodnošljivi osjećaj samoće

Nedavno je objavljen podatak kako sve više ljudi u Europi i SAD-u (i to onih srednje dobi) žive kao samci. Navodno je svaki treći Amerikanac sam, i u prosjeku je star 44 godine, pa me zanima kako to komentirate. Koji je po vama razlog porasta sve većeg broja samaca. Je li prema vašem mišljenju današnji samački život isključivo stvar izbora i komfora a ne činjenice da osoba koja je samac ne može pronaći adekvatnog partnera?

Skupina ljudi koje nazivamo „samcima“ vrlo je heterogena pa upravljanje emocijama nije jednostavno definirati za cijelu skupinu. Iz perspektive statistike, samci su ljudi koji trenutno nisu u ljubavnoj vezi, razvedeni, udovci/udovice, te ljudi koji nikad nisu bili u dugotrajnijoj ljubavnoj vezi. Za svaku od tih podskupina postoje brojna objašnjenja brojčanog porasta. Npr. za osobama koje u ovom trenutku ili pak neko dulje vrijeme nisu u ljubavnoj vezi, postoje dva ključna razloga za to: jedan je da je to njihov slobodan odabir (i to si danas mogu puno lakše „dozvoliti“ i financijski „priuštiti“), a drugi je vezan za poteškoće u pronalasku adekvatnog partnera.

Činjenica je da je do sredine 20. stoljeća bilo gotovo nemoguće izabrati samački život, pogotovo ženama. Ranije su, primjerice, seksualni odnosi i izvanbračna djeca smatrani sramotnima, a odluku o sklapanju braka između dvoje ljudi često su donosili (ili na njih snažno utjecali) stariji pripadnici njihovih obitelji. Žene, koje ranije nisu mogle biti obiteljske nasljednice niti su imale otvoren pristup obrazovanju (a time ni tržištu rada i vlastitoj plaći), u bračnoj su zajednici pronalazile financijsku sigurnost. U brak se ulazilo u mlađoj dobi i razvodi su bili rjeđi nego danas, kada (prema istraživanjima na zapadu) pojedinci veći dio svog odraslog života provedu sami. U takvim situacijama nije jednostavno upravljanje neugodnim emocijama jer se trebate prilagoditi mogućnostima koje vas okružuju.

„Novo“ vrijeme, koje promiče razne slobode te osobni razvoj, ljude je potaknulo i omogućilo im obrazovanje, ulaganje u sebe, borbu za osobna prava te češći odlazak na putovanja koja otvaraju vidike. U takvom je kontekstu „biti sam/a“ postao legitiman izbor. Mnogima je to uistinu osoban izbor i odlučuju se na takav stil života jer im više odgovara. Ne žele se prilagođavati drugima, potrebu za bliskošću zadovoljavaju kroz prijateljske, obiteljske i poslovne odnose, možda ne žele djecu, a ostvaruju se kroz posao, dodatno obrazovanje, hobije i sl. Oni u prvom redu cijene vlastiti komfor i osjećaju se odgovornima za ispunjenje vlastitih želja i potreba.

S druge strane, u društvu koje pred svakog pojedinca postavlja visoka očekivanja, kako na profesionalnom, tako i na osobnom planu, uistinu nije lako postići sve ciljeve. Pronaći „pravog“ partnera djeluje uistinu teško. Brojni ljudi vjeruju da za njih postoji onaj jedan, „idealni“ partner, i nisu spremni ući u vezu ni s kim tko ne odgovara toj slici. Neki pak smatraju da se za izgradnju odnosa ne trebaju truditi jer je rok trajanja emocija ionako kratak, a druga ih osoba treba prihvaćati i voljeti baš takve kakvi jesu. Zbog nedostatka volje za suradnjom i zajedničkim učenjem, prilagođavanjem i otvorenom komunikacijom u paru, često propuste priliku za stvaranje kvalitetnog odnosa. Mnogi, s druge strane, ne uspijevaju pronaći osobu s kojom bi započeli graditi odnos, što zbog nedostataka vremena za druženje i upoznavanje. Koliko god tehnologija omogućava gotovo bezgraničnu komunikaciju, toliko smo se zatvorili svatko u svoj svijet obveza, planova, mobitela i računala, pa je postalo teže (spontano) upoznati nekoga koga bismo mogli zavoljeti, a onda i zajednički uskladiti životne ritmove. U takvim okolnostima strah od neuspjeha može sabotirati upravljanje emocijama pa će ih osobe rjeđe iskazivati.

Smatrate li da se općenito pogled društva prema braku i djeci promijenio od prije 100 godina, kada su ljudi imali puno djece isključivo iz razloga kako bi se ta djeca brinula o njima u starosti. Kako danas postoje mirovinski fondovi, osoba više nema pritisak kao prije biti oženjen, imati djecu. Zašto je često uvriježeno mišljenje da su samci nesretni i usamljeni?

 Pogled na brak i djecu s jedne se strane promijenio, a s druge strane, neke su temeljne ideje ostale iste. Obitelj je i dalje, u pravilu, zajednica koja pojedincu pruža ljubav i sigurnost na više razina, ne samo materijalno. Pronalazak partnera i eventualno osnivanje obitelji većini je ljudi i danas jedan od temeljnih životnih ciljeva. Ipak, neki motivi za to su se promijenili. Danas je rjeđi pogled na dijete kao na buduću pomoć u kućanstvu i poslu, ili potencijalnog skrbnika u starosti, a češći onaj koji ističe dijete kao plod ljubavi, važno ostvarenje odrasle dobi i nastavak obitelji za budućnost. Zbog učestalije financijske nezavisnosti žena, smanjio se pritisak ulaska u brak kao u financijsko, a ne samo ljubavno partnerstvo. Ipak, i suvremeno društvo od mladih očekuje formiranje dugoročnog partnerskog odnosa, no sada na drugačijim temeljima.

Naime, životni se ciklusi, poput školovanja, odvajanja od roditelja, pronalaženje partnera, zaposlenja, roditeljstva itd. danas promatraju fleksibilnije no prije. Usprkos povećanoj fleksibilnosti tih rokova, pojedinac je i dalje pod rizikom negativne društvene procjene ako očekivane ciljeve ne ostvari sukladno sa socijalnim satom. U mnogim istraživanjima pokazuje se da suvremeno društvo, unatoč većem broju odraslih koji odabiru biti samci, vrednuje brak i parove toliko visoko da je biti samac još uvijek prilično stigmatizirajuća kategorija. Odrasli padaju pod tzv. „stigmu singlizma“ kada pređu dob koja je u društvu u kojem žive povezana sa stupanjem u brak (primjerice, nakon 35-e godine, što je rok koji je pomaknut naviše zbog produženog školovanja i pronalaska stalnog zaposlenja).

Društvo brak i obitelj još uvijek tretira kao najvažniju vezu, odnosno kao ključan sastojak smislenog života i indikator osobne zrelosti. Brak je postavljen kao cilj koji može postići svatko tko se dovoljno trudi da pronađe partnera. Dominantno vjerovanje o vrijednosti i dostupnosti braka nerijetko vodi i do zaključka da svatko tko nije u braku ili dugotrajnijoj vezi ima upitne osobne karakteristike, posebno ako prijeđe dob u kojoj je to uobičajeno i očekivano. Zbog takvog pogleda na važnost veze i braka, samce se može percipirati kao da im nedostaje važno životno iskustvo, te da vode tužnije i manje uzbudljive živote od ljudi u paru. Osobe koje u odrasloj dobi nemaju partnera češće se (prema navodima iz istraživanja) promatra kao nezrele, manje poželjne i fizički neatraktivne. Kao prednosti im se priznaju nezavisnost i mogućnost razvoja karijere te posvećivanje većem broju životnih interesa. Činjenica je da postoje nesretni i usamljeni samci, posebice ako im je stvaranje kvalitetne veze temelj za životnu sreću i procjenu vlastitog uspjeha, baš kao i nesretni i usamljeni ljudi koji su u braku. Isto tako, postoje sretni pojedinci u uspješnim brakovima, te jednako zadovoljni i ostvareni samci. Ključ leži u uspješnom upravljanju emocijama. Negativni stavovi prema samcima svojevrsni su relikt prošlosti. Naime, društvena situacija se objektivno promijenila – samaca je sve više i sve brojniji su oni uspješni koji djeluju ostvareno i sretno. Bez obzira na to društvene norme se i dalje temelje na „starim“ pokazateljima osobnog uspjeha, što ljude stavlja pred gotovo nemoguć zadatak da u novim okolnostima ostvare sve što društvo očekuje od njih.

Pojednostavljuje li samački život društveni život?

To što osoba nema partnera, za njen društveni život istovremeno može biti i pozitivno i negativno. To prvenstveno ovisi o karakteristikama osobe (primjerice, otvorenost, aktivnost, svestranost, opuštenost ili pak sramežljivost i povučenost), ali i o samom društvenom (i njenom životnom) kontekstu. Kada su ljudi u vezi, mogu si međusobno omogućiti upoznavanje novih ljudi i formiranje šire mreže poznanika i prijatelja, koji mogu biti izvor podrške u zahtjevnijim životnim trenucima, kao i društva u razdobljima usamljenosti. S duge strane, partnerski odnos obično podrazumijeva prilagodbu planova, formiranje zajedničkog kruga ljudi, i sl., što nekad može biti i problematično, pogotovo ukoliko se jednome ne sviđaju prijatelji onog drugog. To što netko nije u vezi ne znači automatski da nema aktivan društveni život. Dapače, vrlo je prisutna pojava upravo samaca koji se bave brojnim hobijima (uz posao ili studij), poznaju mnogo ljudi i posjećuju brojne događaje, jer nemaju obiteljskih ili partnerskih odgovornosti koje bi ih u tome ograničavale.. Činjenica jest da je lakše organizirati druženje ukoliko prethodno ne moramo usklađivati planove s partnerom/icom. S druge strane, i ljudi u vezama, ukoliko to žele, mogu uspješno organizirati kako pojedinačna, tako i zajednička druženja s drugima, te obično imaju manji, ali stabilniji (dugotrajniji) krug onih s kojima se druže.

Koje su prema vama prednosti i mane samačkog života i kako ta pojava može utjecati na pojedinca i društvo?

Kao što bivanje u ljubavnoj vezi ima svojih lijepih te manje ugodnih strana, i samački život ima svojih čari, ali i „sivih faza“. Za početak, korisno je srušiti česti stereotip o samcima: biti sam ne znači nužno i biti usamljen. Brojne prednosti samačkog života leže upravo u neovisnosti o drugima, u fleksibilnosti pri organizaciji vlastitog vremena te odgovornosti prema samome sebi (za ponašanja, upravljanje financijskim sredstvima i sl.). Kao što izgradnja kvalitetne veze može biti jedan od najboljih poklona sebi, i razdoblje samaštva ili dugoročni odabir istog, mogu biti jednako dobra opcija. Ako samac svoje vrijeme koristi za osobni rast, nadogradnju vlastitih vještina, ostvarenje svojih ciljeva, bavljenje stvarima koje ga zanimaju i čine sretnim, te pružanje podrške drugima - može se osjećati posve ispunjenim.

Ipak, činjenica je da je život u dvoje u suvremenom društvu često lakši, posebice kad se radi o razdobljima kada trebamo posebnu podršku i bliskost, te kada sami nismo dovoljno snažni odraditi neke obveze ili ostvariti ciljeve (kako materijalne tako i one ostale). Izraženost nedostataka samačkog života uvelike ovisi i o tome koliko je nekome biti sam, odnosnou paru važan dio slike o sebi. Osoba kojoj je ljubavna veza izraziti cilj, više će se truditi pronaći partnera, obraćat će pažnju na reakcije okoline na njen status samca i više patiti ukoliko su te reakcije negativne.

Društveni su obrasci velikim dijelom utemeljeni na paru i/ili obitelji kao temeljnoj jedinici, pa samci nekad imaju nepovoljniji administrativni položaj. Radi se o diskriminaciji koja je najčešće legalna i neprimjetna. Npr., poslodavci mogu subvencionirati zdravstvenu njegu supružnicima/partnerima zaposlenika, dok se ne nudi ništa slično roditeljima, braći ili prijateljima zaposlenih samaca, što vodi do nejednake naknade za isti rad. Istraživanja su pokazala da su samci plaćeni manje i promaknuti rjeđe od svojih oženjenih kolega, čak i kada su slične dobi, radnog iskustva i učinkovitosti. Uz to, pod pretpostavkom da imaju manje obiteljskih obveza izvan posla, poslodavci često očekuju da samci rade dulje od oženjenih kolega. Brak nosi i veće porezne olakšice, popuste na osiguranje automobila, putne pakete, članstva u klubovima i sl. Posvajanje djeteta ili pak umjetna oplodnja za samce u našem društvu još su nedostižni ciljevi.

S druge strane, suvremeno društvo ipak polako mijenja davne stereotipe o samcima, premda i dalje ima potrebu na određeni način ih negativno etiketirati, pa se tako umjesto o usidjelicama govori o „amazonkama i predatoricama“ (žene koje idu za karijerom i muškarci im nisu potrebni); a umjesto „starih momaka“ govori se o prezaposlenim karijeristima (bez vremena za obitelj) ili o „kaubojima“ (koji se ne mogu „smiriti“ kraj jedne žene). Generaliziranje u bilo kojem smjeru ne dovodi do konstruktivnog opažanja društvenih promjena i adekvatnog reagiranja na njih. Radi se o tematici koju društvo zasada zanemaruje ozbiljno analizirati i pronaći sustavne odgovore na novonastale probleme. No s porastom udjela samaca u društvu, kako unutar skupine radno aktivnih, tako kasnije i među umirovljenima, ona će postajati sve važnija, a njene implikacije sve uočljivije, što će vjerojatno potaknuti i društvo na odgovorniji odnos prema njoj.