Važno je uspjesima dopustiti da nas osvježe, da nam daju potrebnu energiju, učiti iz njih ispravan način rada jer smo upravo preko njega došli do uspjeha.
Hitni timski sastanci se organiziraju – kad nastane problem. Standardni načini rada se propituju – kad nastane problem. Rukovoditelji traže objašnjenja od svojih djelatnika i intenzivnije s njima komuniciraju – kad se greške ponavljaju ili se dogodi neka veća greška. Zaposlenici postaju nezadovoljni jer imaju osjećaj da organizacija više brine o svemu osim o njima. Intenzivno kreću u promišljanje što žele te ako se ne pojavi krizni menadžment u organizaciji ne znaju kako dalje. U promjene i nove odluke obično idu nakon što shvate da po starom više ne može. Problem u ovom slučaju postaje motivacijski faktor koji prisiljava na potragu za rješenjima i uklanjanjem tog problema.
Čini se da su upravo problemi, poteškoće, izazovi, krizni menadžment ili kako god to nazivali ono što nas najčešće potakne da zastanemo, promislimo, tražimo nova rješenja, pokrenemo se i napredujemo. Gledajući na taj način, gotovo pa da bismo im se trebali veseliti. Unatoč tome problemi, poteškoće, krizni menadžment ili izazovi predstavljaju stresno razdoblje za svaku organizaciju.
Krizni menadžment je velika prilika za napredak
Svi mi već iz vlastitog iskustva jako dobro znamo da su nam neki od najtežih životnih izazova bili ujedno i najveći učitelji te su nas potakli da damo više od sebe. Naime, naš mozak se intenzivnije angažira i kreće u traženje novih mogućnosti onda kad naiđe na problem. Evolucijski gledano, to je vrlo logično i korisno.
Majka priroda nas je „programirala“ tako da se probudimo i dodatno aktiviramo onda kad se događa nešto drugačije od onog na što smo navikli ili što želimo. Kroz povijest se do najvećih otkrića dolazilo težnjom da se riješi određeni problem. Odnosno da se unaprijedi način života i osigura veći doprinos neovisno o razlozima. To se može odnositi na veću količinu hrane i vode u ranijoj povijesti, veću količinu prihoda ili unapređenje posla danas.
Međutim, te iste situacije kad smo pritisnuti problemima, ali i neizvjesnošću te hoćemo li uspjeti pronaći pravo rješenje mozak doživljava kao opasnost. Rezultat su jake emocije, najčešće strah, zbog kojeg naše tijelo i dolazi u stanje pripravnosti. Evolucijski gledano, emocije koje se javljaju pri susretu s problemom dovode nas u stanje pripravnosti i spremnosti na reakciju. Osjetila se izoštravaju i svoje resurse, kako mentalne tako i fizičke, usmjeravano u rješavanje problema koji se pred nama našao.
Određena doza straha i pravo liderstvo u krizi u kojoj se nađemo, može pospješiti naše djelovanje te nas potaknuti na pronalazak što efektivnijeg rješenja. Iako nas baš to „tjera“ da tražimo rješenja i brzo reagiramo, istovremeno nas vrlo iscrpljuje i emocionalno i energetski. Upravo zbog toga, svaki put kad se susretnemo s težim izazovom, rado bismo sve to preskočili i što prije se našli u onoj mirnoj fazi nakon što je problem prošao. Tada već znamo da je sve što se dogodilo imalo svoju svrhu i da smo iz cijele situacije izašli snažniji. Zato, premda je često izvor napretka takve nas situacije i krizni menadžment koji pritom koristimo ipak ne vesele.
Vidjeti priliku u problemu važan je način razmišljanja
Vidjeti probleme i krizni menadžment kao priliku, bez sumnje je važan način razmišljanja. Svakako, u takvim situacijama trebamo ostati racionalni, a ne samopromotori koji svojim rješenjem naprave još veći problem unutar organizacije. Naše racionalno razmišljanje nam uvelike može pomoći da bolje upravljamo sobom i svojim emocijama, te konstruktivno reagiramo u poteškoćama i izbjegnemo napraviti štetu sebi (grč u želucu, stres, zabrinutost, i sl.) ili drugima (napad, destruktivna komunikacija, i sl.). Drugim riječima, način razmišljanja nas dovodi na imaginarno raskrižje gdje možemo odabrati jedan od dva smjera.
Prvi možemo zamisliti kao impulzivnu odluku koja je rezultat straha u trenutku donošenja iste, a takva odluka češće može rezultirati štetom za naše dobro i dobro onih oko nas. Druga opcija je krenuti u smjeru planiranog rješavanja problema te iskorištavanje opreza koji strah izaziva na način da izabiremo optimalno rješenje koje nas iz problema izvlači s dobitkom. No, često zaboravljamo iskoristiti još neke mogućnosti koje imamo na raspolaganju.
Sami po sebi ti događaji nas ne dovode u stanje pripravnosti i neće automatski aktivirati naše moždane vijuge da krenu u akciju. No oni itekako mogu biti izvor novih informacija i napretka. Ono što je pritom ključno je da se istovremeno nećemo iscrpiti već, naprotiv, napunit ćemo se novim zalihama pozitivne energije. Riječ je o uspjesima. Uspjeh u ovom slučaju možemo definirati kao postizanje nekog zadanog cilja te vlastiti i grupni napredak.
Koliko često organiziramo hitne sastanke kako bismo što prije analizirali na koji način smo napravili nešto dobro? Koliko često smo uistinu stali i uživali u trenutku kad smo napravili neki pomak te razmislili o svemu što nas je dovelo do tog trenutka, kako bismo to znali ponoviti, pa čak i iskoristiti u nekim drugim situacijama? Koliko često intenziviramo komunikaciju i tražimo načine kako možemo još uspješnije, onda kad se sve razvija po planu i u skladu s očekivanjima?
Mali i veliki uspjesi kao velika prilika
Mozak nas u trenutku kada sve ide onako kako smo i očekivali neće sam od sebe zaustaviti i reći nam: „Zastani, promotri, razmisli, analiziraj, osmisli, reagiraj“ jer je sve onako kako treba biti i kako želimo. Nema opasnosti. No, za napredak važne informacije se ne nalaze samo u pogreškama. One jesu bitan izvor informacija, ali samo onoga što više ne smijemo ponoviti.
Prave pouke se kriju u uspjesima. Oni su ti koji nam pokazuju što i kako činiti kako bismo i dalje nastavili tim putem. Osim toga, tek onda kad napravimo nešto dobro, kad smo mirni i zadovoljni, nalazimo se u najboljem mogućem stanju – entuzijastični, ponosni, puni poleta, što u nama može potaknuti ogromne kreativne kapacitete za nova rješenja i napredak, iako problema nema.
Pritom, nisu samo veliki uspjesi ti koji nam mogu dati važne informacije i biti gorivo za napredak. Upravo one male svakodnevne pobjede koje nekad ni ne primijetimo, dapače često i podrazumijevamo, veliki su potencijal te smjernica što i kako dalje i kad je riječ o punjenju baterija.
Problema će, htjeli mi to ili ne, uvijek biti. I često će nas gurati naprijed, poticati na više i bolje. Zato je važno tražiti načine kako u njima vidjeti priliku imajući na umu da će nas, ukoliko se pokrenemo, potaknuti da se razvijamo. No, jednako tako oni će uvijek biti zahtjevniji dio našeg života, a često i izvor stresa. Stoga, ako ćemo samo njima davati svoju pozornost i samo tada uprezati svoje moždane kapacitete na maksimum, stavljamo se u opasnost da nam postanu prevelik teret za kojeg više nemamo dovoljno energije.
Uspjeh zaslužuje pažnju
Zamislimo se u situaciji kad je pred nama kriza koju nam krizni menadžment pomogne riješiti. Kasnije prolazimo kroz razne analize, krenuvši od toga zašto se krizni menadžment pojavio, koji su bili prvi povučeni potezi kako bi ga se riješilo te kako je na kraju riješen. Cijeli proces od nastanka do rješavanja problema ostaje u našim mislima i dugo nakon što je on riješen kako bi se umanjila mogućnost ponovnog pojavljivanja istog ili sličnog problema.
Poduzimamo sve korake kako bi smo se usavršili jer to smanjuje mogućnost novih problema. Što se događa kad uspješno nešto napravimo, na primjer sklopimo novi poslovni ugovor koji donosi veliki prihod organizaciji? Trenutno zadovoljstvo svakako postoji, ali nakon početnog entuzijazma i uzbuđenja nastavljamo dalje. Pitanje koje si možemo postaviti je zašto u isto vrijeme nismo duže proučavali koje smo to korake poduzeli kako bi sklopili spomenuti novi ugovor. Ako nam je cilj sprečavanje problema, nije li to najbolje postići nizanjem uspjeha? Upravo se tu i krije odgovor o intenzitetu pažnje usmjerenom na uspjehe. Ako je nešto već samo po sebi uspjeh, zašto bi se dugo bavili tim?
Uspjeh, kako mali tako i veliki, može nam biti jednaka škola za daljnje postupanje. Kako pri rješavanju problema učimo koje aspekte poslovanja ukloniti ili unaprijediti kako bi ga riješili, tako kod uspjeha možemo učiti o onom što smo dobro napravili kako bi do uspjeha uopće i došlo. Daljnji benefit je svakako proces dolaska do uspjeha. Uzmimo opet za primjer dogovaranje novog posla za organizaciju. Iz postignutog rezultata možemo vidjeti što smo sve dobro napravili da bi dobili novu suradnju, a u isto vrijeme i što možemo idući put napraviti bolje kako bi dobili još veći broj novih suradnji.
Kako promijeniti odnos prema uspjehu?
Uspjeh, bilo da je u svakodnevnom životu ili u poslovnom svijetu, svima donosi zadovoljstvo i osjećaj ispunjenosti te ponosa. No, rijetko se kasnije pitamo koje smo korake poduzeli kako bi do tog uspjeha došli. Nakon što je krizni menadžment uklonio krizu razmišljamo o postupku kojim smo ju uklonili. Tako u slučaju uspjeha možemo razmišljati o postupku koji nas je do njega doveo.
Uspjeh može biti manje značajan ili dolazi u malim, uspješnim koracima kao što je podjela radnog vremena na način koji više odgovara vašim zaposlenicima i podiže zadovoljstvo u organizaciji. Uspjeh može biti značajan i velik kao što je ugovaranje novog profitabilnog posla. U oba slučaja možemo učiti. Mali uspjeh može postati veliki ili rezultirati napretkom kroz više manjih koji će dovesti do uspjeha velikih razmjera.
Na navedenom primjeru možemo vidjeti kako su zaposlenici zadovoljniji drugačijom raspodjelom radnog vremena. Ukoliko nastavimo graditi na taj mali uspjeh postiže se veća uključenost zaposlenika za vrijeme radnog vremena, veća razina njihovog truda i inovativnosti, a potom i ostvarivanjem kvalitetnijih rezultata na zadatku kojim se bave.
U slučaju velikog uspjeha i ugovaranja posla uzmimo u obzir način na koji se do tog ugovora došlo. Taj nam proces može postati šablona koju želimo podići na više razina kako bi takvih ugovora bilo sve više i više. Poruka koja se ovim tekstom želi prenijeti je da uspjeh možemo shvaćati kao jednaku, ako ne i veću stepenicu na putu prema ostvarivanju nekih većih i viših ciljeva organizacije. Kako učimo kroz krizni menadžment, odnosno iz rješenja kriznog menadžmenta, možemo učiti i iz postupaka koji su nas doveli do uspjeha.
Iskoristimo uspjeh!
Zato je važno svjesno posvetiti jednaku, često pa i veću pažnju, svim dobrim stvarima koje doživljavamo i ostvarujemo. Ne smijemo dopustiti da to bude nešto što podrazumijevamo ili čemu nemamo vremena posvetiti se. Ne dozvolimo si da učimo samo iz negativnih situacija koje smo morali riješiti. Rješavanje problema je proces osobnog napretka na putu do rješenja. Uspjeh može biti isto.
Shvatimo uspjeh kao rješavanje problema prije nego se on uopće pojavio i uzmimo u obzir koliko smo tim zapravo samo „narasli“. Također, učenjem i pravilnim shvaćanjem značenja uspjeha imamo priliku prikupiti alate za lakše rješavanje problema koji mogu doći.
Važno je uživati u uspjesima, dopustiti im da nas osvježe i napune energijom, te učiti iz njih. Razgovarajte o njima, razmislite kako su se dogodili, koji su bili ključni potezi koji su vas ili tim doveli do postignuća. I dopustite sebi da osjetite zadovoljstvo zbog svega dobrog što jeste napravili. Mozak u tom trenutku možda neće, sam po sebi, zavrištati „Stoooooop! To traži pažnju!“. No, zato ga mi možemo naučiti da zapjeva „Heeeej! Ova prilika se ne propušta! Iskoristi ju! Nauči, napreduj, ali se napuni energijom i osjeti ispunjenost!“
Samo tako možemo ne samo ići naprijed, već i živjeti s veseljem, imajući dovoljno energije i znanja što napraviti i onda kad sunce zađe iza oblaka.
