Mladi se sve teže odlučuju na samostalno stanovanje i život te ostaju s roditeljima daleko dulje nego prijašnje generacije.
Pet godina je iza vas. Sa sjetom i veseljem se sjećate prve godine faksa kada ste se selili dva puta. I to autom. Osjetili ste slobodu studentskog života kad nije bilo starijih koji bi vam prigovarali što u tri ujutro kuhate – ručak. Potpise u indeksu ste skupljali poput sličica za nogometno prvenstvo, a učenje redovno ostavljali za zadnje rokove jeseni. Mirisi pohanog sira iz menze okupljali sve studente na jednom mjestu. Sami ste za sebe donosili odluke, doduše roditeljskim novcem i podrškom. Sloboda je napokon tu, mislili ste. Dvije diplome su u džepu, a glava s ponosom uzdignuta. I što sad? Lassie se vraća kući. Prvi puta, u ljudskoj povijesti, mladi se vraćaju kući, a to predstavlja veliku prilagodbu i djeci i roditeljima. Odakle i naziv Boomerang generacija jer, poput boomeranga, mladi se vraćaju u slatki roditeljski dom.
Po povratku raspon slobode je još nešto uži što se posebno vidi na obiteljskim okupljanjima. Uobičajeno, svadbe su pozitivna i vesela događanja. Obitelj je napokon na okupu. A vi ćete napokon zablistati u novoj plavoj haljini koja godinu dana skuplja prašinu u ormaru. Ljubav je u zraku, mladenci se vole, a vi nadoknađujete sve neispričane priče sa svojim bratićima i sestričnama. Novi kolači neiscrpno dolaze, oslikana boca domaće rakije kruži bez pitanja, a pjesma tamburaša ne staje.
Biti odrastao ne znači živjeti odvojeno od roditelja
Jedini trenutak bez žamora i glazbe jest večera u sali i tada kreću pitanja: „Završila si faks, kad ćeš se zaposliti?”, „Kad ćemo na tvoju svadbu?“ Pitanja dolaze od tetke iz trećeg koljena koja sjedi do vas, a svi ostali u blizini napeto iščekuju vaše odgovore. Rijetko ih tko želi čuti jer stvaraju tjeskobu za one boeme koji ne prate socijalni sat. Međutim, danas taj socijalni sat drukčije izgleda u usporedbi s generacijama naših baki i djedova.
To najbolje opisuje psiholog i istraživač, Jeffreya Arnetta, koji jasno prepoznaje novi trend Boomerang generacije. Rok za ostvarivanje samostalnosti, financijske stabilnosti te stupanja u ozbiljne romantične odnose pomakao se studiranjem i edukacijom mladih. Time je i donošenje odluka usmjereno na karijernu samoaktualizaciju, a ne traženje stana. Arnett je taj period nazvao „postanak odraslim” a taj period seže od 18. do 29. godine. Postanak odraslim obilježava pet ključnih elemenata: istraživanje vlastita identiteta, nestabilnost, fokus na sebe, osjećaj bivanja u prelasku iz faze u fazu, osjećaj mogućnosti.
Donošenje odluka za kupovinu novog stana kako bi se maknuli od roditelja čini se dalekom, a i nemogućom s obzirom na trenutno financijske mogućnosti mladih. Sve se teže odlučuju na samostalno stanovanje i život te ostaju s roditeljima daleko dulje nego prijašnje generacije. Posao, čak i s diplomom više nije zagarantiran. Donošenje odluka ostati u velegradu ili u rodnom gradu potražiti manje plaćen posao je velika dilema koju treba razriješiti.
Posao i užitak?
Povećanje nezaposlenih mladih nikad veće, mnogi su izgubili posao ili zbog svojih grešaka koje su radili zbog neiskustva ili jer su tehnološki višak. Time su izgubili financijski temelj za samostalni život. Mnogo se mladih tada vratilo u svoje gnijezdo, jer im je to bio najlogičniji trenutačni izbor.
Vječna usporedba starijih „Kad sam ja bio tvojih godina, pješačio sam dnevno 10 km po najvećoj vijavici kako bi došao u školu”, nije odraz prijašnje sposobnosti i današnje nesposobnosti. To je primorana adaptacija na ekstremne socijalne i ekonomske uvjete. Danas, život je puno lagodniji, a mladi se susreću s drukčijim oblicima krize, ali i dalje imaju mogućnost primorane adaptacije. Katherine Newman argumentira kako tijekom ekonomske krize visoko plaćeni i stabilni poslovi gotovo su nemogući za pronaći. Mnogi mladi u takvoj situaciji, uljuljkani u sigurnost roditeljskog doma, radije biraju nezaposlenost nego rad izvan struke.
Sve više prevladavajuća želja i potreba da se više posvete samoaktualizaciji stavlja pred mlade dodatnu varijablu kod donošenja odluka. Ispunjava li taj posao moj san? Imamo li organizacija u kojoj radim i ja iste vrijednosti. Prošireni spektar odabira, ponajviše u karijernom smislu, stvara mladima veliki upitnik nad glavom. Možete postati ono o čemu sanjate: od voditelja televizijske emisije do kirurga estetskih operacija. Stoga, mlada osoba zbog straha od neuspjeha pri izboru karijere osjeća potrebu eksperimentirati i dubinski istraživati sve opcije kako bi odgodila donošenje odluka. Zaboravlja pritom da je svaka odluka podložna preispitivanju i donošenju nove odluke.
Emocionalni utjecaj života s roditeljima na mlade
Izbor posla nije konačna stvar i svatko od nas ima mogućnost ponovno birati dok ne nađe onaj posao koji ga u tom trenutku najviše ispunjava. Ako se mi kao osobe promijenimo možda će se promijeniti i percepcija posla koji obavljamo. Na nama je tada odluka želimo li promijeniti posao ili nastaviti raditi u trenutnoj organizaciji. Pronalazak ispunjavajuće karijere danas je pravi dobitak na lutriji jer je mogućnost bezbroj, ali je potrebno donijeti neke odluke vezane uz našu karijeru. U svijetu u kojem dominiraju informacije o burnoutu i konstantnom radu, nije čudo što se mladi boje donijeti takve odluke. Oni žele karijerno ostvariti i pronaći posao koji će ih činiti sretnima i uspješnima. Posljedično, proces donošenja odluka je duži, a ključevi od stana cilj koji dolazi znatno kasnije.
Sada, kad su akademski stresori iza njih, mladima je u fokusu rad na sebi, pronalazak vlastita identiteta te pronalazak ispunjavajuće karijere. A to je lakše činiti iz komfora roditeljskog doma. Briga „Hoću li imati dovoljno za sljedeću stanarinu?“, mladi su izbjegli vraćanjem svojim roditeljima. Sigurnost krova nad glavom, daje im prostora za istraživanje vlastitih interesa, snaga i sposobnosti te pripreme za život odraslih.
Obiteljski odnosi su zlata vrijedni. Nestrpljivo povlačenje oca za rukav kako biste mu pokazali svoje likovno remek-djelo čovjeka od tri crtice važan je događaj za jedno dijete. U odrasloj dobi, roditelji još uvijek igraju važnu ulogu u djetetovom životu i donošenja odluka. Ta dinamika roditelj-dijete može se uzburkati ponovnim vraćanjem kući. Sam povratak, osim što donosi trenutačno olakšanje i sigurnost, krije u sebi brojne zamke, koje zahtijevaju promišljen pristup.
Naučena bespomoćnost
Na prvu, sretna, majka se veseli što se njen mačić napokon vraća doma. Posteljine su promijenjene, a omiljeni ručak na stolu. Međutim, koliko će to veselje dugo biti prisutno? Jedna od možda najzahtjevnijih zamki je ponovni ulazak u intenzivan odnos s roditeljima. On može opet poprimiti staru formu i utjecati na donošenje odluka mladih. Provjeravanje domaće zadaće iz fizike o električnom naponu lako prijeđe u: “I sine, jesi bio na burzi danas?”
Karakteristike tog odnosa su roditeljsko preuzimanje odgovornosti za budućnost djece. Bilo to stalno propitivanje o njihovim aktivnostima oko pronalaženja novog posla ili pak traženje posla za svoje dijete.
Jednostavno i univerzalno, rješenje na sve probleme pa tako i na ovaj jest da im treba dati vremena. Donošenje odluka glede budućnost lakše je kada se osoba osjeća da je odgovorna za svoju budućnost. Zatvoreni u četiri zida svoje sobe, marljivi i vrijedni sigurno pretražuju LinkedIn ili se pripremaju za opsežni selekcijski proces. Kritiziranje mladih koji već samostalno djeluju može imati negativan učinak na donošenje ispravnih odluka. Time se mladima oduzima odgovornost i stvara osjećaj nesposobnosti što može znatno produžiti ovaj proces osamostaljivanja.
Topli mlinci na stolu i ispeglane košulje mogu nekima donijeti osjećaj sigurnosti. Međutim, to može oduzeti osobni osjećaj moći, kontrole i samostalno donošenje odluka. Sa sigurnošću, mnogi se mladi osjećaju ugodno, ali to može imati dugoročni utjecaj gdje okolina šalje poruku da mlada osoba nije sposobna brinuti se o samoj sebi. Takvo stanje naziva se naučena bespomoćnost. Dobro ste čuli. Ona je naučena, a prste možemo upirati u našu okolinu u kojoj se nalazimo.
Suživot odrasle djece i roditelja – DA ili NE
Neshvaćeni i frustrirani, mladi nemaju prostora preuzimanjem kontrole nad vlastitim životom. Zamišljeni rokovi koje postavljaju njihovi roditelji daje na znanja mladima da nisu dovoljno sposobni za samostalni život. I tako dolazi do naučene bespomoćnosti. Profesorica s Harvarda te američka istraživačica, Sally Goldfarb, nalaže kako financijska potpora diplomiranim te profesionalno sposobnim mladima može nazadovati njihov proces postizanja financijske stabilnosti. Nekim mladima će odgovarati da dignu sve četiri u zrak i time umanjuju vlastiti angažman oko rješavanja svog statusa nezaposlenosti.
ako roditelji stalno predbacuju svojoj djeci nesposobnost ili ih na drugi način omalovažavaju, tada bi ona trebala ipak razmisliti o pronalaženju nove okoline koja bi im pružila bolju potporu. Isto tako, ako se mladi prepuste brizi roditelja i ne traže aktivno novi posao, roditelji bi trebali otvoreno s njima porazgovarati o njihovim pravim namjerama i sukladno tome poduzeti odgovarajuće akcije.
Suživot odrasle djece i roditelja više je moguć nego što vi mislite. Jedino rješenje za uspješan zajednički život je uspostava odnosa ravnopravnih odraslih osoba koje preuzimaju odgovornost za vlastitu dobrobit. To znači da je odgovornost mladih da aktivno pronalaze mogućnosti za novo zapošljavanje, a odgovornost roditelja da im daju podršku pri tome. Da bi došlo do takvih odnosa, svakako se savjetuje, nakon prvog šoka i prilagodbe na novonastalu situaciju, otvoreno razgovarati o temeljima zajedničkog života. Taj razgovor treba obuhvatiti razmjenu međusobnih očekivanja u zajedničkom životu. Tko će prati suđe? također ulazi u raspravu.
Ovakav korak može nam donijeti razvoj
Svakako je važno razgovarati i o međusobnim navikama, kako bi se one mogle uskladiti na zajedničku dobrobit. Utvrđene dogovore je važno na pozitivan način ponavljati dok ne postanu dio svakodnevice. Je li moguće premostiti generacijski jaz? Odgovor je ponovno - da. Ono što svakako u tom procesu treba očekivati su poteškoće, one predvidljive, a i one iznenadne. Važno je znati da je suživot dviju ili više generacija uvijek vrlo kompleksan. On zahtjeva od obje strane strpljenje i odlučnost da se poteškoće rješavaju redovito, otvoreno i konstruktivno. Pri tome, tolerancija je ključna. Nemojte se ljutiti na vašu majku što usisava u osam subotom ili sadi cvijeće, hobi i aktivnost važni su kako bi suživot normalno funkcionirao. Naša želja da sve bude idealno i borba za svaku sitnicu će sigurno rezultirati velikom netrpeljivošću. Također, važno je razumjeti drugu osobu.
Nedjeljni ručak možda nije prioritet svima, posebice onima koji se odluče za izlazak s prijateljima subotom, te jedno pivo ne bude baš jedno. Važno je znati da ovaj odnos, ma koliko u početku izgledao kao korak nazad, u sebi sadrži brojne prilike za osobni razvoj. Boomerang generacija se vraća se svojim roditeljima, a to je prilika gdje roditelji mogu izgladiti odnose iz prošlosti, te uživati u društvu svoje djece. Djeca također imaju prednosti gdje imaju vremena i prostora istraživati sve mogućnosti karijera koji ih zanimaju, usmjeriti se na sebe i posvetiti osobnom rastu i razvoju. Ulog je svakako velik, put trnovit, ali dobitak je zato – neprocjenjiv.
