Krizne intervencije u slučaju tragedije na radnom mjestu

Krize na radnom mjestu uključuju čitav niz situacija. Možemo ih definirati kao uznemirujuće i potencijalno traumatične situacije. To mogu biti izravno ili neizravno izlaganje ubojstvu ili samoubojstvu, prijetnjama ili ozljedama, zatim bilo kakva vrsta zlostavljanja. Osim toga u traumatska iskustva spadaju i pljačka, teroristički i slični napadi. Tada se javlja psihološka, fizička i ponašajna reakcija te stres.

Ovdje u priču ulaze psihološke krizne intervencije. Glavni cilj krizne intervencije jest neposredan i hitan odgovor na izvanredno stanje te vraćanje ravnoteže. Naravno, vraćanje te ravnoteže kada se dogodi nešto poput smrti na radnom mjestu je iznimno dug i težak proces. Nečija smrt u svakom kontekstu i trenutku života jest traumatično iskustvo koje svaki pojedinac proživljava na drugačiji način. Ljudi s kojima radimo postaju dio naše svakodnevice i naše radne obitelji. Indirektno i direktno se vežemo uz njih. Stoga nije čudno da nam smrt u tom slučaju predstavlja veliki gubitak i traumu. Osjećaji tjeskobe i krivnje osjećaji su koji se najčešće javljaju kao posljedica smrti kolege na radnom mjestu.

Psihološka podrška u teškim trenucima

Smrt je obično nešto što se na radnom mjestu dogodi potpuno neočekivano. Negativni osjećaji mogu se i pojačati ako zaposlenik nije imao ugodne interakcije sa zaposlenikom koji je preminuo. No čak i kada smrt radnog kolege nije iznenadna, već je posljedica neke duže i teže bolesti, opet nastupaju šok i depresija kada se proširi vijest o smrti.

Osobe koje rade u zdravstvenim ustanovama često se suočavaju sa smrću, umiranjem i žalovanjem kao sastavnim dijelom svog posla. Međutim, česta izloženost smrti i tugovanju ne olakšava osobni proces žalovanja kada nastupi. Naime, razlikujemo dva oblika žalovanja osobno i profesionalno. Osobno žalovanje odnosi se na gubitak u osobnom životu ili zajednici, a profesionalno kada se dogodi smrt na radnom mjestu. Recimo, kada umre radni kolega, ali i pacijent ili klijent, ovisno o poslu.

Smrt na radnom mjestu traumatičan je događaj za sve uključene. Psiholozi i stručnjaci za ljudske potencijale igraju ključnu ulogu u pružanju pomoći i podrške u takvoj krizi. Od edukacije kako se nositi sa raznim emocijama i mislima, do vraćanja ravnoteže u međuljudske odnose na radnom mjestu. Psihoedukacija koju pruža tim za krizne intervencije je nužna, posebice povodom intenzivnih emocionalnih, ali i ponašajnih reakcija.

Utjecaj tuge i žalovanja na svakodnevni život i radno okruženje

Intenzivna emocionalna reakcija može imati izravan utjecaj na fizičko zdravlje. Dugotrajniji osjećaj velike tuge može vrlo lako poremetiti ritam spavanja i prehranu osobe. Samim time oduzima energiju koja nam je potrebna za nastavak sa svakodnevnim životom. Tuga i žalovanje mogu biti okidač prestanka zdrave prehrane, režima tjelovježbe ili uzimanja lijekova kod osoba koje boluju od kroničnih bolesti. To može ugroziti njihovo fizičko zdravlje. Dugotrajno žalovanje često može prerasti i u depresiju koja je povezana s mnogim drugim zdravstvenim problemima.

Možemo istaknuti četiri područja u životu pojedinca koja su zahvaćena ovakvom krizom, a koja su vezana i uz radno mjesto: odnos prema poslodavcu (organizaciji), odnos prema radu, odnos prema kolegama i najvažnije, odnos prema sebi. Za vraćanje ravnoteže u ove odnose zaslužan je tim za psihološke krizne intervencije.

Odnos prema poslodavcu

Kao reakcije na ovakvu krizu posebice se ističe pojava intenzivne tjeskobe. To je češće u slučajevima kad zaposlenici smatraju da je njihov poslodavac na neki način kriv ili odgovoran za nečiju smrt. To svakako ima ogroman utjecaj na produktivnost, učinak, te posljedično cjelokupnu organizacijsku klimu. Isto tako, ako se poslodavca smatra krivim, tada je emocionalna bol i naknadna trauma veća. Poslodavac može biti odgovoran za ovakvu tragediju na način da nije uveo ili kontrolirao odgovarajuće zaštitne mjere za sprječavanje ozljeda na radnom mjestu. Osobna dobrobit, ali i produktivnost i učinkovitost na radnom mjestu uvelike ovise o tome kako zaposlenici percipiraju predanost poslodavca održavanju sigurnosti na radnom mjestu.

Tugovanje se može odvijati skriveno i ostati neprepoznato. To se može dogoditi u slučaju ako se osoba morala nositi s mnogo gubitaka u kratkom vremenu bez mogućnosti da ih sve procesuira. Također, mnogi zaposlenici mnogu smatrati kako je pokazivanje emocija na radnom mjestu neprofesionalno. To dakako ovisi o radnom mjestu, opisu posla, ali i organizacijskoj kulturi.

Nekad se tugovanje može skrivati jer je u pitanju smrt o kojoj se u našoj kulturi često „ne smije“ govoriti, odnosno na takvu  se situaciju gleda s nekom stigmom. A nekad šok zbog traume može biti prevelik i osoba jednostavno ne može procesuirati niti što se dogodilo niti da se dogodilo. Tada je važno upravljati kriznim situacijama kako bi se osigurao što sigurniji oporavak i potencijalno vraćanje povjerenja.

Odnos prema radu

Svaka osoba nosi se s gubitkom na svoj, jedinstven način. Kako se nosimo s nečim ovisi o mnogim čimbenicima. Od naših osobnih uvjerenja i vrijednosti, preko prisutnosti nekih drugih stresora i problema u našem životu. Uslijed ovako tragičnog događaja i raznih misli koje nastupaju, javlja se veliki manjak koncentracije i pažnje na poslu. Odnosno, jako teško je usredotočiti se na radne zadatke. Nekad će čak dolaziti do grešaka, možda i toliko velikih da će utjecati na rad cijele organizacije.

Nerijetko zaposlenici izvještavaju kako osjećaju pritisak da se vrate na posao nakon smrtnog slučaja prije nego su na to spremni ili da nastave raditi bez prethodne psihološke pomoći. Sve to popraćeno je često i osjećajem izoliranosti od prijatelja, obitelji i drugih bližnjih uz manjak vremena za tugovanje te stavljanje tuđih potreba ispred svojih. Tada im uvelike može pomoći tim za psihološke krizne intervencije koja će vratiti fokus na njih i podučiti suočavanju sa neugodnim i traumatičnim iskustvima.

Radno mjesto samo po sebi je zahtjevno i izazovno okruženje. Ti zahtjevi postaju puno veći i teži za podnijeti kada se u sebi nosimo s nekom vrstom gubitka i žalovanja. Ponekad će zaposlenik biti u mogućnosti „ostaviti emocije po strani“ kako bi odradio ono što mora. No tada radi pod velikim pritiskom i to je potrebno uzeti u obzir. Važno je usmjeriti osobu da pazi na sebe kao i na druge te da je u redu tugovati. I najvažnije, da je dozvoljeno i potrebno uzeti vremena kako bi sve to procesirala na odgovarajući način.

Odnos prema kolegama

Nekad ćete se naći u situaciji da će vaš radni kolega trebati podršku u svom žalovanju. Razgovor o smrti sam po sebi je težak i neugodan većini ljudi. Mnogi u potpunosti izbjegavaju tu temu. No, ako pokažete svoje suosjećanje i podršku, to može biti dovoljno da nekom pomognete i da vam se ta osoba još više otvori. Nisu uvijek potrebna ni stručna znanja. Iako, uvijek možete tražiti savjete od stručnjaka za krizne intervencije. Stoga, kada se nađete u ulozi osobe koja pruža podršku, a ne one koja ju treba, obratite pozornost na sljedeće stavke.

Priznajte i prihvatite utjecaj koji smrt ostavlja na osobu. To možete učiniti već i samim iskrenim izražavanjem sućuti. Saslušajte osobu kada joj je to potrebno i ponudite svoju podršku na obziran način. Raspitajte se kakve vrste pomoći su dostupne na vašem radnom mjestu. Pitajte stručnjake kako vi možete pomoći. Možda se zajedno s kolegom javite službi za pomoć. I nikako nemojte osuđivati njihov osobni proces i način na koji oni doživljavaju krizu.

Kod osoba koje su bile bliskije sa preminulim, često se javlja napetost i razdražljivost. To naravno djeluje negativno na već stresno radno okruženje te čak može dovesti i do sukoba. Zato je ključno proći kroz smjernice krizne intervencije i izboriti se s emotivnim posljedicama ovakve krize.

Odnos prema sebi

Kada namjerno pokušavamo izbjeći misliti o smrti suradnika, također izazivamo negativne zdravstvene posljedice. Potiskivanje misli i emocija može dovesti do sagorijevanja (eng. burn-out) te potpune mentalne i fizičke iscrpljenosti i pada imuniteta. Neki pojedinci mogu se okrenuti raznim načinima nošenja sa tugom koji također mogu djelovati štetno po njihovo zdravlje. Npr. prejedanje, zlouporaba alkohola ili droga itd. Nije jednostavno procesuirati nečiju smrt pa zato postoje specifično strukturirane krizne intervencije koje će to omogućiti.

Potrebno je uzeti si vremena za priznati i prihvatiti to što se dogodilo. Zatim si dopustiti osjećati tugu, ali i sve ostale emocije koje se jave. Najčešće se uz smrt javlja tuga, ali žalovanje je individualni proces i mogu ga sačinjavati razne druge emocije. Također, ako se dogodila smrt pacijenta, važno je da radnici budu svjesni pomoći i podrške koju su pružali osobi i njenoj obitelji.

O svojim osjećajima nužno je razgovarati s nekim u koga imamo povjerenje te zatražiti podršku kada nam je potrebna. To je također usluga koja je obavezna u sklopu krizne intervencije. I svakako, pronaći zdrave načine suočavanja s novonastalim stanjem te brinuti o svom mentalnom zdravlju. Kvalitetna prehrana, san te ograničavanje ili izbjegavanje uporabe alkohola ključ su za tjelesnu i mentalnu dobrobit.

Budući da su nam resursi ograničeni, moramo ih znati sačuvati kako bismo prebrodili krizu. To sve naučit će vas tim za psihološke krizne intervencije. Njihova uloga je pružiti podršku na pravi način te ohrabriti pojedince da brinu o sebi kroz razne strategije koje će ih naučiti. Kroz rad s njima naglašavat će se ljubaznost i strpljivost koje prije svega trebate dati sami sebi u ovom trenutku.

Podrška u žalovanju na radnom mjestu

Žalovanje je prirodan proces koji više od ičeg zahtijeva vrijeme. Ono što može donekle ubrzati, ili barem olakšati taj proces jest podrška. Bitno je osobu usmjeriti da podijeli svoje osjećaje i da se s njima ne nosi sama. Posebice ako se tragedija dogodila na radnom mjestu te je vrlo velika vjerojatnost da se i drugi isto osjećaju. Međusobna podrška kolega može biti od ključne važnosti da se tragedija prebrodi uspješno. Također, važno je osobu koja žaluje ohrabriti da iskoristi programe pomoći zaposlenicima. To mogu biti upravo psihološke krizne intervencije. Nešto što će pojedincu pomoći da se nosi s gubitkom.

Menadžeri bi trebali svojim zaposlenicima uvijek omogućiti takvu vrstu podrške. Potrebno je s vašim stručnjacima za ljudske resurse razviti protokole reagiranja u slučaju smrti radnika. Neka od ključnih pitanja za takav protokol su dijeljenje informacija, rukovanje osobnim stvarima, osiguravanje slobodnog vremena za pogreb, preraspodjela prostora i opreme itd. Ne postoji ispravan ili pogrešan način žalovanja. Nemojte se uspoređivati s drugima. Čak i ako ste na poslu izloženi smrti, neke vas mogu pogoditi više od drugih i to je u redu. Nekad će vam biti jasno zašto je to tako, a nekad nećete moći pronaći razlog svoje osjetljivosti na pojedinu osobu, i to je u redu. Važno je dopustiti si te emocije i proživjeti ih.