Kako se nositi s posljedicama pljačke?

Karakteristike određenih poslova i radnih mjesta (npr. suočavanje s mušterijama, rad sam ili u malom timu, rukovanje dragocjenostima i prodaja vrijednih predmeta) mogu potencijalno povećati rizik od krađe i nasilja povezanog s pljačkom. Ako se dogodi pljačka na radnom mjestu, nije rijetkost da se svi pokušavaju ponašati „kao da se ništa nije dogodilo“. Najvažniji i prvi korak koji poslodavac i organizacija trebaju poduzeti jest prepoznati da je to nemoguće. Radni život se ne može odvijati kao da se ništa nije dogodilo već je potrebno djelovanje tima za psihološke krizne intervencije.

Traumatično iskustvo koje radnici dožive uslijed pljačke je nešto što zaslužuje pažnju i vrijeme organizacije kako bi se pružila adekvatna psihološka podrška. Važno je da zaposlenici znaju da je poslodavcu stalo do njih i da će im pružiti pomoć u nošenju sa kriznom situacijom i traumom. Pri tome se nikako ne smije uspoređivati incident pljačke koji se dogodio na njihovom radnom mjestu s nekim drugima. Ili pak, tvrditi kako je kriza završila pa trebaju prestati razmišljati o tome. Time se lako može izazvati negativna reakcija zaposlenika koji će kroz takav nastup shvatiti da se njih i njihove osjećaje ne cijeni i ne razumije.

Reakcije na pljačku

Neke od uobičajenih reakcija na pljačku svakako su anksioznost, ljutnja, krivnja ili okrivljavanje drugog. U ljudskoj prirodi je uvijek tražiti krivca, odnosno odgovornu osobu za neku situaciju. Posebice kada je u pitanju neko negativno iskustvo, što pljačka svakako jest. Tako se može dogoditi da netko od zaposlenika ne krivi samo počinitelja za pljačku već i druge zaposlenike, poslodavca ili čak sebe. Usred takvih intenzivnih emocija, trebali bi zaposlenicima osigurati siguran prostor u kojem si mogu dati oduška. Treba ih uputiti da ne upućuju kritiku ili okrivljavaju druge dok se emocije ne smire i situacija ne sagleda objektivno.

Kod nekih zaposlenika može se javiti preokupacija misli o pljački i traumi, kod drugih zbunjenost i dezorganiziranost, a kod nekih i epizode većeg emocionalnog stresa. Svaki zaposlenik mora proći kroz vlastiti proces oporavka od traume vlastitim tempom. Zato je važno da poslodavac pravovremeno reagira kako bi podršku dobili i oni kojima treba više vremena od drugih. Reakcija zaposlenika na traumu poput pljačke može biti pod utjecajem crta ličnosti i prijašnjih životnih iskustava te osobe. Stoga je važno da nikad ne predviđamo kako će netko reagirati ili kako bi trebao reagirati. Ako zaposlenici osjete kako nemaju podršku poslodavca i organizacije, može se javiti frustracija i ljutnja. Tada te emocije mogu usmjeriti i na svoje radne kolege što može dodatno pogoršati već napetu situaciju. Negiranje ili umanjivanje utjecaja stresnog i traumatičnog događaja na zaposlenike općenito povećava defanzivnost i povlačenje. Zato treba koristiti usluge psihološke krizne intervencije. Stručnjaci za krizne intervencije će se  usmjeriti na pružanje podrške i smirivanje emocija.

Očuvanje mentalnog zdravlja zaposlenika

Poslodavac mora znati iskazati empatiju prema svojim zaposlenicima kako bi se oni osjećali uistinu viđenima. Kroz empatiju možemo i pokazati razumijevanje, čak i da se ne slažemo s onim što zaposlenik misli ili osjeća. Druga strana reakcije na krizne situacije jest odvajanje. Zaposlenik se može početi odvajati od ostalih i odbijati uopće govoriti o onome što se dogodilo. Ni to nije dobra strategija nošenja s krizom. Zato će ga stručnjaci tima za psihološke krizne intervencije podsjetiti kako su bolne ili zbunjujuće emocije normalne. Osim toga, poticat će zaposlenike da prorade zajedno te emocije kako bi osigurali oporavak od traumatičnog iskustva.

Stručnjaci tima za krizne intervencije mogu biti izloženi rizičnom ponašanju zaposlenika uslijed intenzivnih emocionalnih reakcija. Posebice ako se javlja ranije spomenuta frustracija ili potreba da se nađe krivca. No, psihološka krizna intervencija u tom trenutku je upravo ono što tom zaposleniku treba. Svakako, poslodavac je dužan osigurati angažman stručnjaka za mentalno zdravlje te im omogućiti uvjete rada u kojima će moći pružiti najadekvatniju pomoć i podršku.

Kakve posljedice pljačka na radnom mjestu zbilja ima za zaposlenike?

Malobrojne studije o posljedicama pljački i krađa u prošlosti uglavnom su bile usmjerene na bankarske zaposlenike. Utvrđeno je kako su zaposlenici koji su proživjeli krađu i razbojstvo iskusile veće radno opterećenje, veće psihofizičke tegobe i veću sklonost traženju socijalne podrške u usporedbi s njihovim nepogođenim kolegama. Dodatno su iskusili više posttraumatskih simptoma i percipirali nižu samoučinkovitost suočavanja, u usporedbi s onima koji su doživjeli "samo krađe". Izloženost traumatskim iskustvima, poput pljačke, može negativno utjecati na mentalno zdravlje pojedinaca s posljedicama na radni učinak. Iskustvo pljačke može potaknuti razvoj ili povećati postojeće ozbiljnije probleme mentalnog zdravlja, kao što su stres, teška depresija, akutni stresni poremećaj i simptomi posttraumatskog stresa. To može dovesti do smanjenog općeg zadovoljstva poslom, smanjene radne produktivnosti i povećane potražnje za medicinskim i psihološkim zdravstvenim uslugama.

Iskustvo pljačke može imati i kratkoročne i dugoročne posljedice na zaposlenike. U toj mjeri da emotivna bol i stres izravno utječu i na smanjeno zadovoljstvo poslom. Percepcija vlastite učinkovitosti u suočavanju sa stresom povezana je izravno sa zadovoljstvom poslom. U slučaju kriznih situacija ta percepcija postaje negativnija, stoga i zadovoljstvo opada. To je tako budući da nam se kroz traumatska iskustva najviše oštećuje povjerenje koje imamo u sebe i druge. Manjak povjerenja javlja se i prema stručnjacima za mentalno zdravlje, kao i prema stručnjacima za krizne intervencije. To može biti posljedica raznih čimbenika. Neke od mogućnosti su stigma povezana s brigom za mentalno zdravlje, manjak informacija o mentalnom zdravlju ili bespomoćnost koja je posljedica velikog trenutnog stresa. Ipak, pomoć će najčešće potražiti oni s najvećim opsegom posla, budući da će imati smanjene resurse za nošenje s kriznom situacijom i radne zadatka. Odnosno, bez adekvatne pomoći neće moći nastaviti raditi.

Kako teoriju očuvanja resursa možemo iskoristiti za pomoć?

Radni uvjeti jedni su od četiri resursa definirana teorijom očuvanja resursa. Ti resursi su objekti u kojima se odvija posao, uvjeti za rad na radnom mjestu, osobne karakteristike i energiju. Nakon izloženosti krađi ili pljački, zaposlenici doživljavaju potpuni ili djelomični gubitak svojih resursa kao što su, na primjer, njihova osobna sigurnost ili općenit osjećaj sigurnosti na radnom mjestu. Ako zaposlenici pate od gubitka resursa, a nemaju mogućnost nadoknaditi ga, izloženi su povećanom riziku ugrožavanja mentalnog zdravlja. Stoga tim za psihološke krizne intervencije ima razrađene protokole baš kako bi se usmjerio na osnaživanja i obnavljanje resursa kod pojedinca kojemu su na neki način oduzeti.

Korištenje resursa za suočavanje sa traumatičnim iskustvom također može biti stresno. Ako zaposlenici troše energiju pokušavajući se nositi s posljedicama krađe ili pljačke, ali su u tome neuspješni, mogu dodatno pogoršati svoje stanje i mentalno zdravlje. I u tom koraku im je potrebna psihološka krizna intervencija kako ne bi odustali ili upali u spiralu očaja. Oni u tom trenutku trebaju podršku i oslonac da pokušaj sa nekim novim strategijama suočavanja koje će im pomoći u svladavanju traume. Također, podrška je zaposlenicima potrebna i u nošenju sa povećanim radnim zahtjevima nakon pljačke. Odnosno, s percipiranim većim i težim radnim zahtjevima, budući da zaposlenik svoje resurse troši na vlastiti oporavak. I to je u redu. Zato su tu stručnjaci za krizne intervencije kako bi olakšali svakodnevnicu i povratak u radno okruženje i prošlu učinkovitost.

Socijalna i osobna podrška

Traženje socijalne podrške aktivna je strategija suočavanja koja može olakšati proces oporavka nakon pljačke. Društveni resursi mogu potaknuti otpornost i oporavak nakon traume. Mogu imati pozitivan učinak na percepciju o sposobnostima nošenja sa stresom te smanjiti osjećaj izoliranosti. Nadalje, socijalna podrška može potaknuti uspješnu prilagodbu pomažući zaposlenicima da ponovno evaluiraju tragičan događaj i tako primjene učinkovitije strategije suočavanja. Socijalna podrška ublažava emocionalni teret. Razvoj psihofizičkih problema i simptoma posttraumatskog stresa može ovisiti o težini izloženosti traumi i načinu na koji je ona subjektivno proživljena. Ako su zaposlenici izloženi višestrukim traumatskim događajima, mogu doživjeti više razine posttraumatskih simptoma te ozbiljnije oštećenje mentalnog zdravlja.  

Još jedan od osobnih resursa je i samoefikasnost suočavanja povezana s traumom. Ona je  važan osobni resurs za koji je utvrđeno da štiti pojedince od psihološkog stresa te je pozitivno povezana s psihološkom dobrobiti. Odnosi se na percipiranu sposobnost učinkovitog upravljanja svojim funkcioniranjem u stresnim okolinskim zahtjevima. Uz to, upravljanje i svojim oporavkom uslijed tog stresa. Ovisno o percipiranoj samoefikasnost, mijenja se i naša percepcija stresnosti neke situacije. Stoga u radu s timom za krizne intervencije možemo raditi i na povećanju resursa poput ovog i time osigurati veću otpornost kroz oporavak i buduće probleme.

Motivacija za suočavanje s kriznim situacijama

Zaposlenikovo shvaćanje sebe, svojih mogućnosti i spremnosti na reakcije utječe izravno i na njegovu motivaciju za suočavanje s posljedicama kriznog događaja. Ponekad se dogodi da pojedinac već posjeduje znanje o raznim strategijama suočavanja, samo sumnja u svoju sposobnost da ih adekvatno primjeni. Ili se pak boji da neće funkcionirati ili neće funkcionirati toliko brzo, pa nema motivacije ni pokušati. Stoga ako zaposlenik procijeni ono što se dogodilo kao ozbiljnije ili nesavladivo, njegove reakcije također će biti takve. On će zablokirati i neće znati kako dalje. Srećom, ako poslodavac osigura usluge psihološke krizne intervencije, pomoć će biti pružena svima. I u vidu motivacije i u vidu svega što je nekom u trenutku potrebno.

Kada povjerenje u vlastite sposobnosti i kompetencije opada, samim time opada i zadovoljstvo vlastitim radnim učinkom te općenito radnim mjestom. Zato je bitno provesti adekvatne psihološke krizne intervencije. Stručnjaci za krizne intervencije tu su da osnaže zaposlenike, educiraju ih o strategijama efikasnog suočavanja s emocijama i situacijom te podržavaju u procesuiranju onoga što se dogodilo. Tako stvaraju siguran prostor za oporavak zaposlenika koje će imati više resursa u budućnosti te biti otporniji na stresore. Time raste njihovo povjerenje u poslodavca te, a to je najvažnije, povjerenje u vlastite sposobnosti. Brinite za mentalno zdravlje i surađujte sa stručnjacima u tom području!